V - 58 / Ostalo sam mu vjerovao

  

Oj djevojko, dušo moja,
gdje 'no sinoć s tobom stojah,
ostade mi sablja moja. 

Sablja moja i mahrama,
u mahrami ogledalo.      

                    
Hajde, dušo, da tražimo;
Ako Bog da pa nađemo,
bratski ćemo pod'jeliti: 

Meni sablja i mahrama,
tebi, dušo, ogledalo.

 

 

 

 

Upuštati se u priču, diskusiju s Mujom Pačom značilo bi oduzimanje previše vremena. Do mraka ga toliko nije ostalo, a rezultat bi mogao biti taj da bi mi ispali i najveći krivci, s obzirom kako nam je minobacač nazvao.

I mi koji Muja nismo dobro znali upoznali smo ga. Ako nešto još zna, on će nam to i sam reći.

Drugo nam nije ni preostalo već da se okrenemo sebi, odnosno što prije dođemo do ideja kako da ivzršimo tek primljeno naređenje, efikasno i najbrže što možemo.

-          Ja ne bih ništa ni dirao – ne znam je li mi se toliko žurilo, ili me postalo strah, ili je iz mene govorila intuicija – nikad ga niko ovdje neće naći. Dok se na proljeće ne vratimo.

-          Trebamo ih malo zaroviti – Zaim je bio konkretniji, i njega i Tita je osjećaj požurio s osmatračnice.

-          Razvuć' ćemo po platou – Tito je širio plan – u jedan grmen cijev, u drugi postolje, treći noge...

-          Znate šta ćemo – Džemo je spreman da završi – nišansku svakako nosimo, cijev, postolje i mine ćemo razvući po grmenju, lafet ćemo odnijeti negdje gdje se skreće, a kuglu sam ja već skont'o gdje ćemo. Šta znamo šta se dešava, možda četnici dođu prije nas. Ako ovo sve i nađu, biće im džabe bez kugle. Oni nemaju ovakvih minobacača, u njihovih je kugla zavarena uz postolje, dok se u ovoga izvrće. Moći će samo plakati pored njega!

Dogovoreno. Već smo svi shvatali šta se krije iza cijele poruke. Samo je jedan razlog mogao dovesti do potpunog napuštanja Sniježnice i Vučeva, sa zakopavanjem teških stvari. O tome smo gledali u partizanskim filmovima.

 

                                    ***

Teren i vrijeme nam nisu dopustili da sve izvršimo perfektno, tako da smo se ponajmanje potrudili oko sanduka s minama. Bilo je ideja da mine povadimo, ali još smo uvjereni kako će nama trebati, a zima ide...

Lafeta smo se riješili oko sredine „Ćasarinog“ puta, gdje smo naišli na zgodnu udolinu, godinama punjenu lišćem, tako da se ideja sama rodila. Do našeg povratka, ako i cijela zima prođe, sloj od pola metra lišća bi trebao izdržati.

Kuglu smo zajedno nosili do izlaska na glavni put.

-          Vi polahko hajte naprijed. Nas dvojica – Džemo se okrenu meni – malo ćemo zaostati. Za svaki slučaj, nikad se ne zna. Da samo nas dvojica tačno znamo gdje je. Poslije ćemo vam otprilike objasniti... Da sad ne duljim.

 

Dovoljno smo zaostali. Pritom ja od Džema nisam tražio pojašnjenja. Što je trebalo, razumio sam, ostalo mu vjerovao.

Nešto sam shvatio i na mjestu gdje se ovaj naš put spajao s onim što je vodio na Kikalo. Krenuli smo njime, umjesto da produžimo prema Sniježnici.

 

                                    ***

Trčali smo tristotinjak metara, da bi se, kako sam i pretpostavio, zaustavili pored jedne šuplje bukve, najupečatljivije od njih nekoliko tu.

-          Samo da vidim da nije previše duboka – Džemo mi na toliko vremena predade kuglu – super, baš je taman. Taman će se moći izvaditi, kad se čovjek dobro sagne. I, kad zna da je ovdje. Inače, nikad niko ne bi pomislio da unutra ima nešto.

-          Jah, niko se neće naguzivati kol'ko i ti, ako zavuče ruku i ne dohvati dno, pomisliće da ništa nema. Posebno, kad provjeri ostale bukve, čije se dno može dotaći, a koje su isto prazne!

-          Je li možeš zapamtiti?

-          Naravno. Znaš da smo kraj ove uvijek voljeli odmarati, da to nisam htio prekršiti ni kad smo trčali odozdo.

-          Eto, ako četnici sve nađu, ovo ne smiju!

-          Jest. Pa, makar mi, kad se vratimo, našli samo kuglu!

-          Trebam li ti još nešto reći!?

-          Ne! Skont'o sam ja to odmah: Ni ovo neće biti u dnevniku!

 

Odozgo smo trčali, kao da je jedino važno da kuglu sakrijemo. Nije nam trebalo mnogo vremena da preznojenog ali vedrog čela jedan drugom potvrdimo kako smo zadovoljni postgnutim.

Tridesetak sekundi smo se s puta divili Džemovom izboru, brzini i požrtvovnosti obojice, bukvi koja ostaje čuvati tajnu koju niko otkriti neće. Uzimali smo daha, za penjanje naviše.

Trčati više ne možemo, ali ćemo jednako žuriti. Nije nas strah da će kolona krenuti bez nas, ali ne želimo ni da nas predugo čekaju. Želimo svemu dati potpuni smisao.

                                          pogled s Vučeva prema Foči