28 Radije ću

 

Momče ide planinom,

a djevojče gradinom.

 

On se meće gloginjom,               14. septembar 1995. 

a djevojka trnjinom.

 

Ne misle se ubiti,

već se misle ljubiti!

 

 

 

 

Teško je reći koliko nam ove ljetnje planinske vreline pogode ili škode. Svakako da ovisi od toga šta radimo.

Kada smo na položaju i kad nam je jedina briga da naše mine budu što preciznije onda je poželjno da osmatrači vide jasno, da punjenja ne vlaže, da ne gledamo je li vjetar u zadnjih nekoliko sekundi značajno promijenio pravac i brzinu, da iznad nišanskih sprava ne držimo kabanice, da libele ne magle... Kada nas se angažuje još na neki način, kada znoj s lica kaplje niz bradu, a iz kose se sljevajući - zatvara oči, tada je razumljivo prisustvo želje da je vrijeme ikoliko drugačije.

Jusuf Arifagić

 Ja ovdje nisam, a tamo me nema!!

Jusuf Arifagić, o sebi

(provodeći izbjegličke dane u Norveškoj,

a razmišljajući o rodnom Kozarcu)

27 Nisam mogao vidjeti

 Tamburalo momče uz tamburu,

tambura mu od suhoga zlata,

tanke žice kose djevojačke,

a terzijan pero sokolovo.

 

Gledala ga Ajka sa čardaka:
„Vidi, majko, lijepa junaka!                12-13.  septembar 1995.

Da mi ga je u dvoru vidjeti,

na njegovim grudma sevdisati!

 

Karanfil bih pod njega sterala,

a pod glavu rumenu ružicu,

nek miriše, nek se često budi,

često budi i često me ljubi!“

 

 

 

 

Bilo je još sahatak do očekivanog početka akcije. Sahatak, u kojemu ja nisam mogao ni pomisliti da oka sklopim.

Svitanje sam dočekao ispred šatora. Uživao sam u mirisu rose, u tome što sam gledao kako se dan budi.

Planinska tišina mi je omogućavala da doživim osjećaj bliskosti s momcima koji upravo trebaju da napadnu. Taj uzvišeni osjećaj je bio praćen drugim, podijeljenom brigom prema pravcu u kojem sam svako malo okretao pogled.

Immanuel Kant

 Pametni ljudi više nauče od budala, nego budale od pametnih ljudi.

26 Kao usamljeni vuk

 

Djevojka je sokola bratila:
„Oj, sokole, moj brate jedini!

 

Zaleti se gore pod oblake,

pa rastjeraj tice svakojake;

 

Ponajbolje bjele paunove,                                 

i iščupaj paunovo perje!

 

Donesi mi paunovo perje

da ga zlatim zlatom i pozlatom!

 

Da ga šaljem u kaure dragom,

neka znade da dragu imade!“

 

 

 

 

Kada god se priča o našoj ofanzivi, bez obzira da li tek kreće ili se nastavlja nakon kraćeg predaha, trudimo se da je dočekamo što spremniji, odmorniji. Katkada i ne bude kako želimo.

Dolazak Salka me je iznenadio. Donekle i obrazloženje. Dat mu je zadatak da u ovome rejonu postavi PAM, a da mu nije prethodno dato da izvidi teren. S obzirom da je to ono što se da uzeti nenormalnim, onda normalnim dođe da se Salko sjetio mene.

25 Meni je odlično

Moj pendžeru, moj gorki čemeru,

zemljo, zemljice,

sunce visoko,

za gorom zađi

Mlogo li sam s tebe jada stekla,

zemljo, zemljice,

sunce visoko,

za gorom zađi

                                                                                   

Gledajući i ljeti i zimi,

koga ćeš mi poljem donijeti:

 

Ili dragog, ili nedraga,

od gledanja bolest ufatila.

 

Evo sam ti dušu donijela,

ti je podaj nebu u havaje,

nek je nose tice u greoce.

 

 

 

 

U Krajini je stala ofanziva. Ili je u pitanju predah. Sudeći prema ovome što se kod nas dešava rekao bih da je u pitanju ovo drugo.

Ofanzive su kod nas u punom jeku. Sve me više vuče da se rat zahuktava, nikako bliži svome kraju.

Često mi riječi Zaima Imamovića odzvanjaju u ušima. Svi ti neki mirovni pregovori su obične šarene laže, u koje sve više nas sve manje vjeruje.

Svijet se mora pravdati da nešto poduzima, naši i srpski političari se moraju odazivati kako bi širili sliku da su za trajanje rata krivi oni drugi, a u biti kraj rata će doći tek kada jedni od nas pobijede. I uvjerenje kako dobro uvijek na kraju pobijedi zlo, i osjećaj da smo mi iza sebe ostavili ono vrijeme kada smo u svemu bili slabiji od četnika, da smo sada na prijelazu iz neke izjednačenosti u period kada ćemo biti jači od svojih protivnika, vodili su me čvrsto vjeri da ćemo mi biti konačni pobjednici. Mogu reći da sam uvijek vjerovao u to, da jeste ta moja vjera u nekoliko navrata poljuljavana, ali da sada ne vidim šta se može desiti pa da me ponovo pokoleba.

24 Nije prvi put

 

Sjaj mjeseče, sunčeva ti sjaja,

de mi stani oku na vidiku,

da ja vidim kroz demirli pendžer,

kraj đerđefa svoju dilber diku.

 

Je li mi se promjenila mlada,

od kako je mene ostavila?

Je li jošte svježa ko ružica,

kao što je lanjskog ljeta bila?

                                                                                      

Il je mlada opala od jada                                            

što je meni vjeru prekršila?

O, da znade da mi je sad draga,

i još draža već je prije bila.

 

Kad bi htjela pa me razumjela,

uz duge bih žice zapjevao,

a ovako, jaditi se moram,

jer sam sreći u nemilost pao.

 

/Safvet-beg Bašagić /

 

 

 

Za nas artiljerce se važe nekoliko atributa koji su kao obavezni. Da smo precizni, sistematični, pedantni, čak u svemu tome i na granici pretjerivanja.

Uglavnom bih se i složio, ali bih dodao i našu sposobnost prilagođavanja situaciji. Bez obzira da li to dolazilo nekom našom procjenom, stečenim iskustvom ili razvijenom intuicijom.