Ibrahim se u mejhani
fali:
„Kod kuće mi žena k'o
djevojka!“
A veli mu sarhoš
Alijaga:
„Gdje bi bila žena k'o
djevojka?
27. septembar 1992.
Kad je žena ruža
razvijena,
a djevojka pupoljak od
ruže?
Kiša pada, a ruža
opada,
sunce sija, pupoljak
razvija!“
Nisam
imun na nenaspavanost, već sam to nekoliko puta pokazao. Ipak sam takvog
raspoloženja da sam bio uvjeren da mi se neće dati zaspati. U boljem slučaju,
da će mi san biti posve rastrgan.
Zato
sam i ostavio Mufa samo s Farukom, dok sam ja otišao u kolibu gdje nikog nema.
Samoća i tišina su mi potrebni, očekujem borbu s mislima koje mi zuje glavom.
Ima ih od jučer, od sinoć, i od jutros, tu su i ove od maloprije. Oko svega sam
sa sobom raščistio, ali se one nanovo prepliću.
Ispreplele
su se toliko da se neću sjećati kada ih je san umrtvio. Što sam siguran, da sam
bio u mogućnosti spavati dok se sam ne probudim, vjerovatno bi me podne
prestiglo.
-
Hajde! Žao mi te, gled'o sam dva minuta kako
slatko spavaš, al' šta ti ja mogu.
Više
sam samo čuo Džemov glas, nego što sam mu kroz jedva otvorene oči mogao vidjeti
lice. Ali i na osnovu toga što sam čuo, bilo mi je jasno kako je on već
spreman. Za šta, o tome još nisam bio budan razmišljati. Najprije se trebam
prisjetiti svih okolnosti koje su me do ovog kreveta i dovele.
-
Ljudi već čekaju – Džemo je to pretpostavljao, pa
je sačekao desetak sekundi prije nego će mi više reći – konji su pod tovarom, a
nije lijepo ni zbog Ćasare. Znaš da ni on nije spavao. Zbog nas. A i još se
trudi, on će nas lično odvesti na novi položaj.
-
Koliko je sati? – pitao sam, samo da dobijem još
koju sekundu za buđenje.
-
Šta misliš?
-
Misliću kasnije – zijevnuo sam široko, trudeći se
da ustanem.
-
Počelo je svitati.
-
Znači, ipak sam pošteno odvalio, ali koliko sam
premoren trebalo bi mi bar do podne – zijevnuo sam ponovo, sad pokušavajući
nazuti čizme.
-
U podne ćemo biti već na položaju!
Još bih ga ja zapitkivao, ali mi se učini kako će
mi biti lakše ako odmah skočim na noge, i izjurim na svježi zrak. A i više
dijelova mog mozga se ubrzano budilo.
-
Ponesi pušku – Džemo podsjeti na još neke
detalje.
Zijevajući,
ali s puškom o ramenu, izađoh iz kolibe. Gdje me, osim prijajućeg zraka, dočeka
i slika koja mi vrati skoro svu blisku prošlost. Povezah događaje koje sam
prespavao s onim što slijedi, sjetih se šta je prethodilo.
Munib
me jučer poslušao, ali se konsultovao s Ćasarom. Koji se lično „potpisao“ na
telegram. Njega su bolje razumjeli, više se nisu javljali s nerealnim zahtjevima.
Dali su nam cijelu noć odmoriti, koliko nam je zbog učestalih granatiranja
trebalo.
Gluho
doba noći je iskorišteno. Organizovano je dobavljanje minobacača i mina s
Kikala. Konji nisu otovarani, samo se sačekalo buđenje zore, do novog položaja
nam treba malo svjetlosti. A vremena nemamo više, valja Ćasari i odvesti nas do
tamo, jedini je koji zna put. Poslije, sigurno, ima i drugih obaveza.
Ugledavši
osim njega i ostatka naše grupe, samo još i četiri konjovodca, tumačih to na
način da Ćasara i dalje ne želi po svaku cijenu nametati nam svoja
razmišljanja. Tek kad vidimo položaj, kad se uvjerimo da je dobro rješenje,
moći ćemo računati na pomoć oko njegovog uređenja. A to što odmah gonimo i
minobacač i mine pokazuje kako je siguran u to što nam nudi, a konje je u tom
slučaju bilo glupo otovarati.
Sve
skupa znači da nam ni danas, možda, nije djejstvovati. Ne radujem se, ali mi nije
ni mrsko.
***
Svi
se pomjeriše da me propuste kako bih išao odmah iza Ćasare. Poštovanje koje
nisam tražio, ali koje godi. Ovi ljudi cijene ono što smo proteklih dana
uradili. Tim više što smo i jedini radili, s ove strane Sutjeske. A ja cijenih,
što oni to cijene.
Malo
zbog nedospavanosti, više zbog naglog prijekida sna, učini mi se kako su se čak
i konji sklanjali. Ne mogoh da se pritom malo i ne osmjehnem, odustajući da
naglas kažem kako životinje ne znaju pričati, ali zato još bolje osjećaju.
-
Izdržimo, stari – poče Ćasara tonom koji mi se
sviđao, kojim se najbolje čujemo i razumijemo – moramo, ovo su prelomni dani,
ne smijemo sada pokleknuti. I ovih pet-šest dana zadnjih, ne smiju u vodu
pasti.
-
Znam. Spremni smo mi, malo me je jučer slomilo
ono trčanje iz Kikala, kao da ću i upalu mišića fasovati. Zato ja nisam napušt'o
logor kad je granatiralo, a ne samo da bih uz Mufa bio. Pokušav'o sam zaspati,
ali mi ne dade ono preksinoć. Onako iznenada. Mufo, brat mi je... A i Crni, i
ona dvojica na Trebovoj.
-
Šta ćeš, svima nam je teško.
-
Znam, ali me naljutiše otud. Ja razumijem da se i
tamo gine, kažem da ne smijemo gađati, a oni mole. Vjeruj, teško bi iko drugi u
ona doba ispalio minu. Ali, hajde, uradismo to i bi šta bi, a oni odmah ponovo
zovu. Prvo onu noć, pa ni izjutra da se okane... Šta još, mota mi se sumnja za
poslije. Eto, za Crnog će samo reći da je pogin'o od granate, i to uz
minobacač. Niko neće ni pomišljati da se na minobacačkom položaju može hrabro
poginuti. Da se ni Crni nije razmišlj'o kad smo odlučili da je ispalimo! To mi
smeta, zbog toga sam ja ovako keveš. Kao i kad god se prisjetim načina na koji
smo poslati ovamo. Kao škart odjeljenje.
-
Ako ste tako poslati, nećete se tako vratiti.
Izvještaj o radu ću ja podnositi, a sve sam vidio, sve znam. Od vašeg dolaska,
ponašanja, odnosa. Ja bih volio da mi je sva vojska kao vi, složna i
samoorganizovana, posvećena poslu. A mislim da ni vi ne bi trebali imati kakvih
zamjerki na mene. Možda nije kao na Trebovoj, ali sve što smo imali i vama je
bilo na raspolaganju. Ne znam, brate, na šta bi se imali požaliti. Ono što sam
ja ponekad podig'o malo glas, nije bez razloga. Tebi to mogu reći. Ovdje je
tako, svi se znamo, svi smo rođaci, svak bi svakog da štiti, a ne može tako!
Neko i poginuti mora, a ničija glava nije vrijednija od drugih. Da ja nisam u
startu zauzeo ovakav gard, ovdje bi ratovalo samo nas dvadeset-trideset. Ostali
bi nam se samo smijali iza leđa. Eh, kako je vrijeme prolazilo, i to se
mijenjalo. Ali, kad bih ja samo malo popust'o, kad bi prošla samo tri dana da
se ni na koga ne izderem... Nemoj me pogrešno shvatiti, ima i jako finih
momaka, većinom su, al' ne bi tako bilo da nije i ruka čvrsta. Nije sad da ćemo
nekog strijeljati... Ja sam odmah svakom rek'o: Ko neće, kome se ne sviđa, nek
ide gdje će mu biti bolje. Neki su i otišli. Neki na Trebovu, neki i dalje. Šta
sam još primijetio, sigurno su bolji oni koji su pogorili, kojima je neko strad'o.
Čim sam sazn'o da ste vi iz Trošnja, znao sam da s vama neće biti problema!
-
Kakvih problema! Jest nam trebalo malo da se
priviknemo.
-
Izvini, ovo mi se mota po glavi, nikako da te
pitam: Što, onaj dan, prekidoste s gađanjem Prijeđela?
-
Koji dan!? – zbunjenost nisam skrivao.
-
Kad ono bi... Zaključe, meščini.
-
Kad smo mi gađali Prijeđel? Ah, misliš - kad smo
gađali Đurđevicu?
-
Ne Đurđevicu, Prijeđel. Školu na Prijeđelu!
-
To mora da je Sutko gađao.
-
Kakav Sutko... Ama, ja čuo vaše ispaljenje,
pratio minu... Sad ću ti i reći koja je po redu bila...
-
Ne kontam. Ja znam samo da smo gađali haubice na
Đurđevici... Sad sam skont'o, to mora da je bilo kad smo prebacili Đurđevicu.
Je li škola dođe u tom pravcu?
-
Zato se ja i čudih što ponovili niste. Ja mislio
da ste školu gađali. Nema veze, direktan je pogodak bio. Ne bi bolje... Ama, kad
se dim raziš'o, vidim ja da pola krova nema.
-
Nek đaci ne idu u školu – ote mi se.
-
Kakvi đaci... Nego, odmah su se uzvrtila vozila,
mora da je bilo poginulih ja l' ranjenih... Odande se dvorište ne vidi dobro,
samo krov. I cesta ispred. Što su se vozila vrtila, ne znam. Ali da je bilo još
jednu-dvije ljuljnuti... Meni srce igra, oči izbečio, jeda će, jeda... a-a,
nema! Kol'ko sam puta opsov'o našu sirotnjsku vojsku, da mi je samo bilo-kakve
stanice bilo, samo da vam javim da prebacite na dvorište. Tu bi ih sigurno
izginulo, mada je i ovako dobro!
-
Koji si broj?– Džemo je bio dovoljno prišao da je
jasno čuo posljednji dio našeg razgovora – jebem te mahnita, dokle ću te učiti?
Blento jedan, to se tako ne radi. Treb'o si šućeti, praviti se da znaš o čemu
se radi. Odsele ćeš tako, ako te još ko upita. I u onom svom tefteru ima da
ispraviš, da napišeš da smo gađali Prijeđelo!
-
Mlad sam, naučiću – već smo se sva trojica
smijali, pa sam nastavio tako – ali je i ovako dobro. Mislili smo da smo jednu
omašili, kad nismo. Ovu su nam meleki nosili. Mi je na Đurđevicu, a mora da su
četnici bili u skloništu, pa je meleki prenesu gdje treba, pravo u školu!
Valjda je pogođen neko ko je zaslužio. Kao što jučer na onoj ledini bi neko ko
nije treb'o da pogine!
