27 Zadržavši za sebe

Zaklinje se Šarića kaduna:
„Načinit ću mećet i munaru,

i suviše sahat u Mostaru,

a na Buni popravit ćupriju.

Oženit ću brata kapetana,

đuzel ćerkom teman teftedara!“

Što je rekla, nije ni porekla:

Načinila mećet i munaru,

i suviše sahat u Mostaru,

i na Buni popravi ćupriju.

Oženila brata kapetana,

đuzel ćerkom teman teftedara.

                                

Umjesto poziva žicom uslijedio je poziv na motorolu. Poznajem i glas i šifru Fahra Nikšića. Daje mi koordinate cilja, čuke ispod koje su on i naši diverzanti, i traži da tučem, šaram i prebiram sve dok mi ne kaže da prestanem.

I dalje nisam sumnjao u Edina ali sam sam sebi priznao ushićenje zbog činjenice da je Fahro tražio mene lično.

Pročitavši koordinate, još pod ranijim ushićenjem pratim gdje će na karti da stane Edinova čiodica. Jedno ushićenje je smijenjeno drugim, vidjevši da je riječ o samoj Pašinoj planini, tačnije njenom najvišem vrhu. Ćutke ispratih i to kako je Edin odmah sam sebe provjerio, nije bilo dileme da se njegova zbunjenost uopšte ne razlikuje od moje.

~~ ( Svaki život isto promiče )

Svaki život isto promiče...
Svaki konj jednako žuri.

Razlika je samo u tome:
ko, i kako
dizgine drži.

26 Trebalo je odmah

Tešanj grade, moj veliki jade,

gdje u tebi moj alkatmer raste!

Trgaću ga, ako mi ga dadu,

kupiću ga, ako ga prodadu.

Ako mi ga i tako ne dadu,

ja ću ići gradu na bedeme,

pa ću bedem suzam' pokapati,

i sevdahom kule opasati.

Uzdahom ću maglu rastjerati,

a jadom ću Tešanj zapaliti,

neka gore svi redom dućani,

i mejhane, gdje se vino pije.

Nisam trčao kao Kemo ali sam žurio. Nije daleko do položaja ali nisam htio ništa da propustim.

Na trenutak sam razmišljao o pokušaju Harisa da nađe Keminu motorolu. Žbunjast teren ima i prednosti i mane, ima orijentire kako koji dio pretražuje, ali ih ima i takvih koji se ne mogu detaljno ni pretražiti. Ili će imati odmah sreće, ili će brzo odustati.

Misli ustavljam, pogled mi prati dešavanja na položaju. Ne mogu znati šta je tačno uzrok, ali je položaj oživio.

25 Dolazak neočekivanog gosta

„Ah, moj doro, dobri doro,

šta je tebi dodijalo?

Lahko sedlo šimširovo,

Il uzdica pozlaćena,

Il kandžija biserlija?“

„Ah, moj gazdo, dobri gazdo,

nije meni dodijalo:

lahko sedlo šimširovo,

nit uzdica pozlaćena,

nit kandžija biserlija!

Već je meni dodijalo,

svake noći putujući,

kad ti ideš u mejhanu,

mene vežeš pred mejhanom,

grizem travu iz korijena,

ližem vodu sa kamena;

to je meni dodijalo!“

Navikne se čovjek brzo, kao što se brzo i umori. Ponovo smo priču vezli do iza ponoći, ali se ovaj put nisam budio. Prije nego je bilo vrijeme da se obave uobičajeni jutarnji rituali, poslije kojih se pristojno raspoložen možeš uputiti ka osmatračnici.

Gore jutro, tmurno i maglovito. Sumorno poput rečenice koja se jučer i prekjučer najčešće mogla čuti, a govori o - podvlačenju Keminih.

24 Navikli smo

Bolna leži moja ljubav,

bolna leži na postelju:

Nit umire, nit ustaje,

niti Bogu dušu daje;

niti meni dozvoljava

da ja imam drugu ljubav.

Kolko mi je dobra bila,

kuću mi je raskućila;

Dućan mi je prodavala,

a jarane dozivala.

Ja se vratih iz čaršije,

sretoh dragu nose mi je:
Dvjesto dajem – nosite je

 trista dajem – spustite je.

Kolko sam se sažalio,

odmah sam se oženio.

Noć je bila hladna i mirna. Pomalo i nervozna, mada ne znam čemu tačno trebam zahvaliti zbog čestih buđenja.

Iako sam očekivao drukčije, Mido je tražio da ostane na konaku. Nije insistirao na tome, nije ni obrazlagao. Jednostavno, razumjeli smo se.

Silazeći s osmatračnice, nismo ni sekunda ćutali. Pričali smo o svemu, ovom što je u toku. Čini mi se kako ni s kim nikad nisam toliko dijelio razmišljanja.

23 Jedina mahana

Konj zelenko rosnu travu pase,

sahat pase, a dva osluhuje;

Gdje se ćerca majke molijaše:

„Ne daj mene, majko, za sarhoša!

Kad mi dođe sarhoš iz mejhane,

do po noći mene mladu bije!

Već me daji, majko, za ćatiba;

Kada dođe ćatib iz čaršije:

Do po noći bijelu knjigu piše,

od po noći u solufe diše!“

Ako je i od Korpusa, mnogo je. Ništa od priče da ćemo dati Kemi vod, svi smo mu na raspolaganju. I mi i sve ostale artiljerijske jedinice.

Ne znam šta bih mislio o svemu. Ja sam rat zamišljao drukčije, uvijek bi svi trebali svima biti na raspolaganju. Nedavno je Bešović tražio samo dvije haubičke granate, nije ih dobio.

A sada neko naređuje da glavnim pravcem napada jedinica Keme Ademovića, ostale brigade sadjejstvuju, dok se sve artiljerijske jedinice prepotčinjavaju njemu.

22 Sve je moguće

Bože mraka i tijesna sokaka,

da se sretnem s karali Hasanom.

Da ga pitam čija li je Hanka,

je li moja, ja li je njegova.

Ako kaže da je Hanka moja,

daću Hasi sva imanja svoja.

Ako kaže njegova je Hanka,

ne dočeka Haso drugog mraka.

Već dugo sve ovo traje. Toliko da počinju kružiti opširnije priče o razlozima. Teško je sad i razlučivati šta je od toga istina.

Što neki brzo povjeruju, ima nas koji nećemo, ne možemo nikako. Je li moguće da se neko u vrhu spori oko toga ko bi trebao ići na glavnom pravcu napada? Neću da povjerujem, a vrlo dobro znam da je sve moguće.

Te priče nisu bez osnova. Posljednje strukturalne promjene, stvaranje tih nekih manjih, pokretljivijih brigada, izvođenje dijelova njih ovdje, bar jednako kao i ovo gomilanje artiljerije, sigurna su potvrda da se ofanziva sprema. Pominjanje da bi Muslimanska mogla biti udarna, a ne mi, ili Slavna ili Viteška, ipak više djeluje kao šala.

21 U jednome smo se složili

„Hasanaga, jesam li ti draga?“

„Jesi, draga, kajno konju trava!“

„Nije svaka konju draga trava!
Već mi kaži – jesam li ti draga?“

„Jesi, draga, kajno moja majka!“

„Nije svakom svoja majka draga!

Već mi kaži – jesam li ti draga?“

„Jesi, draga, kajno moja duša!“

Ne mogu reći da je tako prvi put, međutim uvijek je osjećaj isti. Teže od produženja boravka nam pada što ne znamo do kada. Rekao bih, od same akcije teža je njena ovakva priprema. I hoće, i neće.

Prvo smo nešto kao čekali, pa se kao branili, sada opet nešto čekamo. Sumnji da se ništa ne sprema, ne da to pojačano isturanje novih jedinica.

Od svih koji su vanredno ovdje najviše pažnje su nam privukli Fojničani. Nije im prvi put kao brigadi, ali mnogima jeste. Sve što su o Treskavici čuli vezano je za nas Fočake. S te strane nije čudno da su nam se obratili da im pomognemo. Pješadija je što je trebalo naučila, artiljerci su na redu.

20 Mi to nećemo tražiti

Crn oblače, ružan ti si,

moj sevdahu, tužan li si.

Moj sevdahu, moj uzdahu.

Kraj pendžera sama sjedim,

u zvjezdano nebo gledim,

puna aha i sevdaha.

A kad rujna zora rudi,

male zvijezde kad se gase,

ko moj uzdah što se gubi

kad mi dođe ko me ljubi.

Moj sevdahu, moj uzdahu.

Naša smjena se davno završila, i Jakupovi su tu, ono što znamo jeste da je naš red da idemo na dopust. Kada će to biti, još je rano da o tome razmišljamo.

Četnička ofanziva je zaustavljena, naša tek treba da krene.

Prisjećam se zauzimanja Đokina tornja, prve akcije. Tada smo se prekratko zadržali, uspijevši jedino ostati na Đevigradu i Volijoj jami, odnosno Zubovima i Ilijašu.

Kasnije je bilo priče o novom pokušaju, onome bez borbe, kada je samo trebalo biti brži od četnika i jači od surovosti Treskavice. Ni krplje nisu pomogle da se nadvlada ovo drugo.

Treća je bila sreća. Na Đokinom tornju je pobodena zastava, zapjevan bećarac i napravljeni historijski snimci.

19 Još nisu načisto

Otputovah u daljine,

u tuđi svijet,

ostadoše svi jarani 

kao rumen cvijet.

Ostadoše s djevojkama

dane provodit,

a ja tužan i nesretan

s tugom govorim.

Šetajući ulicama

da se utješim,

željan da se dragoj vratim,

da je usrećim.

Dan za danom brzo leti,

snage nestaje,

sve se gubi, sve se ruši,

tuga ostaje.

Nema moga Sarajeva,

grada voljena,

oko mene strani ljudi,

srca kamena.

Strani su ljudi srca kamena.

                             

Kada smo ovamo kretali, zamišljali smo sve kao laganiju šetnju, nije nam se žurilo. Put nas je okrenuo, zaustavio ovdje, gdje svakim novim minutom iščekivanja raste naše nestrpljenje. Protiv kojeg se boriti razgovorom, šaputanjem.

Sead i ja pričom dođosmo do zaključka da su ovi gore, koliko god ih je, odlučili da jedan ode do nekog svog komandira, dok drugi, ili ostali, nas „drži na nišanu“.

Borimo se i dalje s vjetrom, i smijemo situaciji u kojoj smo. Nagađamo kako će sad taj neko da nas ispituje o imenima naših, možda i njegovih komandanata, što će odmijeniti činjenicu da lozinku ne znamo. Izdržati nam je, bolje i tako nego da su ove budale odmah zapucale. Budale, baš tu riječ smo upotrijebili, jedino njome opisujemo nekoga ko ne razumije da je do ovakve situacije moglo doći. Ili, možda oni nisu navikli da njihovi vezisti rade išta drugo do održavaju vezu.

18 Nismo toliki baksuzi

Pokraj Lašve zelena livada,

po njoj pasu konji Atlagića.

Pripinje ih Atlagića seka,

lijepa seka dilber Umihana.

Zlatnom žicom za srmali konje.

Gdje joj zlatne žice nedostaje,

tu dotiču ruse pletenice:

kose reže, ljute konje veže!

Gledalo je momče sa pendžera,

gledalo je pa joj besjedilo:
„Ne rež kose, seko Atlagića!

Vrjednije su tvoje pletenice

već sto braće i stotinu konja!“

Prethodnih nekoliko dana pamtićemo kao drukčije nego svi raniji, stalne borbe i naša angažovanost nisu nam dali da razmišljamo, brinemo, strahujemo. Osjećali smo šta nam je obaveza, dužnost, konačno bili u prilici da i adekvatno odgovaramo. Vjerovali smo kako se situacija neće mijenjati dok trajuću bitku ne dobijemo.

Ovakvo naše angažovanje osjećamo na još jedan način, četnici su se baš naljutili. Ne samo da su granatama zasipali naše pamiste, i usput nas, nego su tukli uz kompletnu pješadijsku liniju i sve moguće prilaze njoj.

Na sreću, krvavih posljedica nije bilo. Ipak su nam napravili jedan problem, negdje su nam prekinuli žicu.