42 Sebi sam obećao

Ja uranih jutros rano,

prije sabaha.

Kril'ma treptim da poletim,

letjet ne mogu.

Uzalud mi moja krila,

kad su slomljena.

Ja imadoh mog dragana,

al je nevjeran.

                     11. februar 1995.

U mog dragog tvrda vjera –

grumen šećera;

A u mene još je tvrđa –

rosa do sunca.

Rosa će se osušiti,

šećer stopiti.

Sastat će se dva sevdaha,

šerbe popiti!

            Kako ova dva dana brže prođoše. I dalje sam samo ležao, budan bio i kada sam spavao, povremeno sasvim budan. Za razliku od ranije sada mi je sve to bilo manje turobno, jer me uvijek dočekivao miris pepsi-kole.

Ne znam tačne razloge da sam svaki put, onu prvu noć, samo kvasio grlo. Je li to bio strah da ne bih smio naglo opterećivati želudac, ili više želja da pepsi duže traje. Možda oboje, plus da sam pokušavao što češće uživati u skoro zaboravljenim osjećanjima.

Te, prve noći „popio“ sam oko pola litra. Znao sam da će Mufo zorom biti tu da sazna novosti, da mu ne smijem reći da sam je i štedio, znam da bi odmah išao tražiti drugu, nekako mi je teško objasniti mu to nešto što ni meni nije najjasnije.

41 Kao biljka

Evo danas osmi dan,

a sutra je deveti,

kako soko pitomi

preko dvora ne leti.

                          9. februar 1995.

Moj sokole pitomi,

nemoj mi se divljati!
Doć će vrijeme, moj sokole,

i ti ćeš se kajati!

Pa ćeš doći, sokole,

pod moj pendžer plakati.

A ja neću, siv sokole,

ni za suze hajati!

           Rođendan mi je. Šesti dan kako sam u bolnici, deveti kako primam infuziju. Deveti dan kako mi organizam ništa nije prihvatio što sam mu nudio. Čak, ni obične vode.

Ne mogu reći da sam se navikao. Niti se čovjek može navići na ovakav život. Ako ću ikada shvatiti biljke, to je sada.

Biljke služe da drugima ispune vrijeme, njima je ono nebitno. Sem što postoje ti neki ciklusi u kojima one u se primaju ono što im je potrebno da žive, sada kao nikad ću reći - da vegetišu.

40 Nije bilo dovoljno

Pluća su mi bolna,

zdravlja više nemam,

jer su sasvim blizu

moji zadnji dani.

Živjeću još danas,

a možda i sutra,

a onda, zauvijek

zbogom moj živote.

                 3. februar 1995.

Nije meni žao

bijednoga života,

jer ja sreće nikad

osjetio nisam.

Samo bol i patnja,

gorke suze lio;

u životu svome

srećan nisam bio.

    /Dragiša Nedović/

            Treći dan dolazi vozilo iz bolnice. Ovaj put i s vijestima koje smo čekali. Neka je baba umrla, i konačno se jedan krevet oslobodio.

U bolnici radi Eko Mehić, Mufov poznanik i dobar prijatelj. Po specijalnosti je pneumoftiziolog, ono što se meni desilo može biti blisko domenu njegove specijalnosti te se i s te strane svojski trudio pomoći mi.

Problem je što ja od početka nisam bio od koristi. Jesam ponovio sve što me dopratilo do Jablanice, ali to nije bilo dovoljno da bi se uspostavila dijagnoza. Posebno što sam ja i dalje pokušavao sve pripisati grahu, iako nisam smio ni sumnjati u kuharice, niti da sam naglo postao alergičan. Činjenica je da se niko drugi nije žalio, kao i da ja, poslije toga graha, ništa drugo nisam mogao okusiti.

39 Najpoštenije da ostanem zadnji

Iz tiha me glava boli,

dovedite mi doktora.

Il doktora, il dragoga,

teško meni do Boga!

                               31. januar 1995.

Doktor vida, boli skida,

dok mene mladu izvida.

Doktor vida, banda svira,

haj, mene mladu izvida!

On u bijelom, ja u mavi,

dok mene mladu prevari;

Ne bolujem od bolesti,

već od silne ljubavi!

            Nisam se čudio sebi što u boci nije ostalo koliko sam planirao za popravak. Jedva da bijaše jedan bolji cug.

Vidio sam u tome i pozitivniju stranu. Put do Jablanice bi mi ovako trebao biti kraći. Malo sam mahmuran, malo više pospan, mogao bih veći dio puta i predrijemati.

Čak sam i brže, i tvrđe zaspao. Buđenje mi je odmah bilo dosta čudno. Sekund-dva su bila sasvim dovoljna da shvatim ko sam, da sam u vozu, gdje sam noćas bio, zašto sam bio pospan. Sljedećih nekoliko sekundi sam sebi davao preostale odgovore.

38 Blizu rođendana

Ibrahime, na gradu zeime,

sve ja tvoje zaboravljam ime.

Tri sam puta ćitab proučila,

dok sam tvoje ime napisala.

                               30. januar 1995.

Da bih tebe u knjigu pisala,

žao mi te u crno metati;

Da bih tebe na jagluk vezla,

jagluk će se brzo poderati,

pa ću tvoje ime zagubiti.

Da bih tebe u pjesmi pjevala,

ne da mi te mati zapjevati:
pjesma hoda od usta do usta,

pa će doći u dušmanska usta,

pa će mi te druga primamiti.

Do kraja smjene vrijeme se toliko promijenilo, pogoršalo, potvrdivši nam kako zima ovdje tek počinje. Zima kakva zna biti, i kakva će i rat privremeno zaustaviti.

Biće u pravu oni koji su najavili da će vrhovi Treskavice neko vrijeme biti ničiji, te da će kasnije pripasti onima koji budu brži. Znajući Zaima Imamovića, znajući sve nas, učinićemo sve, više nego što normalno i možemo, da mi budemo ti.

Nastala pauza je dobra prilika da svi slobodne dane iskoristimo za duža odsustva, posjete porodicama. Ja sam, ovaj put odabrao Visoko i Zenicu.

37 Specijalac

Falila se žuta dunja,

da je najljepša.

To dočuo bor zeleni,

pa joj govori:

„Ne fali se, žuta dunjo,

da si najljepša.

Jer da vidiš omorike,

tanke visoke;

Ti bi onda i priznala

što je ljepota!“

Ako je naša brigada završila sve poslove oko zimovanja u uslovima u kojima ćemo prvi put toliko dugo da boravimo, neke druge nisu. Nisu stigle.

Najprije smo sažaljevali nad naporima koje je Druga brdska podnosila, u prošloj je smjeni došlo vrijeme da im se i konkretno pomogne. Građevinski materijal za rovove su nekako ranije iznijeli, došao je red na zalihe hrane, opreme, ogrjevnog drveta, te mina i drugih sredstava.

36 Ni o kome nije suditi

Povila se vita loza vinova,

oko grada, oko bijela Budima.

To ne bila vita loza vinova,

već to bili dvoje milih i dragih.

Oni su se u mladosti sastali,

a sada se u nevrijeme rastaju.

Jedno drugom na rastanku govori:

„Pođi, dušo, pođi srce unaprijed!

Tu ćeš naći jednu bašču građenu,

i u bašči bokor ruže rumene;

Ti izberi jedan stručak ružice,

pa ga metni u njedarca do srca!                            sredina januara 1995.

Kako vene onaj stručak ružice,

nako vene srce moje za tobom!“

Ono drugo na rastanku govori:
„A ti pođi malo, dušo, unatrag!

Ti ćeš naći jednu goru zelenu,

i u gori bunar voda studena.

U bunaru jedan kamen mermera,

na kamenu jedna čaša srebrena,

i u čaši jedna gruda snježana.

A ti uzmi onu grudu snježanu,

pa je metni u njedarca do srca!

Kako kopni ona gruda snježana,

nako kopni srce moje za tobom!“

Doček Nove godine je imao svoje nastavke. Najprije u Duranovića, potom i onaj obavezni, u Jablanici. U toplome, bez ikakvih borbi okolo, sve je to dakako bilo ljepše, ipak je treskavički doček taj koji će se pamtiti.

Ove druge dvije sjedeljke su bile uobičajene, s razlikom da su mi ovaj put pomogle da se usput sklonim od ranije najavljenih, promjena unutar brigade koje su u punom zamahu.

*** (o udarcima)

Lahko je šamar istrpiti. Valja ga zaraditi.

*** (o manirima)

Ne nose svi šejtani pantalone. Ima ih i u suknjama.

35 Ako ste donijeli

Pivo piju age Sarajlije.

Na Ilidži, pokraj Željeznice:

Dva Morića i dva Džindžafića,

S Ćemaluše do dva Dženetića,

s Čobanije dvije Turhanije,

s Ceirdžika dvije Muzdedžije;

Iz Žabljaka do dva Vatrenjaka,

sa Kovača dva Halilbašića,

a sa Mlina dvije Turnadžije,

iz Potoklinice do dvje Penjave;                                                          

Sa Vratnika dvije Tahmiščije,

sa Hiseta dvije Odobaše,

sa Berkuše Kuna Hasan-aga,

sa Bjelava Pinjo Bajraktare.

                            31.decembar 1994.

A služi im Čebedžina Savka,

zlatnom čašom iz bijele ruke.

Kako kome čaše dodavaše,

svaki joj se za suknju hvataše.                

Progovara Čebedžina Savka:

„Čujetel me, age Sarajlije, -

Ako mogu svima biti sluga,

ja ne mogu svima biti ljuba.

                    

Samo onom mogu biti ljuba,

koji može Drinu preplivati,

pod silahom i pod bensilahom,

u čizmama i u halčinama,

pod pazuhom prenijet djevojku!“

Progovara Pinjo bajraktare:

„Evo ko će Drinu preplivati,

u čizmama i u halčinama,

pod silahom i pod bensilahom,

pod pazuhom tebe prenijeti!“

Povratak je išao prema planu. I previše. Vrijeme je bilo kao jučer, mi zadovoljni, s umjereno ali željeno popunjenim rančevima. Strah od lošeg vremena je protjeran, ali jača osjećaj kako nešto mora krenuti po lošem. Osjećaj, koji se stade pojačavati upravo gdje sam ja to najmanje želio.

Prolazeći ispod protivavionaca, tu meni dionicu dužu od sveg ostalog puta, bili smo u prilici da oslušnemo, uvjerimo se da je sve kako smo i ostavili. Usput sam još jednom uzdahnuo za svoga najboljeg ahbaba Fadila, zavrtio glavom ne znajući koliko sam pogriješio, klimnuo njome uvjeren da će, kada ovo sve prođe, kada mi nekad padne na um i pomenem mu ovo, razumjeti me, shvatiti i halaliti.

34 U granicama pristojnosti

Na sred Foče studena vodica,

tu dolazi dilber udovica.

Na njoj koša od stotinu groša,

anterija - niza madžarija.

Gledalo je momče preko Drine,

gledalo je pa je dozivalo:
„Sapni puce, dilber udovice,

sapni puce, puknut će mi srce.

Da mi te je mladu premamiti,

na prsima jelek potrgati,

bijeloj koši hršum učiniti,

i dukate u vinu popiti!“

Salja je bio u pravu. Bila mi je potrebna orijentacija. Godina i po nije mnogo, ali su ljeto i zima bitno drukčiji.

Zastao sam na malome raskršću i oživljavao sjećanja. Par sekundi je bilo dovoljno da se prisjetim.

Pošli su bez riječi za mnom. Doveo sam ih tako pred vrata jedne stare kuće, gdje sam, ipak, ponovo zastao i još jednom vrtio sjećanja.

Otklonio sam sumnje, mada se nisam mogao oteti ni dojmu da je sve prilično drukčije. Pripisah to ovom sumornom vremenu, i mirno pokucah na vrata.