46 - Mlad sam, naučiću

Vihor puše, bejturan miriše.

Zamirisa šeher Sarajevo.

I begovo na pendžeru zlato,

gdje se zlato svlači i oblači.

                                                             27. septembar 1992.

Samo zlato zbori i govori:
„Ljepšeg beza nema od meleza.

Nit imena ljepšeg od Mehmeda.

Od Mehmeda, od slatkoga meda!“

Da sam bio u mogućnosti spavati dok se sam ne probudim, vjerovatno bi me podne prestiglo.

-          Hajde! Žao mi te, gledo sam kako slatko spavaš, al šta ti ja mogu.

Više sam samo čuo Džemov glas, nego što sam mu kroz jedva otvorene oči mogao vidjeti lice. Ali i na osnovu toga što sam čuo, bilo mi je jasno kako je on već spreman. Za šta, o tome još nisam bio budan razmišljati. Najprije se trebam prisjetiti svih okolnosti koje su me do ovog kreveta i dovele.

-          Ljudi već čekaju – Džemo je to pretpostavljao, pa je sačekao desetak sekundi prije nego će mi više reći – konji su pod tovarom, a nije lijepo ni zbog Ćasare. Znaš da ni on nije spavao. Zbog nas. A i još se trudi, on će nas lično odvesti na novi položaj.

-          Koliko je sati? – pitao sam, samo da dobijem još koju sekundu za buđenje.

-          Šta misliš?

-          Misliću kasnije – zijevnuo sam široko, trudeći se da ustanem.

-          Počelo je svitati.

-          Znači, jedno sat-dva, a bio sam planiro bar do podne – zijevnuo sam ponovo, sad pokušavajući nazuti čizme.

-          U podne ćemo biti već na položaju!

Još bih ga ja zapitkivao, ali mi se učini kako će mi biti lakše ako odmah skočim na noge, i izjurim na svježi zrak. A i više dijelova mog mozga se ubrzano budilo.

-          Ponesi pušku – Džemo podsjeti na još neke detalje.

Zijevajući, ali s puškom o ramenu, izađoh iz kolibe. Gdje me, osim prijajućeg zraka, dočeka i slika koja mi vrati skoro svu blisku prošlost. Povezah događaje koje sam prespavao s onim što slijedi, sjetih se šta je prethodilo. Munib me jučer poslušao, ali se konstatovao s Ćasarom. Koji se lično „potpisao“ na telegram. Njega su bolje razumjeli, više se nisu javljali s nerealnim zahtjevima. Dali su nam cijeli dan i noć, koliko nam je zbog učestalih granatiranja trebalo.

Gluho doba noći je iskorišteno. Organizovano je dobavljanje minobacača i mina s Kikala. Konji nisu otovarani, samo se sačekalo buđenje zore, do novog položaja nam treba malo svjetlosti. A vremena nemamo više, valja Ćasari i odvesti nas do tamo, jedini je koji zna put. Poslije, sigurno, ima i drugih obaveza.

Ugledavši osim njega i ostatka naše grupe, samo još i četiri konjovodca, tumačih to na način da Ćasara i dalje ne želi po svaku cijenu nametati nam svoja razmišljanja. Tek kad vidimo položaj, kad se uvjerimo da je dobro rješenje, moći ćemo računati na pomoć oko njegovog uređenja. A to što odmah gonimo i minobacač i mine pokazuje kako je siguran u to što nam nudi, a konje je u tom slučaju bilo glupo otovarati. Sve skupa znači da nam ni danas, možda, nije djejstvovati. Ne radujem se, ali mi nije ni mrsko.

Svi se pomjeriše da me propuste kako bih išao odmah iza Ćasare. Poštovanje koje nisam tražio, ali koje godi. Ovi ljudi cijene ono što smo proteklih dana uradili. Tim više što smo i jedini radili, s ove strane Sutjeske. A ja cijenih, što oni cijene.

Malo zbog nenaspavanosti, više zbog naglog prijekida sna, učini mi se kako su se čak i konji sklanjali. Ne mogoh da se pritom malo i ne osmjehnem, odustajući da naglas kažem kako životinje ne znaju pričati, ali zato još bolje osjećaju.

-          Izdržimo, stari – poče Ćasara tonom koji mi se sviđao, kojim se najbolje čujemo i razumijemo – moramo, ovo su prelomni dani, ne smijemo sada pokleknuti. I ovih pet-šest dana zadnjih, ne smiju u vodu pasti.

-          Znam. Spremni smo mi, malo me je jučer slomilo ono trčanje s Kikala, kao da ću i upalu mišića fasovati. Zato ja nisam napušto logor kad je granatiralo, a ne samo da bih uz Mufa bio. Pokušavo sam zaspati, ali mi ne dade ono preksinoć. Onako iznenada. Mufo, brat mi je... A i Crni, i ona dvojica na Trebovoj.

-          Šta ćeš, svima nam je teško.

-          Znam, ali me naljutiše otud. Ja razumijem da se i tamo gine, kažem da ne smijemo gađati, a oni mole. Vjeruj, teško bi iko drugi u ona doba ispalio minu. Ali, hajde, uradismo to i bi šta bi, a oni odmah ponovo zovu. Prvo onu noć, pa ni izjutra da se okane... Šta još, mota mi se sumnja za poslije. Eto, za Crnog će samo reći da je pogino od granate, i to uz minobacač. Niko neće ni pomišljati da se na minobacačkom položaju može hrabro poginuti. Da se ni Crni nije razmišljo kad smo odlučili da je ispalimo! To mi smeta, zbog toga sam ja ovako keveš. Kao i kad god se prisjetim načina na koji smo poslati ovamo. Kao škart odjeljenje.

-          Ako ste tako poslati, nećete se tako vratiti. Izvještaj o radu ću ja podnositi, a sve sam vidio, sve znam. Od vašeg dolaska, ponašanja, odnosa. Ja bih volio da mi je sva vojska kao vi, složna i samoorganizovana, posvećena poslu. A mislim da ni vi ne bi trebali imati kakvih zamjerki na mene. Možda nije kao na Trebovoj, ali sve što smo imali i vama je bilo na raspolaganju. Ne znam, brate, na šta bi se imali požaliti. Ono što sam ja ponekad podigo malo glas, nije bez razloga. Tebi to mogu reći. Ovdje je tako, svi se znamo, svi smo rođaci, svak bi svakog da štiti, a ne može tako! Neko i poginuti mora, a ničija glava nije vrijednija od drugih. Da ja nisam u startu zauzeo ovakav gard, ovdje bi ratovalo samo nas dvadeset-trideset. Ostali bi nam se samo smijali iza leđa. Eh, kako je vrijeme prolazilo, i to se mijenjalo. Ali, kad bih ja samo malo popusto, kad bi prošla samo tri dana da se ni na koga ne izderem... Nemoj me pogrešno shvatiti, ima i jako finih momaka, većinom su, al ne bi tako bilo da nije i ruka čvrsta. Nije sad da ćemo nekog strijeljati... Ja sam odmah svakom reko: Ko neće, kome se ne sviđa, nek ide gdje će mu biti bolje. Neki su i otišli. Neki na Trebovu, neki i dalje. Šta sam još primijetio, sigurno su bolji oni koji su pogorili, kojima je neko strado. Čim sam sazno da ste vi iz Trošnja, znao sam da s vama neće biti problema!

-          Kakvih problema! Jest nam trebalo malo da se priviknemo.

-          Izvini, ovo mi se mota po glavi, nikako da te pitam: Što, onaj dan, prekidoste s gađanjem Prijeđela?

-          Koji dan!? – zbunjenost nisam skrivao.

-          Kad ono bi... Zaključe, meščini.

-          Kad smo mi gađali Prijeđel? Ah, misliš - kad smo gađali Đurđevicu?

-          Ne Đurđevicu, Prijeđel. Školu na Prijeđelu!

-          To mora da je Sutko gađao.

-          Kakav Sutko... Ama, ja čuo vaše ispaljenje, pratio minu... Sad ću ti i reći koja je po redu bila...

-          Ne kontam. Ja znam samo da smo gađali haubice na Đurđevici... Sad sam skonto, to mora da je bilo kad smo prebacili Đurđevicu. Je li škola dođe u tom pravcu?

-          Zato se ja i čudih što ponovili niste. Ja mislio da ste školu gađali. Nema veze, direktan je pogodak bio. Ne bi bolje... Ama, kad se dim razišo, vidim ja da pola krova nema.

-          Nek đaci ne idu u školu – ote mi se.

-          Kakvi đaci... Nego, odmah su se uzvrtila vozila, mora da je bilo poginulih jal ranjenih... Odande se dvorište ne vidi dobro, samo krov. I cesta ispred. Što su se vozila vrtila, ne znam. Ali da je bilo još jednu-dvije ljuljnuti... Meni srce igra, oči izbečio, jeda će, jeda... a-a, nema! Kolko sam puta opsovo našu sirotnjsku vojsku, da mi je samo bilo-kakve stanice bilo, samo da vam javim da prebacite na dvorište. Tu bi ih sigurno izginulo, mada je i ovako dobro!

-          Koji si broj?– Džemo je bio dovoljno prišao da je jasno čuo zadnji dio našeg razgovora – jebem te mahnita, dokle ću te učiti? Blento jedan, to se tako ne radi. Trebo si šućeti, praviti se da znaš o čemu se radi. Odsele ćeš tako, ako te još ko upita. I u onom svom tefteru ima da ispraviš, da napišeš da smo gađali Prijeđelo!

-          Mlad sam, naučiću – već smo se sva trojica smijali, pa sam nastavio tako – ali je i ovako dobro. Mislili smo da smo jednu omašili, kad nismo. Ovu su nam meleki nosili. Mi je na Đurđevicu, a mora da su četnici bili u skloništu, pa je meleki prenesu gdje treba, pravo u školu! Valjda je pogođen neko ko je zaslužio. Kao što jučer na onoj ledini bi neko ko nije trebo da pogine!

Još desetak minuta smo vraćali raspoloženje, koje nam je neophodno s obzirom na ono čemu u susret idemo.

Prekinuli smo tek u trenutku kad je Ćasara skrenuo s puta. Prva misao mi je bila da smo sasvim blizu, pošto smo se našli na stazi koja je izgledala kao da njome prije nas ljudska noga nije kročila.

-          Jesi li ti siguran da znaš put? – kako se odužilo, na više od novih deset minuta, pri čemu je staza i dalje jednako isključivala mogućnost dužih razgovora, samo da bih održao raspoloženje, priupitah Ćasaru.

-          Majku mu staru, zar sumnjaš!?

-          Ne pada mi na pamet. Nego, vidim da ovaj put nikako nije obilježen. Ne dao mi Bog da bih se morao sam vraćati.

-          To je, vidiš, dobro. Šta ćeš, tek, reći kad dođemo.

Novih desetak minuta. Potvrde svih Ćasarinih razmišljanja, ulazimo u predio pun sitnijih brežuljčića. A svi su, bar meni, ličili jedan na drugi. Doduše, i Ćasara je skoro poslije svakog savladanog zastajao. Teško da bih shvatio, i da sam razmišljao, po čemu se orijentisavao.

Bio je uspješan, shvatam po izlasku iz brežuljkastog područja. A više nije bilo dileme i da stižemo. Izbili smo na put koji nikako nije teško upamtiti. Radilo se o jednoj brini, najčešće širokoj oko jednog metra u svom gornjem, ravnom dijelu, dok se s obje strane vrlo strmo spuštala u klance.

Na mjestima gdje je bilo malo šire obavezno bih se zaustavljao, zbog stalnog straha od gledanja ustranu, uzrokovanog mojim strahom od visine, odnosno praznog prostora. Naprijed me vodila želja da što prije savladamo ovaj pojas, kakav nisam vjerovao da postoji u prirodi.

Srećom, za njegovo prelaženje je dovoljno pet minuta. Kad se stiže do još većeg čuda prirode. Gdje je suvišno pitanje da li smo stigli, očito se dalje nije imalo kamo!

Prizor kao izmišljen. Brina kojom smo došli, sad se razvila u plato veličine proplanka na Kikalu. Sasvim neravan, s više manjih vrtača i poluvrtača, sve u sitnom šiblju, sa svega par većih drveta u krajevima, uz ivice litica. Od svih, prva do nas se sama nametala kao naš vatreni položaj. Najdublja i najveća, iako i sama pod šibljem, pružala je dovoljno prostora za ono što je nama potrebno. Uz minimalan rad.

Glavna razlika u odnosu na Kikalo, sem prilaza, je četvrta strana. Ovdje smo sa svih strana omeđeni liticama, a i strmije su. Jedina veza s ostatkom svijeta je staza kojom smo došli.

Svi koji ovo prvi put gledasmo, trebasmo malo vremena da povjerujemo. Pri čemu smo obavezno pomislili i na mogućnost da se čitav dio odvoji i sruši. Prećutaćemo razmišljanje da li za takvo čudo može biti dovoljno i samo naše opaljenje, ili više od četničke haubičke granate.

-          Eto, to je to. Kako vam izgleda? – Ćasara je toliko sačekao, a onda upitao reda radi, pošto je odgovor i sam mogao dati.

-          Jedino me zanima, kako si ovo pronašo – to mi jedino nije bilo jasno.

-          Moj prijatelju, nema u okolini staze ni bogaze, kojima se moglo hodati, a da ih nisam obišo. Ovo sam poodavno našo, još tada sam razmišljo da je idealno za minobacača. Nije ni ono dolje bilo loše, ali sam ja uvijek navijo za ovo. Bolje je za gađati, a teže za otkriti!

-          Koje! Ja ću ga u guzicu poljubiti ko ovdje izbaci granatu. Četnici su niži, mislim da njihovim minobacačima nismo u dometu. Jedino nas mogu haubicama tući, a u njih je padni ugao manji. Zakleo bih se da postoji samo jedan daljinar, i jedan uglomjer, kojim nas mogu pogoditi, i to još i da vrijeme bude idealno. Hiljaditi manje, ode u stijene, hiljaditi više, u stijenje tamo, plus desno, lijevo, promjena temperature... Ako smo toliki baksuzi da se sve to poklopi, serem se u našu sreću. Neka izginemo svi. Zato, neka oni odmah otovaraju. A mi ćemo za pola sata biti spremni da ponovo gađamo!

-          Moramo iskopati malo, za mine – Džemo je to kazao, samo kako bi naše djejstvo odgodio.

-          Ja ne bih. Mogu misliti kako je tvrdo, kao i dolje. Nema teorije da nas otkriju, greben zaklona nam je bolji, plamen se nikako neće vidjeti, čak ćemo strogo morati voditi računa i o punjenjima, kad budemo gađali. Moramo izmjeriti najmanji ugao koji smijemo zauzeti. Da ne budemo sami sebi najveća opasnost. Osim toga, nemamo mi hiljadu mina, ovo što ima gotovo je za dva dana.

-          I ja mislim da se nemate šta ukopavati – Ćasara je dodao svoje razmišljanje – možete, samo, raskresati što vam smeta.

-          To moramo – Džemo je i to već imao na umu – ima posla i u vrtači, ali ćemo i bar jednu homoru morati posjeći. Možda i dvije, to ćemo vidjeti tek kad tačno odredimo gdje ćemo postolje uglaviti.

A mene je zanimao još jedan detalj, vrlo bitan. Osmatračnica. Dok se ostali predaju otovaranju konja, ja se u pratnji Ćasare penjem prednjoj ivici.

-          Dobro je, fino se vidi nekoliko poznatih vrhova, lahko ćemo odrediti naše koordinate – najprije uzdahnuh zbog ovog, potom tuplje primjećujući jedinu mahanu novog položaja – A joj... odavde se samo može tući po Tjentištu. Od Prijeđela - ništa!

-          Uh, dobro si! Vidiš, na to sam posve zaboravio. Smetno. Jebaji ga sad, teško je i moglo sve biti ideale.

-          Taman tako. Nema veze, ne idemo nikud odavde. Samo ću javiti da jedino možemo pokrivati ovaj rejon. A neka drugi drži Sutko!

-          Odlično. I imaš svega deset-petnaest mina. Mislim, da ipak možeš biti zadovoljan.

-          Bolje nema, a ni vremena da tražimo. Nego, znaš li kako se ovo zove, ili najbliže što znaš. Zbog dnevnika.

-          Nemam pojma. Nikako. Nazovi kako hoćeš. Možeš i „Ćasarina stijena“, ako hoćeš!

-          Put ću prozvati „Ćasarin“, a ovaj plato „Punoglavčeva glavica“. Vidiš kako liči na glavu, i to baš punoglavca, a staza kojom si nas doveo baš dođe kao rep. Malo podugačak, ali tanak ko u punoglavca.

Ćasara je rekao „kako hoću“, pa je i ovaj razgovor završen. A ostali su, svakako, završavali s otovarom. Ćasara je još u polasku podsjetio da mu se žuri. Razloga za njegovo zadržavanje nije bilo.

-          Šta ste skontali? – još je tražio potvrdu da smo se u svemu sporazumjeli.

-          Ništa – ovaj je put Džemo odgovorio – mi ostajemo ovdje, da postavimo minobacač, počistimo, prokrešemo što treba, i što mognemo. Samo neka jedan ostane s nama, koji zna put. Zapravo, s konjem. Svaki se konj zna vratiti. Sutra ćemo rano dotjerati onaj šator, i od sutra ovdje i noćijevati.

-          Super. Za hranu, vodu i sve što vam treba, ništa ne sikirajte, svaki dan će vam neko dogoniti. Vidjeću i ljude da podijelim, bar desetak još da bude s vama. Samo da ne zaboravim, za večeras se javite Ibrici – tako je tepao Mišu kad god se radilo o nečemu bitnom –  ja neću biti u logoru. Mada ću mu i ja sada objasniti. Onda, nek je sa srećom, i vidimo se!

        Rat je, i najbitnije je da mozak radi. Znam da sam trebao otpozdraviti Ćasari, ali jezik i usne su odlučili mirovati.

            Kada je tako, onda barem rukom mahnuti. Ni ona se nije htjela podići.

            Očima se gazija ispraća, a Ćasara to jeste.

            Pogledom ga mirno ispraćam, a u momentu se prisjetih i jednog partizanskog filma. Znao sam da se neće okrenuti, nije dobro na riječi koje je psoljednje izgovorio, ali dođoh do rečenice kojom ću u dnevniku zaključiti ovaj naš zajednički izlazak na novi položaj - Časara brani Vučevo!

- Gledaj ga, lafčino - odustah to reći Džemu, ipak promrmljah nešto što bi mogao i razumjeti.

Ipak nije, zbunjeno me je pogledao a onda se zaputio vrtači. Ja njega jesam, ipak nam je obojici to sada preče.

                                       Vučevo, s okolinom