Ja uranih jutros rano,
prije sabaha.
Kril'ma treptim da poletim,
letjet ne mogu.
Uzalud mi moja krila,
kad su slomljena.
Ja imadoh mog dragana,
al je nevjeran.
11. februar 1995.
U mog dragog tvrda
vjera –
grumen šećera;
A u mene još je tvrđa
–
rosa do sunca.
Rosa će se osušiti,
šećer stopiti.
Sastat će se dva
sevdaha,
šerbe popiti!
Kako ova dva dana
brže prođoše. I dalje sam samo ležao, budan bio i kada sam spavao, povremeno
sasvim budan. Za razliku od ranije sada mi je sve to bilo manje turobno, jer me
uvijek dočekivao miris pepsi-kole.
Ne znam tačne razloge da sam svaki put, onu prvu
noć, samo kvasio grlo. Je li to bio strah da ne bih smio naglo opterećivati
želudac, ili više želja da pepsi duže traje. Možda oboje, plus da sam pokušavao
što češće uživati u skoro zaboravljenim osjećanjima.
Te, prve noći „popio“ sam oko pola litra. Znao
sam da će Mufo zorom biti tu da sazna novosti, da mu ne smijem reći da sam je i
štedio, znam da bi odmah išao tražiti drugu, nekako mi je teško objasniti mu to
nešto što ni meni nije najjasnije.
***
Sudbina nas je poštedila dužih objašnjenja.
Zadržao se dok je stigao doručak.
Osjetio sam i čaj. Ne u svome punom okusu, ali
najbitnije je da ga mogu piti.
I da je to putokaz sljedećem koraku, koji je Mufo
jedva dočekao. Prije nego ću sasvim ispiti čaj, bio je opet tu, s mlijekom.
Sve se počelo mijenjati. Zidovi su postali manje
tvrdi, put do toaleta kraći. Ni ogledalo nije tmurno kao dana prije, počinjem
sebe prepoznavati.
Infuziju više ne prezirem, iako jednako sporo
curila, vedrije su sekunde kroz koje prolazi. Mnogo mi znači što sam počeo
osjećati i ovu drugu, pivljivu tečnost, ipak nastojim razumjeti koliko mi je i
ona potrebna.
Infuzija me je održala u životu, pepsi i čajevi
su mi to samo objasnili. A doktori će znati kada se mogu jednoga riješiti. Do
tada mi je biti strpljiv, i pametniji nego na početku.
Pamet hrani strpljivost. A oboje nadu i vjeru. Da
će Jablanica učvrstiti svoje bitno mjesto u mome životu. Koji će trajati duže
od, u mislima ovih desetak dana toliko preturanih, dvadeset i pet godina.
***
Hljeb i druga tvrđa hrana, tek su jutros došli na
red. Ne mogu reći da su to bili zalogaji, jedva i zalogajčići. Đem i margarin
sam kašičicom lizao, sve zaljevajući pepsijem.
Ipak, sve skupa je moglo značiti samo jedno,
preživio sam.
I osjećam se tako. Živ.
Stiže i ljekarska potvrda. Bio sam na razgovoru s
Ekom. Nismo mnogo pričali, razumjeli smo se.
Jasno je meni kako sam ovdje došao, i kakav. Na
svemu učinjenome ja se svima ovdje neću ni moći zahvaliti, bez obzira što je
njima to i dužnost. Sem što trebam razumjeti kako je još onih kojima je njihovo
bdijenje jako potrebno.
Rekao sam da sam bolje, da sam dobro. I da
osjećam kako mi infuzija više nije nužna. Vrijeme je da prijeđem na normalnu
hranu. Oslobodio sam bolnički krevet.
Biću tu, kod Mufa. Još nekoliko dana. Dok ne
povratim snagu. Ona se infuzijom ne može ni povratiti.
Tu sam i zbog izvjesne sigurnosti. Ako bih
slučajno bio neumjeren zbog toga što mi je organizam željan prave hrane,
postoji opasnost da se bolnici vratim prije dogovorene, završne kontrole.
Oni, ljekari su iskazali sumnje. Razumijem ih,
priznajem da sam svega željan, ali najbolje shvatam sebe.
***
Možda ću od svega najduže pamtiti trenutak
izlaska iz bolnice! Odnosno, spuštanje niz Koloniju.
Poseban je osjećaj da si bolje, da si opet živ,
da si opet prohodao, sve skupa je ipak ispod jednog drugog, neponovljivog i
neopisivog osjećaja.
Prvo se i meni činilo da sam bio zaboravio hodati,
da ovo sad ponovo učim, tek potom se sjetih još nečega. Jučer sam se konačno
odvažio stati na vagu. Jedva sam povjerovao očima da je kazaljka ostala ispod
brojke šezdeset, ukalkulisavši jedan dan oporavka dođoh do podatka koji ću
unijeti u dnevnik. U bolnicu s osamdeset i tri, u najkritičnijoj fazi na
pedeset osam kilograma. Ukupna razlika dvadeset pet, slikovitije kazano „vreća
brašna“.
Prisjećam se još nečega, i sličnog i ni nalik.
Dolaska s Vučeva na Grebak. Nakon jednako, deset dana, u kojima smo samo
šaputali, stigli smo na mjesto gdje se moglo glasno pričati. Skupa s ostalima
učio sam ponovo pričati.
Smiješno je bilo tada, posebno onima koji su nas
gledali, kako smo u toku jedne rečenice mijenjali ton.
Kako li sada izgledam? Hoće li neko ko me ugleda
da se začudi? Razumijem li ja sebe, je li ovo stvarno ili mi se čini?
Ne znam za druge, ali ja klimam glavom, dajem
sebi do znanja da su mi jasni ovakvi koraci. Nisam ja zaboravio hodati, nego
sam se posvađao sa zakonima fizike. U svojoj anatomiji.
Pripitkuje Mufo, traži potvrdu da sam dobro, ne
može ne primijetiti da se otežano krećem. Ne vidi druge dvije stvari, krećem se
ja dobro, koliko mogu, ali ovo još uvijek nisam ja kakav bih trebao biti, nije
mi anatomija u skladu s fizikom.
Krećem se slično kako se kretao Nil Armstrong po
Mjesecu. Nisam u obliku izgubio, koliko na težini. I to je baš taj osjećaj koji
nikada neću zaboraviti.
Ono drugo je vezano za boravak u bolnici. Ovih
jedanaest dana na infuziji ne bih volio nikada više ponoviti. I to je ono što
umjesto mene razbija Mufove, i sumnje doktora. Neću ja pretjerivati, dobro ću
paziti da postepeno idem na jaču hranu.
Osim ovoga sam sebi obećao još dvije stvari. Prvu
možda i ne mnogo ozbiljno, da ću od sada piti samo pepsi. Drugu mnogo
ozbiljnije, nikada se više neću razboliti!
Jablanica,
ratna bolnica
