Dvore gradi Komadina
Mujo,
sred Mostara
najljepšega grada.
Oblazi ga c'jeli
Mostar redom,
samo nema Zaimove
Zibe.
„Što te nema Zaimova
Zibo,
za tebe su sagrađeni
dvori.
Za tebe sam dvore
sagradio,
i žeženim zlatom
pozlatio.
Ruke traže topla
milovanja,
lice želi nježna
njegovanja,
srce traži čista
drugovanja,
usne traže pusta
sevdisanja!“
Dok smo bili zadovoljni barakom na Šljemenima, to
što nam druga nije napravljena bilo je ono što nas je činilo ukupno
nezadovoljnim. Snijeg je pokrio vrhove Treskavice, ubrzano se spušta na
obronke.
Sedo i ja smo se pozdravili s našim izdvojenim
položajem, šesetka je od prošle smjene uz osamdesetdvojke. Objašnjenje smo
prihvatili, iako snijeg još nije zatrpao sve uvale nešto slično se može
očekivati. Samim time i djejstvovanje šesetkama postaje bez svrhe.
Noćivanja na Baletinim vodama su prijatna, ali
cjelodnevni boravak na promrzlome suncu je suprotnost koja ukupno vodi ka mogućim
razboljevanjima. Da bar ima stalnih djejstava, da se tako zagrijavamo!?
To je druga primjedba na zatečeno stanje. O tome
smo odmah pričali sa Suvadom Žgaljom, našim načelnikom.
Ovdje je napravljen prekomotan objekat, a gore
nikakav. Tačno je da se računalo s vodom stodvadeski, preciznije s dvije
posluge, ali je i tačnije da tih mina imamo, kao i obično, štedljivo malo. Još
ako uzmemo vremenske uslove koji slijede, koji ne odgovoraju šesetkama, još
manje stodvadeskama. Mogu one imati efekta, ali je on dakako upitan. A ono što
se štedi ne prosipa se.
Nije nam draga trenutna zamisao da, kada vrijeme
dodatno se pogorša i bude iscrpljujuće odavde šaljemo ljude gore, ta grupa za
sada noćijeva u glavnom logoru. Jedno je što ne bismo imali svoju, niti stalnu
baraku, a drugo što i to nije dovoljno blizu, za slučajeve ako bi trebalo
djejstvovati nešto ranije. Tako je naš prijedlog da se sami damo na izgradnju
tog drugog objekta, neka samo Žgalj vidi s logistikom da nam da daske i ostali
najnužniji materijal.
Nije nam bolja ideja mogla pasti na um. Nećemo
čekati zauzetu logistiku, sami ćemo se pobrinuti. Ali, zato ćemo do kraja
smjene dobiti i drugu baraku.
***
Skeptika je bilo i među nama, čisto što ni jedan
od nas nije vičniji građevinac. Ipak su prve naznake ohrabrujuće.
Edin Barlov je napravio projekat, uz manju pomoć
Latifa Krša, još manju nas ostalih. Zapravo sam ja tražio da se ostali ne
miješamo, podsjećajući na onu narodnu koja kaže „gdje je mnogo baba...“
U drugome sam se složio, opet se držeći bosanske,
nešto novije, koja završava sa „može usfaliti“. Dakle, logističari su tražili
da nam gaterom narežu daske i grede po mjeri, i broju, zbog čega smo i morali
praviti taj nekakav projekat. Pri tome smo uzeli u obzir da se u ovome vaktu
sve pomalo štedi, ne obavezno i škrtari, odnosno da svi vojnički objekti idu
„na sprat“ a što će nam poslužiti da neprimjetno uzmemo više daski, odnosno da
tokom same gradnje slobodnije odstupamo od okvirnog projekta.
Mislim da je Edin Barlov u glavi odranije imao
neku sličnu zamisao, možda je početkom, ili čak i prije rata razmišljao da
negdje napravi slično nešto. Nešto što će biti jednostavno, a opet drukčije od
toliko drugih, izvana sličnih objekata.
Jednostavnost će se ogledati u toj vanjskoj,
pravougaonoj konstrukciji, s jednim vratima te tek onoliko prozora koliko će
obezbjeđivati dovoljno dnevne svjetlosti. Nećemo ni na krovu ništa
specijalizirati, jednako će i palače biti ravne, ali s tim razlikama da neće
biti duple, te da će biti podignute na visinu koja će danom biti svrsishodnija
tako da će se na krajevima moći lakše sjediti, uz i dovoljno prostora do zida
barake.
Taj prostor će omogućiti da napravimo ono
najspecifičnije, a to je pokretna sinija. Za šta će nam sem daski trebati i par
starih lanaca, kojih logističari dakako imaju. Dužinom će obuhvatiti prostor od
vrata do peći, čime će onaj jedini, nešto veći prozor i doći na strani
susjednoj peći.
Također će
ovaj slobodni prostor služiti i da možemo u baraci imati potrebne količine drva
da nam to nimalo ne smeta. Na sličan način ćemo riješiti i odlaganje rančeva i
druge dodatne opreme, zbog same visine objekta i činjenice kako nema duplih
palača. Dijelom, dok ćemo na onom četvrtom zidu zakucati i koji deblji ekser.
Sve ćemo još samo obložiti najlonom izvana, te
ćebadima iznutra, i to će biti to. Ako se rodi još neka ideja, naručili smo
viška daski, a prema čemu ćemo na kraju napraviti i onaj obavezni prateći
objekat.
Ono što se već naslućuje kao mogući problem je
vrijeme koje prijeti. Zbog kojega su logističari bili brži nego smo i
očekivali, i zbog kojeg i mi ne smijemo dangubiti. Bez obzira što među nama
nema vrlih majstora, građevinaca.
Ima tu onih koji ponešto znaju, sem Edina Barlova
koji se pokazao olovkom, te Lata i Salje koje nameće sama činjenica da su radili
u Šumarstvu, tu je i Lutvo, za koga važi ona iz naroda da spada u ljude „kojima
svašta nešta basta“, što dijelom važi i za Gliba, dok mali Sedo mora imati nešto
genetike, a kako mu je babo rahmetli bio majstor... Tačnije, činilo mi se kako
svi, sem mene, pomalo znaju. Meni ni ukucavanje eksera nije najbolje išlo, tako
da sam preuzeo na se one čisto irgetske poslove.
Manjak čekića, sjekirica, štednja eksera i
sličnog, posebno vremena, iziskivalo je mnogo hodanja. Ali je i jednostavnost
objekta činila da radovi ubrzano napreduju.
Kramp i lopata nisu imali previše posla, s
obzirom da smo unaprijed računali s ovakvim terenom, čije će neravnine ostati
ispod visokih palača. Tako se sam objekat odmah počeo dizati, jasno ističući
našu predanost.
Može se zajedljivo reći kako smo pauze koristili
da se divimo. Sami sebi. Svome remek-djelu, kako ga počesmo od milošte zvati.
Možda smo zaboravili na pomoć onih koji su sve ovo pripremili, sve zasluge za
brzinu rada pripisujući sebi.
Bilo kako bilo, objekat je u akšam bio skoro
gotov. Preciznije, za sutra ostavljamo samo nabacivanje najlona. Bilo je i onih
koji su tražili da i to uradimo isti dan.
Kao da su zaboravili kako „ne valja raditi u
akšam“, ali i kao da su znali da će sutradan startati pojačano pogoršanje
vremena.
***
Koje se ogledalo u snažnom, činilo nam se, dosad
neviđenom vjetru. Toliko snažnom da su sada protiv postavljanja najlona bili
oni koji su za to bili sinoć.
I opet su oni bili u pravu. Bila je umjetnost
uraditi to sada. Osam nas je savlađivalo komad po komad najlona, stalno
hvatajući sekunde u kojima je vjetar malo stišavao. Deveti je sa čekićem i
ekserima morao biti brži no ikada.
Konačno, nakon nekoliko sati muke, smrzavanja,
smijanja, dvoumljenja odustati ili nastaviti, ukucan je i posljednji ekser.
I, druga noć u novome objektu bi toplija, onakva
kakva smo i htjeli da bude.
položaj „Javor“
