42 Sebi sam obećao

Ja uranih jutros rano,

prije sabaha.

Kril'ma treptim da poletim,

letjet ne mogu.

Uzalud mi moja krila,

kad su slomljena.

Ja imadoh mog dragana,

al je nevjeran.

                     11. februar 1995.

U mog dragog tvrda vjera –

grumen šećera;

A u mene još je tvrđa –

rosa do sunca.

Rosa će se osušiti,

šećer stopiti.

Sastat će se dva sevdaha,

šerbe popiti!

            Kako ova dva dana brže prođoše. I dalje sam samo ležao, budan bio i kada sam spavao, povremeno sasvim budan. Za razliku od ranije sada mi je sve to bilo manje turobno, jer me uvijek dočekivao miris pepsi-kole.

Ne znam tačne razloge da sam svaki put, onu prvu noć, samo kvasio grlo. Je li to bio strah da ne bih smio naglo opterećivati želudac, ili više želja da pepsi duže traje. Možda oboje, plus da sam pokušavao što češće uživati u skoro zaboravljenim osjećanjima.

Te, prve noći „popio“ sam oko pola litra. Znao sam da će Mufo zorom biti tu da sazna novosti, da mu ne smijem reći da sam je i štedio, znam da bi odmah išao tražiti drugu, nekako mi je teško objasniti mu to nešto što ni meni nije najjasnije.

41 Kao biljka

Evo danas osmi dan,

a sutra je deveti,

kako soko pitomi

preko dvora ne leti.

                          9. februar 1995.

Moj sokole pitomi,

nemoj mi se divljati!
Doć će vrijeme, moj sokole,

i ti ćeš se kajati!

Pa ćeš doći, sokole,

pod moj pendžer plakati.

A ja neću, siv sokole,

ni za suze hajati!

           Rođendan mi je. Šesti dan kako sam u bolnici, deveti kako primam infuziju. Deveti dan kako mi organizam ništa nije prihvatio što sam mu nudio. Čak, ni obične vode.

Ne mogu reći da sam se navikao. Niti se čovjek može navići na ovakav život. Ako ću ikada shvatiti biljke, to je sada.

Biljke služe da drugima ispune vrijeme, njima je ono nebitno. Sem što postoje ti neki ciklusi u kojima one u se primaju ono što im je potrebno da žive, sada kao nikad ću reći - da vegetišu.

40 Nije bilo dovoljno

Pluća su mi bolna,

zdravlja više nemam,

jer su sasvim blizu

moji zadnji dani.

Živjeću još danas,

a možda i sutra,

a onda, zauvijek

zbogom moj živote.

                 3. februar 1995.

Nije meni žao

bijednoga života,

jer ja sreće nikad

osjetio nisam.

Samo bol i patnja,

gorke suze lio;

u životu svome

srećan nisam bio.

    /Dragiša Nedović/

            Treći dan dolazi vozilo iz bolnice. Ovaj put i s vijestima koje smo čekali. Neka je baba umrla, i konačno se jedan krevet oslobodio.

U bolnici radi Eko Mehić, Mufov poznanik i dobar prijatelj. Po specijalnosti je pneumoftiziolog, ono što se meni desilo može biti blisko domenu njegove specijalnosti te se i s te strane svojski trudio pomoći mi.

Problem je što ja od početka nisam bio od koristi. Jesam ponovio sve što me dopratilo do Jablanice, ali to nije bilo dovoljno da bi se uspostavila dijagnoza. Posebno što sam ja i dalje pokušavao sve pripisati grahu, iako nisam smio ni sumnjati u kuharice, niti da sam naglo postao alergičan. Činjenica je da se niko drugi nije žalio, kao i da ja, poslije toga graha, ništa drugo nisam mogao okusiti.

39 Najpoštenije da ostanem zadnji

Iz tiha me glava boli,

dovedite mi doktora.

Il doktora, il dragoga,

teško meni do Boga!

                               31. januar 1995.

Doktor vida, boli skida,

dok mene mladu izvida.

Doktor vida, banda svira,

haj, mene mladu izvida!

On u bijelom, ja u mavi,

dok mene mladu prevari;

Ne bolujem od bolesti,

već od silne ljubavi!

            Nisam se čudio sebi što u boci nije ostalo koliko sam planirao za popravak. Jedva da bijaše jedan bolji cug.

Vidio sam u tome i pozitivniju stranu. Put do Jablanice bi mi ovako trebao biti kraći. Malo sam mahmuran, malo više pospan, mogao bih veći dio puta i predrijemati.

Čak sam i brže, i tvrđe zaspao. Buđenje mi je odmah bilo dosta čudno. Sekund-dva su bila sasvim dovoljna da shvatim ko sam, da sam u vozu, gdje sam noćas bio, zašto sam bio pospan. Sljedećih nekoliko sekundi sam sebi davao preostale odgovore.

38 Blizu rođendana

Ibrahime, na gradu zeime,

sve ja tvoje zaboravljam ime.

Tri sam puta ćitab proučila,

dok sam tvoje ime napisala.

                               30. januar 1995.

Da bih tebe u knjigu pisala,

žao mi te u crno metati;

Da bih tebe na jagluk vezla,

jagluk će se brzo poderati,

pa ću tvoje ime zagubiti.

Da bih tebe u pjesmi pjevala,

ne da mi te mati zapjevati:
pjesma hoda od usta do usta,

pa će doći u dušmanska usta,

pa će mi te druga primamiti.

Do kraja smjene vrijeme se toliko promijenilo, pogoršalo, potvrdivši nam kako zima ovdje tek počinje. Zima kakva zna biti, i kakva će i rat privremeno zaustaviti.

Biće u pravu oni koji su najavili da će vrhovi Treskavice neko vrijeme biti ničiji, te da će kasnije pripasti onima koji budu brži. Znajući Zaima Imamovića, znajući sve nas, učinićemo sve, više nego što normalno i možemo, da mi budemo ti.

Nastala pauza je dobra prilika da svi slobodne dane iskoristimo za duža odsustva, posjete porodicama. Ja sam, ovaj put odabrao Visoko i Zenicu.

37 Specijalac

Falila se žuta dunja,

da je najljepša.

To dočuo bor zeleni,

pa joj govori:

„Ne fali se, žuta dunjo,

da si najljepša.

Jer da vidiš omorike,

tanke visoke;

Ti bi onda i priznala

što je ljepota!“

Ako je naša brigada završila sve poslove oko zimovanja u uslovima u kojima ćemo prvi put toliko dugo da boravimo, neke druge nisu. Nisu stigle.

Najprije smo sažaljevali nad naporima koje je Druga brdska podnosila, u prošloj je smjeni došlo vrijeme da im se i konkretno pomogne. Građevinski materijal za rovove su nekako ranije iznijeli, došao je red na zalihe hrane, opreme, ogrjevnog drveta, te mina i drugih sredstava.

36 Ni o kome nije suditi

Povila se vita loza vinova,

oko grada, oko bijela Budima.

To ne bila vita loza vinova,

već to bili dvoje milih i dragih.

Oni su se u mladosti sastali,

a sada se u nevrijeme rastaju.

Jedno drugom na rastanku govori:

„Pođi, dušo, pođi srce unaprijed!

Tu ćeš naći jednu bašču građenu,

i u bašči bokor ruže rumene;

Ti izberi jedan stručak ružice,

pa ga metni u njedarca do srca!                            sredina januara 1995.

Kako vene onaj stručak ružice,

nako vene srce moje za tobom!“

Ono drugo na rastanku govori:
„A ti pođi malo, dušo, unatrag!

Ti ćeš naći jednu goru zelenu,

i u gori bunar voda studena.

U bunaru jedan kamen mermera,

na kamenu jedna čaša srebrena,

i u čaši jedna gruda snježana.

A ti uzmi onu grudu snježanu,

pa je metni u njedarca do srca!

Kako kopni ona gruda snježana,

nako kopni srce moje za tobom!“

Doček Nove godine je imao svoje nastavke. Najprije u Duranovića, potom i onaj obavezni, u Jablanici. U toplome, bez ikakvih borbi okolo, sve je to dakako bilo ljepše, ipak je treskavički doček taj koji će se pamtiti.

Ove druge dvije sjedeljke su bile uobičajene, s razlikom da su mi ovaj put pomogle da se usput sklonim od ranije najavljenih, promjena unutar brigade koje su u punom zamahu.

*** (o udarcima)

Lahko je šamar istrpiti. Valja ga zaraditi.

*** (o manirima)

Ne nose svi šejtani pantalone. Ima ih i u suknjama.

35 Ako ste donijeli

Pivo piju age Sarajlije.

Na Ilidži, pokraj Željeznice:

Dva Morića i dva Džindžafića,

S Ćemaluše do dva Dženetića,

s Čobanije dvije Turhanije,

s Ceirdžika dvije Muzdedžije;

Iz Žabljaka do dva Vatrenjaka,

sa Kovača dva Halilbašića,

a sa Mlina dvije Turnadžije,

iz Potoklinice do dvje Penjave;                                                          

Sa Vratnika dvije Tahmiščije,

sa Hiseta dvije Odobaše,

sa Berkuše Kuna Hasan-aga,

sa Bjelava Pinjo Bajraktare.

                            31.decembar 1994.

A služi im Čebedžina Savka,

zlatnom čašom iz bijele ruke.

Kako kome čaše dodavaše,

svaki joj se za suknju hvataše.                

Progovara Čebedžina Savka:

„Čujetel me, age Sarajlije, -

Ako mogu svima biti sluga,

ja ne mogu svima biti ljuba.

                    

Samo onom mogu biti ljuba,

koji može Drinu preplivati,

pod silahom i pod bensilahom,

u čizmama i u halčinama,

pod pazuhom prenijet djevojku!“

Progovara Pinjo bajraktare:

„Evo ko će Drinu preplivati,

u čizmama i u halčinama,

pod silahom i pod bensilahom,

pod pazuhom tebe prenijeti!“

Povratak je išao prema planu. I previše. Vrijeme je bilo kao jučer, mi zadovoljni, s umjereno ali željeno popunjenim rančevima. Strah od lošeg vremena je protjeran, ali jača osjećaj kako nešto mora krenuti po lošem. Osjećaj, koji se stade pojačavati upravo gdje sam ja to najmanje želio.

Prolazeći ispod protivavionaca, tu meni dionicu dužu od sveg ostalog puta, bili smo u prilici da oslušnemo, uvjerimo se da je sve kako smo i ostavili. Usput sam još jednom uzdahnuo za svoga najboljeg ahbaba Fadila, zavrtio glavom ne znajući koliko sam pogriješio, klimnuo njome uvjeren da će, kada ovo sve prođe, kada mi nekad padne na um i pomenem mu ovo, razumjeti me, shvatiti i halaliti.

34 U granicama pristojnosti

Na sred Foče studena vodica,

tu dolazi dilber udovica.

Na njoj koša od stotinu groša,

anterija - niza madžarija.

Gledalo je momče preko Drine,

gledalo je pa je dozivalo:
„Sapni puce, dilber udovice,

sapni puce, puknut će mi srce.

Da mi te je mladu premamiti,

na prsima jelek potrgati,

bijeloj koši hršum učiniti,

i dukate u vinu popiti!“

Salja je bio u pravu. Bila mi je potrebna orijentacija. Godina i po nije mnogo, ali su ljeto i zima bitno drukčiji.

Zastao sam na malome raskršću i oživljavao sjećanja. Par sekundi je bilo dovoljno da se prisjetim.

Pošli su bez riječi za mnom. Doveo sam ih tako pred vrata jedne stare kuće, gdje sam, ipak, ponovo zastao i još jednom vrtio sjećanja.

Otklonio sam sumnje, mada se nisam mogao oteti ni dojmu da je sve prilično drukčije. Pripisah to ovom sumornom vremenu, i mirno pokucah na vrata.

33 Takvi su i ljudi

Sadih almu na sred atmejdana,

gledah dragu devet godin dana.

Kad je alma za trganje bila,

moja draga za ljubljenje bila.

                                  30. decembar 1994.

Duhnu vjetar, slomi almi granu,

dođe jaran, odvede mi dragu.

Pa me jaran u svatove zove,

da mu budem djever uz djevojku.

Muka poći, još teža ne poći.

Ako pođem, nagledah se jada;

ne pođem li, neću vidjet dragu!

Nismo ranili. Ako tokom dana neko i posjeti bajtu moći će nas se prikrivati. Sem toga, sračunali smo da za jedan dan ne možemo i otići i vratiti se. Bitno je do tamo doći prije akšama, naći rakiju i konak, te sutra ujutro biti odmoran.

Ja znam u koje ćemo selo, kod koga, znam dobro put preko Visočice, lahko sam ih uvjerio kako se ne može desiti da gdje skrenemo, zalutamo. Znam i još nešto, s ovim novim okolnostima ima, eto i taj jedan mali, težak dio puta. Ranije je zamišljen kao tačka gdje ćemo uvratiti, predahnuti, sada ga moramo pažljivo zaobići.

Dotle sam ja i ćutao. Ne znam jesu li oni nešto primjećivali, osjećali na meni, tek ni oni nisu mnogo pričali.

32 Odbiti ga nismo mogli

Zarobljeno srce moje,

prelazeći brijeg i dol.

Tražilo je ne bil našlo

da ublaži srcu bol.

                  28. decembar 1994.

Uzalud mi želja moja,

uzalud mi nade sve.

Kad ne smijem ljubit onu

za kojom mi srce mrje!“

Priče o Novoj godini su počele prije više od mjesec dana. Jedino smo znali da ćemo je ovdje dočekati. Šaputalo se da bi mogao biti organizovan neki doček, s približavanjem Nove godine i priče su intenzivirane.

Danas su stigle prve zvanične potvrde.  Logistika je obećala pobrinuti se da taj, nekada najpopularniji praznik i ovdje oživi. Već su poslati ljudi koji će dopremiti vanredne namirnice.

Među nama su krenula nova nagađanja u vezi s tim. Od najtvrđih sumnji kako od svega neće biti ništa, nešto blažih da će biti mnogo skromnije nego se mi nadamo, sve samo s ciljem da se preventivno spriječe moguća, i ne baš realna praznična bježanja niže, u Tarčin i Pazarić, u tu najbližu civilizaciju, preko onih koji pretpostavljaju kako će sve to ličiti na novogodišnje paketiće, s nešto izmijenjim sadržajima, do najoptimističnijih koji ovo gledaju kao prve vijesnike nekog novog, dugotrajnijeg primirja, čak i samog svršetka rata. Između smo se smjestili mi koji očekujemo opštu mirnu proslavu, s poticanjem standardno nejednakih aršina. Ta opšta, mirna i skromna proslava će u osnovi da prikrije drugu, znatno bogatiju i divljiju, a koja će da bude u Komandi.

31 Još jedno sklonište

Propilo se, zapilo se mlado Sarajče.

Ono popi sto dukata, sve za jedan dan.

Za to čuo Osman-paša, njegov gospodar,

pa dozivlje mlado momče, sebi na divan:

„Jel istina, mlado momče, šta govori svijet,

da ti piješ sto dukata, sve za jedan dan?“

„Jest istina, Osman-pašo, šta govore svi,

da ja pijem sto dukata, sve za jedan dan.

Ja popijem sto dukata, sve za jedan dan!

Da ti piješ ono vino, koje pijem ja;

Da ti ljubiš sultaniju, sultan-Mejremu;

Propio bi sto dukata, sve za jedan dan,

i još više, Osman-pašo, i po Budima!“

                                

            Vjerovao sam da se pucanj morao čuti, sve do Šljemena i dalje. Ali, izgleda da nije. 

Tako da priča o zecu može sačekati da bude ispričana. Razlog nije u njenome ishodu već u neočekivanom gostu. Ako imam pravo reći kako se posjeta Bešovića ne treba očekivati.

Došao je obići nas, usput je ostao na kahvi. Možda i ne bi, ali će tako lakše iščekati mene. Ovi su mu rekli gdje sam, njemu se to baš i nije dopalo. Šta je tu je, kao ni o zecu ni o tome neću pričati ukoliko ne budem pitan.

30 Čekah par sekundi

Lipa konja, daj u koga;

iz čela mu sunce sjaše,

a iz grive misečina,

iz kopita kamen kreše, 

a iz druge munja meće.

Ja povedoh vrana konja

kroz Marine lipe dvore.

Ali Mara večerala,

ognjen-vatru zapretala,

sjajnu sviću ugasila,

staklen pendžer zakovala.

                               26. decembar 1994.

A ja stajah, popostajah.

Konja noge zaboliše,

mene drimci samoriše,

a ja rekoh konju momu:
„Vrisni, konjic, dobro moje,

probudi mi Maru moju!“

Vrisnu konjic, Mara skoči;

Skoči Mara gologlava,

gologlava bez jagluka,

gola, bosa, bez papuča,

raspasana bez pojasa.

Očekivane, najavljivane promjene oblika i namjene brigade, ne mogu baš da nas se ne tiču. Nezadovoljstvo nismo ni do sada skrivali, ipak je ono suzbijano tom stalnom željom, težnjom da je najbitnije da kao brigada opstajemo, s onim ljudima koji i hoće biti u njenom sastavu. I nadom, da će se vremenom i odnos prema njoj popravljati. Nešto tiša su povremena protivljenja na ono što se dešava unutra. Tiha su, jer i ona dolaze iz želja, tačnije različitih mišljenja kako bi nešto moglo biti bolje.

Sjetim se povremeno i donekle komičnih situacija, kada smo u Kerleta Lukama Lato i ja nekoliko puta, zbog ličnih nezadovoljstava, napuštali dužnosti. Komičnih, jer smo tako predavali onom drugome, odnosno kasnije ponovo preuzimali.

29 Tako je to

U polju se ruža cvatijaše,

al mi tude nikog ne bijaše,

već bijaše Haša i Mejruša.

Dolazi im momče neženjeno;

Hašu budi, a Mejrušu ljubi:
„Ustan gore, draža od matere!“

                            sredina decembra 1994.

Progovara Mejruša djevojka:

„Tam se kini, momče neženjeno!

Nas je majka u gori rodila;

U zelenu travcu povijala,

srna nas je mlijekom zadojila,

a soko nas odnjiho na grani.

Da nas takneš rastopile bi se,

baš ko šećer u vodi studenoj!“

Komanda je još na Gluhači. Pametni bi rekli, ne žuri im se. Šaljivdžije vele da je vojska preča, da je bilo bitno njoj napraviti nove objekte, taj jedan koji će se po mnogo čemu razlikovati može i da sačeka. Zlobniji dodaju da ti neće na Baletinim vodama zanoćiti prije proljeća, bez obzira što se logističari trude da i njihov objekat čimprije završe.

Jedno nije upitno, oni su Komanda i oni o tome odlučuju. I o još mnogo čemu.

Ja sam bio rad da i ovu, i svaku narednu smjenu budem na onom udaljenijem, položaju osamdesetdvojki, gdje je sem naše sada i još jedna šesetka. Međutim, Suvad Žgalj je odlučio drukčije. Dao je obrazloženje, vrijeme je takvo da bi osamdesetdvojke najvjerovatnije mogle mirovati, a nije isključeno da četnici ovih dana ponove napade kakve su izvodili u prošloj smjeni.

28 Sve je do ljudi

Vratnik pjeva, nikad ne tuguje,

Sarajevom pjesma odjekuje.

Ja miline kad s Vratnik-mejdana

pusta mladost prođe raspjevana.

Sarajevo, bez Vratnika šta je?

Tamo pjesma nikad ne prestaje!

Pod beharom, ljeti u šljiviku,

ašikuju momci na Vratniku.

Bez Zmajevca, Kule i Mejdana,

teferiča ni uranka nema!

    /Zaim Imamović/

Uprkos činjenici da se vrijeme nije popravljalo nastavili smo s radovima na položaju iza Javora. U nekoliko narednih dana smo napravili prateći objekat, poprilično sredili prilaz obližnjoj vodi, poravnjali oko objekta koliko se moglo, te počeli s pripremama drva.

Dočekali smo i smjenu Druge brdske, Vratničke, čuli smo i kako je neki nazivahu „betevne brigade“. To betevne se objašnjavalo time da su tamo u Sarajevu, na Vratniku, na takvom ratištu koje četnici mnogo i ne napadaju, niti se oni previše trude da prošire tu slobodnu teritoriju.

Slušajući to stvarao se dojam da su to i slabi borci, od kojih se neka značajnija pomoć ovdje ne bi trebala ni očekivati.

27 Sami ćemo se pobrinuti

Dvore gradi Komadina Mujo,

sred Mostara najljepšega grada.

Oblazi ga c'jeli Mostar redom,

samo nema Zaimove Zibe.

„Što te nema Zaimova Zibo,

za tebe su sagrađeni dvori.                                                    

Za tebe sam dvore sagradio,

i žeženim zlatom pozlatio.

Ruke traže topla milovanja,

lice želi nježna njegovanja,

srce traži čista drugovanja,

usne traže pusta sevdisanja!“

Dok smo bili zadovoljni barakom na Šljemenima, to što nam druga nije napravljena bilo je ono što nas je činilo ukupno nezadovoljnim. Snijeg je pokrio vrhove Treskavice, ubrzano se spušta na obronke.

Sedo i ja smo se pozdravili s našim izdvojenim položajem, šesetka je od prošle smjene uz osamdesetdvojke. Objašnjenje smo prihvatili, iako snijeg još nije zatrpao sve uvale nešto slično se može očekivati. Samim time i djejstvovanje šesetkama postaje bez svrhe.

26 Kome je suđeno

Pokraj Save badem drvo raste.

Na drvetu, slatka nano,

od zlata ljuljačka.

Tu se ljulja i staro i mlado.

Dođe reda, slatka nano,

na moga dragana.

Zaljulja se i dva i tri puta.

Prekide se, slatka nano,

od zlata ljuljačka.

Pade dragi u zelenu travu,

a fesić mu, slatka nano,

u duboku Savu.

Na Treskavici i njenim prilazima živo. Rekli bismo, živo kao pred ofanzivu.

Mi inatimo četnicima, četnici nama, a i jedni i drugi nadolazećem surovom vremenu. Iako su i naši i njihovi planovi - s proljećem krenuti dalje, svi smo svjesni šta je do proljeća činiti.

Dolazak na Šljemena nije otkrio ništa novo, ali je prizor na Baletinim vodama bio polubajkovit. Lično sam bio zadovoljan i onim što je za naše smjene urađeno, ali tek sada vidim koliko može bolje.

25 Uspomene nemaju cijenu

Propio sam ženino prstenje,

zlatne burme i drago kamenje.

                                   početak decembra 1994.

Propio sam toke sa prsiju,

sve zbog njenih garavih očiju.

Kad me njene oči pogledaju,

mađije mi crnje ne trebaju.

Ružno vrijeme nas je dočekalo i u Tarčinu. Meni je pripomoglo da donesem odluku da ovih deset dana ne idem nigdje dalje od Pazarića i Tarčina, odnosno Duranovića, Češća. Osim što bih, ukoliko se vrijeme popravi, mogao par dana otići do Jablanice. Ona je uvijek dovoljno blizu da čovjek nikada ne može biti siguran da će joj odoljeti. Tamo još o zimi ne razmišljaju, a nekako odlaske u Jablanicu doživljavam kao nešto što je redovno, obavezno.

Ovaj put mi se učinilo da će izostati. Čak se nedovoljno sjećah ko je predložio. Sjedili smo u Češću, kod Hašima Hajdarevića. Sjedili cijelu noć, pili. Ujutro, nastavili. Ne u kući, nego u vozu za Jablanicu.

24 Rizik mi se čini manjim

Svukud kiša, svukud kiša,

po Hisetim suša;

tamo mi je, tamo mi je

i srce i duša.

                                 kraj novembra 1994.

Svukud blato, svukud blato,

po Hisetim zlato.

Kud god pođi, kud god pođi,

kroz Gradišku prođi,

Banjaluci dođi;

Kud god pođi, kud god pođi,

kroz Gradišku prođi,

na Hiseta dođi!

Do kraja smjene novi logori su donekle uređeni, zamišljeno umanjenje vojske koja će direktno boraviti na linijama bit će izvodljivo, a i nakon dvije-tri napetije noći borci će moći provoditi toliko nešto lakših.

Za razliku od pješadijskih, naša baraka na Šljemenima je sasvim završena. Dio Jakupove smjene će već od prve noći boraviti u udobnome, dok drugoj polovini ima da bude kao pješadiji u pripravnosti.

Snijega još nema, ali idu dani kada će ga biti i previše. Današnji dan, dan smjene, to i nagovještava. Prekjučer i jučer je kiša toliko ispadala da je i tvrdu, kamenitu Treskavičku zemlju sasvim smekšala.

23 Jedino što znam

Žito žela žetverica,

lijepa, mlada djevojčica, 

bijela rumena.

Tud prohodi mlado momče,

na vrančiću, dobru konju, 

svome konjicu.

Ugledao žetvericu,

lijepu, mladu djevojčicu,

bijelu rumenu.

Božiju joj pomoć viče:
„Bog pomogo žetverice,

lijepa djevojko!

Ti si danas uranila,

bićeš mi se umorila,

stani, počini!

Ja ću vranca oskočiti,

a tebe ću izmijeniti,

lijepa djevojko!“

Govori mu žetverica,

lijepa, mlada djevojka,

bijela rumena:

„Da sam rano uranila

i da sam se umorila,

šta će tebi to?

Neću tvoje odmjevice,

neću s tobom razgovora,

prođ se od mene!“

Dabogda se, žetverice,

ti požela, djevojčice,

desnom po lijevoj!“

„A pod tobom, mlad junače,

vran se konjic pomamio,

mamom dabogda!

Sve četiri noge ulomio,

mahnit slomio;

A ti, junak, i noge i ruke,

brzo dabogda!“

„Ne kun tako, žetverice,

ako Boga znaš!“

„Hoću, momče, još i gore,

no što i ti znaš!“

Sedo i ja smo gdje smo. Usamljeni, ali što samo od sebe povlači i da smo važni. Ili se barem mi tako osjećasmo.

Posljednja dešavanja, blagonaklonost koju Galib i Zuhdija pokazivaše prema nama, dodatno pojača naš osjećaj. A dešavanja stala, što donekle ubija našu važnost.

Dosadno nam je, i to će svako razumjeti. Kao što svi znaju da se od dosade ne gine. Ni umara. A i ne gladujemo.

22 Na pet mjesta

Daj mi, Bože, plaha vjetra

s one planine,

da probudim dvoje mlado

s one doline.

Što spavaju bez dušeka

i bez jastuka.                                       

Podno dvije vite jele,

vite, zelene.

Što ne čuju ljetnju kišu

kako rominja,

što ne vide jarko sunce

kako plaminja.

Sem te odluke, o ponovnom dijeljenju u dvije smjene, sve drugo kao da se mene i Seada Peza nije ticalo. Mi smo već drugi dan, opet dobili onaj isti zadatak. Šesetka, i šator podno Ploče.

Ipak su značajne razlike u odnosu na ranije. Sasvim smo naviknuti. I više od toga, oko nas je umnogo življe.

Istina, nisu svi dani jednaki. Ali kada se čovjek navikne, haman da mu je svejedno. Znamo ako je dan vedriji da se ne trebamo nadati prolaznicima, odnosno kako trebamo biti spremniji na znatno življe noći. I obratno, ako je dan tmuran, maglovit, ostala vojska to koristi za dnevne, ipak lakše pokrete, čime nas dvojicu lišavaju svake dosade, usljed čega dođu i još brže noći. Ukupni osjećaj je kako je baš najbolje što je to tako nejednako.