3 - Čuli smo joj valove

Crne oči dobro glede

gdje u mraku dvoje sjede.

Jedno drugom tiho šapće:
„Pitaj, dušo, srca šta će?“

Momak veli: „Teško meni,

neće babo da me ženi!“

Cura veli: „Teže meni,

neće majka da me spremi.

Ako neće spremit mama,

spremit ću se ja i sama!“

Pred sabah je kiša sasvim stala, pa se dalo malo i otkunjati. Koliko nam je to svjesnost situacije dozvoljavala, a sama situacija tjerala.

-          Ne stavljajte više na vatru, samo nek izgori ovo što je već naloženo. Samo bi nam trebalo da izazovemo požar! To bi nas garant otkrilo – ovim nas riječima Fudo nije budio, samo nagovještavao kako uskoro nastavljamo, a za orijentaciju mu je morao poslužiti sat.

Za to vrijeme ćemo i doručkovati. Ne diramo rančeve, Sajo je znao izabrati. June je bilo podebelo. Ostaće mesa i za ponijeti, grehota bi bilo bacati. Majstor je uvijek majstor.

Naći će se i mjesta. Pravimo novu preraspodjelu. Mufo preuzima svoje ćebe, tegle predajem Zaimu, a kad već niko drugi neće - ja ću meso nositi. Nikad se nije kasno rješavati tereta.

Mufu možda ćebe dosadi, klipača znam da neće. Tih čudnih bombi, ručnih protivtenkovskih, s navodnim padobrančićima, u velikom smo broju donijeli s Grepka. Nismo došli u priliku da se uvjerimo u njihovu moć, nikad nismo toliko ni vjerovali, kako neko reče „da su tako dobre ne bi ih mi dobili“, pa su i prve bile za zakopavanje. Nije im ni Mufo vjerovao više nego mi, ali se tompsonom ne može jednom rukom rukovati, zbog čega ga je dao Senadu. Kako smo krenuli, možda nam i klipača zatreba. Kao, i meso!

Pomogli smo vatrama da brže sagorijevaju, sve kako bismo ranije pošli. Zauzimamo otprilike ista mjesta.

Put se dalje naglo spuštao. Uskoro i visoka  šuma postaje rjeđa. Sve češće između visokih krošnji počinju provirivati komadići neba, što se poklopilo sa svitanjem, najavljujući naš izlazak iz Perućice, olakšavajući nam daljnje kretanje, ali i dalje držeći nam na jednakoj udaljenosti i nade i sumnje.

-          Sad moramo biti skroz tihi. Do rijeke Perućice. Malo prije ćemo se zaustaviti, da uspostavimo vezu – Mišo je prošetao kolonom, upozoravajući na ono što smo i sami osjećali, ali i podsjećajući da smo se sinoć dogovorno isključili, zbog izrazito hladnog vremena štedeći bateriju.

A zaustavili smo se sasvim blizu Perućice rijeke. Jasno smo joj čuli valove, koji su bili jači nego sam pretpostavljao. Bar će nam omogućiti da bez viška straha uspostavimo vezu.

Još samo da se neko javljao na naše pozive. Munib je, tek radi reda, pokušao nekoliko puta.

-          Zalud, stari – prije njega sam naglas otkrio zajedničke misli – čekali su nas do neka doba, kada su otišli bez nas. Nikog ti više nema na Trebovoj. Nismo morali štediti bateriju, imamo i rezervnu.

-          Imamo, ali će nju hladnoća izvući kad i ovu. Iako, evo ispade, da smo ih stvarno džaba štedili. Obje.

Svemu je prisustvovao i Mišo, kao i još njih nekoliko. Tako da će se i ova novost brzo prenijeti do svih. Poslije čega će krenuti nova negodovanja, sada u obliku malo glasnijeg šaputanja. Na momente je zanemarivano prethodno upozorenje, a govorili su svi koji su mislili da imaju šta reći. Od posljedica nas je spašavala sve glasnija Perućica, a kao rezultat jutra koje se budilo.

Ova šaputanja nam neće pomoći. Znao je to i Mišo, pa je požurio da bude najprisebniji.

-          Ja imam zadatak da vas prevedem na drugu stranu – koliko je s nama, prvi put mu čujem ovako oštriji glas – i uradiću to s najmanje rizika! Ne znate, ali nam je prvo bilo javljeno da idemo preko Suvoda!? Dok je Munib dešifrovo telegram, dok sam ja sazvo komandire odjeljenja i dok smo skontali šta ćemo i kako ćemo, došo je novi telegram. Pisalo je da idemo niz Sutulije. Krenuli smo, bili ste kad su nas ponovo okrenuli. I meni je sve ovo sumnjivo, skonto sam da pedeset glava zna više od jedne, zato sam okupio sve. Možda smo i tu malo izgubili vremena, ali ne vidim da smo šta pogriješili. Ipak, ima i ona stara poslovica „Gdje je puno baba - kilava su djeca“, zato, nek se niko ne ljuti, ubuduće ćemo malo drukčije. Imaju odjeljenja, što imate govorićete svojim komandirima. Vrlo kratko. Za pet minuta nek se meni jave Fudo, Zaim, Mujo Rizvanović i Učo, da se dogovorimo šta ćemo dalje!

Šaputanje nije prestalo, ali je bilo manje glasno.

Ja sam, među svojima, sjedio i čekao. Kao da se niko nije želio prvi obratiti, što je Mufu dalo prvu ideju. Savjetovao me je da se probam držati postrani. S čim se ja nisam bio spreman složiti, pa sam mu odgovorio kako ću iznijeti lični stav, ako već od njih ne čujem ništa pametnije.

Na Tita i Asima više nisam ni računao, oni su se od polaska vratili „mađu Madeške“. Faruk i Senad su me na ćutanje navikli, kao i Zaim i Salko, koji će misliti ono što eventualno Džemo kaže. Munib, osjećam, već prihvata moje mišljenje. Od Atifovog brata Latifa, koji su također trenutno s nama, ne očekujem više nego da bude protiv onoga što njegov brat kaže!

Kako se Atif i noćas došaptavao često s Džemom, to sam siguran da više od jednog prijedloga, pošto sam Mufov odbacio, ne mogu očekivati. Ali sam i vjerovao da neće izostati. Pa sam pomalo iznenađen na sastanak otišao samo sa svojim mišljenjem.

Koje nije ni zatraženo! Osim da se složim s onim što je Mišo predložio, pošto nisam imao razloga biti protiv. Skoro se podudaralo s mojim, s tim da bih ja u izviđanje poslao više od trojice.

Iščekujući Miša, Fuda i Zaima, upoznao sam svoju grupu s onim šta je odlučeno. Vrijeme sam iskoristio i da s obližnjeg izvora dopunim naše čuturice. Vjerovao sam kako ćemo iskoristiti maglu koja se upravo spuštala dolinama, pa sam se čudio brzom nevraćanju izvidnice.

Nisam bio jedini nestrpljiv. Neki su u tome i pretjerivali. Prebrzo će se čuti kako se među neke uvukao crv sumnje - da smo ostavljeni. Poslije čega će doći prijedlozi, da se napravi druga izvidnica. Čak se i pokušala napraviti, ali je to sad išlo preteško. Sve je manje povjerenja.

Ja sam s Džemom pokušao ozbiljnije pričati. Zanimalo ga je koliko vjerujem Mišu, odnosno Madešcima, kako on rađe reče. Nakon moje kraće zamišljenosti, pokuša mi pomoći.

-          Vidiš da se sve odvaja po grupama, svak gleda samo da izvuče sebe i svoje.

-          Ne vidim – već sam bio razmislio – mislim da je dovoljno pametnih koji znaju da su nam veće šanse ako smo svi zajedno, ne zna se hoćemo li udariti na četnike!

-          Vjeruješ da te neće ostaviti ako zapuca!?

-          Ne bih o tome...

Promijenili smo temu, kako bi se složili da se strpimo do povratka izvidnice. Što su nekako i svi ostali izdržali.

A vijest koju su donijeli, pokrenula je nova šaputanja. Četnici su blokirali ovaj prolaz, postavili su u blizini šatorski logor, što isključuje mogućnost da sad možemo uspjeti. Otud je jedna dilema riješena, šaputanjem se traži odgovor gdje pokušati noćas.

Opet sam na sastanak došao s vlastitim mišljenjem. Činilo mi se kako dolazi vrijeme kad se mirimo s onim što mora biti. Koliko brinulo, to me i radovalo.

-          Četnici su blokirali prolaz, postavili su šatore – Mišo je počeo onako kako nas je i upoznao, da bi nastavio kako su njih trojica usput isplanirala – sigurno će i noću patrolirati, ludo je razmišljati o prolasku ovdje. A nije pametno ni da smo blizu ovog izvora. Ostaje nam da probamo dolje. Imamo vakta još dobro razmisliti, ali nam se skloniti odavde. Svakako nam nije prije mraka kroz Mrkalje. Možda da dođemo malo ranije iznad, da i Sutulije izvidimo.

Mujo se suzdržavao da nešto kaže, a ja nisam imao šta. Ako nam se već micati odavde, bolje je što prije. Tamo negdje ćemo se dogovarati.

To je ono od čega se Mujo suzdržavao. Vidio sam kada je nešto Mišu došapnuo, poslije čega je i stao na čelo. Uskoro nas je skrenuo s puta, ali na moje iznenađenje ne mnogo. Svakome vjerujem, pa ni u njega ne htjedoh sumnjati. Opet je istakao bogato lovačko iskustvo, tvrdeći kako je ovo samo jedno od mjesta na kojima se možemo potpuno opustiti. Čak i prileći, dopuniti ono malo sna pred zoru.

Izostalo je ono što sam očekivao, sada se gunđanja skoro nisu ni čula.

-          Takvi su naši ljudi – Mufo mi je to objasnio na svoj način – vole da pričaju, da se bune, da gunđaju, a na kraju, uvijek urade kako im se kaže.

Pomislih da je to i dobro, makar za sada. Vjerovah u zadnju Mujovu tvrdnju, samo se najprije uvjerih kako je Faruk opet sjeo do Mufa. Oči su mi se počele sklapati u trenutcima kad je počeo s redovnim previjanjem.

                              nebo iznad Perućice