17 Manje vremena

Konja kuje brate Sulejmane,

sestra Safa dodaje mu čavle.

Desnom rukom čavle dodavala,

a lijevom lice zaklanjala.

„Sestro Safo, bratu odgovori,

kakva patnja tvoju dušu mori,

pa ti svoje lijepo lice kriješ,

lice kriješ, suzama ga miješ?“

„Prođi me se, brate Sulejmane,

zar ti ne znaš, majka me udaje.

A ja jadna imam voljenoga,

pa ne mogu poći za drugoga!

Dadoše me, života mi moga,

ja ne znadoh kome, ni za koga!“
„Mila sestro, ti se majke prođi,

koga voliš, ti za njega pođi!“

Jutros su rano diverzanti prošli s Volije jame. Vidio se umor na njima, iscrpljenost, prividno je bilo i razočarenje. Rekao bih dvostruko, prvo od lične iscrpljenosti, drugo od situacije gore, koja nije najpovoljnija. Nisu bili raspoloženi ni za kakva pitanja, a i tako su njihovi izrazi davali sve odgovore.

Vidjelo se koliko im je odmor potreban, a slutio sam da neće dugo trajati. U svakom slučaju barem bi jednu noć trebali provesti u logoru, nekada sutra ponovo nazad.

Dok oni odmaraju mi radimo punom parom. Kao da smo mi dobili zadatak da njih odmijenimo. Sada smo mi ta dodatna podrška pješadiji gore. Znam da oni više vjeruju kada su diverzanti s njima, ali znam i da ih ni mi nećemo razočarati.

Najvažnije je da bude dovoljno mina. To je ono što čekamo cio rat, što smo dočekali i što moramo iskoristiti.

16 Tri učesnika

Tuzlanka se Sarajkama fali,

da je goru okom zapalila,

da je suzom vodu zamutila,

a ljepotom bega zanijela.

Govore joj Sarajke djevojke:
„Ne fali se lijepa Tuzlanko!

Lijepa jesi, al toliko nisi,

da bi tolka čuda počinila!

Nit si goru okom zapalila,

nit si Drinu suzom zamutila,

nit si bega okom zanijela,

već si, bona, divan san usnila!“

Nije bilo nimalo bezazleno. Bolje rečeno, imali smo dosta sreće. Dvostruko.

Sead je prvu pauzu iskoristio i našao komad rasprsnute mine, koji mu je profrndao nekoliko centimetara pored glave. Ni Lato se nije smirio, dok nije pronašao „svoj“. A i ostali smo se dali u pretraživanje, uspjevši skupiti ukupno desetak.

Bili su različitih veličina, od sitinijih za koje smo nesigurno utvrđivali porijeklo, do poprilično velikih komada, a koji su potvrdili i pretpostavke o uzroku raspadanja, ali i opasnosti koja ih je, koja nas je mimoišla. Ja nisam osjetio da je neki toliko blizu mene proletio, ali vraćajući osjećaje s trenutka dešavanja, položaj u kojem sam se zadesio, jasno je kako smo sva trojica što smo tada bili ispred, mogli biti zakačeni nekim od nekoliko desetaka tih rasprsnutih dijelova, gelera kako ih među sobom zvasmo.

15 Da imamo bilo šta

Poletjela dva goluba

iznad mojih dvora.

Jedan pade u đul-bašču,

drugi na moj pendžer.

                kraj maja 1995.

Koji pade u đul-bašču,

on mi cvijeće bere.

Koji pade na moj pendžer,

on je gledo mene.

Stajali smo Lato, Pezo i ja skoro jedan do drugog. Nekako je četnička ofanziva umanjila, tako i artiljerija, pa smo bili slobodni stojeći pratiti kako naše dvije posluge trenutno gađaju one četnike koji kasne s povlačenjem.

Brzi nije prešao u kontraofanzivu ali je pomjerio našu liniju odbrane. Do kada će on izdržati ispred, hoće li biti nekog spremnog da ga zamijeni, to su pitanja čiji odgovori neće poremetiti još jedan njegov hrabri poduhvat.

14 Nisam bez razloga

Duhni vjetre, malo sa Neretve,

pa rastjeraj maglu po Mostaru.

Da ja vidim svoju milu Daru,

bil se Dara poljubiti dala?

„Kakva bih se ja djevojka zvala,

kad se ne bih poljubiti dala?!“

Opet su četnici krenuli na Voliju jamu. Meni misli kazuju da sam bio u pravu, to s Ilijašem i Zubovima je bio njihov ofanzivni predah.

Takve su i vijesti s Volije jame. Kao da je sve ovo do sada bilo uzalud, i njihov herojski otpor i naše dobro gađanje.

U Bešovićevom glasu se osjeti sva ozbiljnost i teškoća situacije. Ne pominje četnike, već Komandu našeg Korpusa i njenu nepronicljivost. Ako četnici nisu uspjeli prvi dan, nije se smjelo dogoditi da uspjednu naredni. A izgleda da hoće.

Suviše smo

Život je velika bol,
koja hiljadu puta mine
da bi ponovo zaboljela.

Prijatelji znaju
da ljubav je teška.
Kao život.

13 Ja sam nešto drugo

Avanlija, fistanlija,

jel ti hazur anterija?

Hazur mi je anterija,

no mi nema mušterija.

Hava ide po vajatu,

poznajem je po trapatu.

Hava ide po ogoru,

poznajem je po govoru.

Jučer smo pješadiji pomogli mi, danas je red bio na maglu. Uobičajeno je da magla više koristi napadačima, ali u drugim situacijama.

U svakom slučaju je niko nije predvidio. Četnici su od jutra bili krenuli s novom, žešćom ofanzivom nego dan ranije. Proširili su frontu, odnosno sada pokušavaju i na drugom krilu, na Zubovima i Ilijašu.

Kada se nešto takvo desi, uzmemo sebi za pravo zaključiti kako su osjetili gdje je tvrdo, te zato pokušavaju gdje je možebiti lakše. Nije vrijeme za šale, a i znamo da nije tako. Tamo su dijelovi Viteške i Slavne, odnosno brigada koje ni po čemu ne zaostaju za našom.

12 Ako dadnu saglasnost

„Djevojčice, djevojčice mala,

ti si moje srce otrovala!“

„Nisam znala, nisam vjerovala,

da sam tvoje srce otrovala.“

„Nije znala ni gora ni trava,

da je mene draga milovala.

A sad znade i u gori cvijeće,

da me draga više ljubit neće!“

                            

Našoj požrtvovnosti posvjedočila je situacija kojoj sam se ja, ipak, morao nasmijati.

U jednom od trenutaka kada smo tukli iz svih minobacača, kod Edina se desio zastoj. I meni je to promaklo, već me čudilo kada sam vidio kako se s izvrnutom cijevi okreće u krug. Tražio je ko bi mu pomogao da izvadi minu iz cijevi.

Vidjevši da smo svi zauzeti, odlučio se na ono što mu je, sasvim sam siguran, na um palo tek u tom momentu. Ono što, s velikom dozom uvjerenja možemo to reći, nikada niko nije ranije uradio. Sam će da razoruža, izvadi iz cijevi minu koja je zastala.

11 Karika u lancu

„Zašto si mi tako tužna,

Ismihano, dušo moja?

Kad pogledam tvoje lice

u meni se sledi srce.

    Kakva tuga na tvome leži srdašcu,

    Ismihano, reci mi!“

„Dosta mi je više svega,

čak i sunca što me grije,

a kamoli, dragi, tvoga

obećanja i čekanja.

    Pukni crna zemljice, pa da propadnem,

    kad sam tako nesretna!

Čekanja je bilo dosta,

čekajuć sam oboljela,

lice mi je potamnjelo,

srce mi se skamenilo.

    Pukni crna zemljice, pa da propadnem,

    kad sam tako nesretna!“

„I u zemlju da propadneš,

opet bih te pronašao,

bez tebe bi sunce moje

ugasilo zrake svoje.

    Pruži nježnu ručicu, prsten da ti dam,

    da te vodim domu svom!“

    /Jozo Penava/

Jutros smo svi zaboravili na kahvu, manje psujemo pamiste nego jučer, vruće je na pješadijskoj liniji. Vapaji stižu za ispomoći, koja jedino može iz Sarajeva stići.

Neko pominja i Ose, ali ja vjerovah i dalje kako smo i mi sami dovoljni, vjerovah i u našu pješadiju, a i u naše granate. Slušaju kao nikad, a i imamo ih.

Neko će reći kako su upravo one posljednja nada našoj pješadiji da će izdržati. Posljednja, ali iskrena. Što se jeste šaputalo ali bez moje spremnosti da povjerujem i da je moguće, ipak je postalo istina. U tri godine rata, prvi put gađamo a da nam je rečeno da mine ne štedimo.