Propilo se, zapilo se mlado
Sarajče.
Ono popi sto dukata, sve
za jedan dan.
Za to čuo Osman-paša, njegov
gospodar,
pa dozivlje mlado momče, sebi na divan:
„Jel istina, mlado momče,
šta govori svijet,
da ti piješ sto dukata,
sve za jedan dan?“
„Jest istina, Osman-pašo,
šta govore svi,
da ja pijem sto dukata,
sve za jedan dan.
Ja popijem sto dukata,
sve za jedan dan!
Da ti piješ ono vino, koje
pijem ja;
Da ti ljubiš sultaniju,
sultan-Mejremu;
Propio bi sto dukata, sve
za jedan dan,
i još više, Osman-pašo, i po Budima!“
Vjerovao sam da se
pucanj morao čuti, sve do Šljemena i dalje. Ali, izgleda da nije.
Tako da priča o zecu može sačekati da bude
ispričana. Razlog nije u njenome ishodu već u neočekivanom gostu. Ako imam
pravo reći kako se posjeta Bešovića ne treba očekivati.
Došao je obići nas, usput je ostao na kahvi.
Možda i ne bi, ali će tako lakše iščekati mene. Ovi su mu rekli gdje sam, njemu
se to baš i nije dopalo. Šta je tu je, kao ni o zecu ni o tome neću pričati
ukoliko ne budem pitan.
Stigao sam ga dobro upoznati, ipak je ovo prvi
put u prilici da provjerim nešto što sam nekoliko puta čuo. Kahva se tek
zasipa, stigao sam na vrijeme.
Priča je tačna, jasno mi je čim sam vidio da se
Glibo latio toga posla pri čemu je za Bešovića spremio plastičnu čašu. Razlog
je što mu ruke drhte. Oni koji to hoće objasniti govore da je razlog alkohol,
kojeg je nekada volio. Drugi su skloni dodati da je tome doprinijela i priroda
pilotskog poziva, tačnije napetosti koju nosi. Ne znam, ali vidjeh da je i iz
plastične pio s obje ruke.
To je ono na šta nije trebalo obraćati pažnju.
Bešović je čovjek koji uvijek ima nešto novo, mudro reći.
- Koliko imaš skloništa za mine? – pita u jednome
trenutku.
- Jedno – odgovorih mirno.
- Koliko imate mina za stodvadeske? – još jedno uobičajeno
pitanje izgovoreno neuobičajenim tonom.
- Četrdeset – opet bijah miran.
- Dvadeset! Baš se ne znate snaći – on nastavi
istim tonom – vidite kakvo je vrijeme došlo, da se mora lagati. Ja za jednu
haubičku, Diviziju moram moliti pola sata, a ako od nas traže da nekog podržimo
stodvadeskama ja ne smijem odbiti. Ali ćemo morati. Odmah da iskopaš još jedno
sklonište, i u jedno da se stavi dvadeset mina, a u drugo dvadeset. Kad nama
sutra zapne ja neću nikome da se molim.
- Razumijem...
Ovo trebam da pamtim. Bez obzira koliko se ja sa
istime ne slagao.
Zna Major šta govori. Zna i kome govori. Nema
potrebe da dodatno pojašnjava. Niti da brine kako i ovaj zadatak neće biti
izvršen na vrijeme, i nadalje ukoliko bude prilike, potrebe.
***
Ako su mu ruke zadrhtale pijući kahvu, Major je
našao priliku i da mu usna poigra.
U našoj bajti je vidio plastični kanister. Sjetio
se kada su stigli u brigadu, sjetio se i kako su dijeljeni. Ima dobro pamćenje,
zna da smo mi dobili svega dva, a intuicija ga u sličnim situacijam ne izdaje i
mogao je biti siguran da je drugi na drugome položaju.
A mnogo ih je više dato pješadiji. Međutim,
obilazeći njihove položaje nije mogao ne primijetiti da nijednoga više nema.
Nije mu stran razlog, pogodni su za šverc naftom, češće za prijenos rakije kroz
tunel, na što mnogi nisu imuni. Ali je sasvim tačno da su ovdje potrebniji,
gdje je voda vrjednija od nafte.
Nije nas previše ni hvalio. Zadovoljio se opštim
pravilom po kojemu su artiljerijske jedinice najorganizovanije.
Događaj s kanisterom je svakako zanemariv, ali se
meni urezuje u pamćenje. U svemu mi je najčudnije kako se, eto i o nečemu
sasvim normalnom govori kao o nečemu posebnome.
južne
padine Treskavice, prema kanjonu rječice Ljute
