Oj djevojko, dušo
moja,
gdje no sinoć s tobom
stojah,
ostade mi sablja moja.
Sablja moja i mahrama,
u mahrami ogledalo.
Hajde, dušo, da
tražimo;
Ako Bog da pa nađemo,
bratski ćemo podijeliti:
Meni sablja i mahrama,
tebi dušo ogledalo.
Upuštati se u priču, diskusiju s Mujom Pačom značilo bi oduzimanje
previše vremena. Do mraka ga toliko nije ostalo, a rezultat bi mogao ispasti taj da bi mi ispali i najveći krivci, s obzirom kako nam je minobacač nazvao.
-
Ja ne bih ništa
ni dirao – ne znam je li mi se toliko žurilo, ili me postalo strah, ili je iz
mene govorila intuicija – nikad ga niko ovdje neće naći. Dok se na proljeće ne
vratimo.
-
Trebamo ih malo
zaroviti – Zaim je bio konkretniji, i njega i Tita je osjećaj požurio s
osmatračnice.
-
Razvućemo po
platou – Tito je širio plan – u jedan grmen cijev, u drugi postolje, treći
noge...
-
Znate šta ćemo –
Džemo je spreman da završi – nišansku svakako nosimo, cijev, postolje i mine
ćemo razvući po grmenju, lafet ćemo odnijeti negdje gdje se skreće, a kuglu sam
skonto gdje ćemo. Šta znamo šta se dešava, možda četnici dođu prije nas. Ako
ovo sve i nađu, biće im džabe bez kugle. Oni nemaju ovakvih minobacača, u
njihovih je kugla zavarena uz postolje, dok se u ovoga izvrće. Moći će samo
plakati pored njega!
Dogovoreno. Već smo svi shvatali šta se krije iza
cijele poruke. Samo je jedan razlog mogao dovesti do potpunog napuštanja
Sniježnice i Vučeva, sa zakopavanjem teških stvari. O tome smo gledali u
partizanskim filmovima.
Teren i vrijeme nam nisu dopustili da sve
izvršimo perfektno, tako da smo se ponajmanje potrudili oko sanduka s minama.
Bilo je ideja da mine povadimo, ali još smo uvjereni kako će nama trebati, a
zima ide...
Lafeta smo se riješili oko sredine „Ćasarinog“
puta, gdje smo naišli na zgodnu udolinu, godinama punjenu lišćem, tako da se
ideja sama rodila. Do našeg povratka, ako i cijela zima prođe, sloj od pola
metra lišća bi trebao izdržati.
Kuglu smo zajedno nosili do izlaska na glavni
put.
-
Vi polahko hajte
naprijed. Nas dvojica – Džemo se okrenu meni – malo ćemo zaostati. Za svaki
slučaj, nikad se ne zna. Da samo nas dvojica tačno znamo gdje je. Poslije ćemo
vam otprilike objasniti... Da sad ne duljim.
Dovoljno smo zaostali. Pritom ja od Džema nisam
tražio pojašnjenja. Što je trebalo, razumio sam, ostalo mu vjerovao.
Nešto sam shvatio i na mjestu gdje se ovaj naš
put spajao s onim što je vodio na Kikalo. Krenuli smo njime, umjesto da
produžimo prema Sniježnici. Trčali smo tristotinjak metara, da bi se, kako sam
i pretpostavio, zaustavili pored jedne šuplje bukve, najupečatljivije od njih
nekoliko tu.
-
Samo da vidim da
nije previše duboka – Džemo mi na toliko vremena predade kuglu – super, baš je
taman. Taman će se moći izvaditi, kad se čovjek dobro sagne. I, kad zna da je
ovdje. Inače, nikad niko ne bi pomislio da unutra ima nešto.
-
Jah, niko se
neće naguzivati kolko i ti, ako zavuče ruku i ne dohvati dno, pomisliće da
ništa nema. Posebno, kad provjeri ostale bukve, čije se dno može dotaći, a koje
su isto prazne!
-
Je li možeš
zapamtiti?
-
Naravno. Znaš da
smo kraj ove uvijek voljeli odmarati, da to nisam htio prekršiti ni kad smo
trčali odozdo.
-
Eto, ako četnici
sve nađu, ovo ne smiju!
-
Jest. Pa, makar mi,
kad se vratimo, našli samo kuglu!
-
Trebam li ti još
nešto reći!?
-
Ne! Skonto sam ja
to odmah: ni ovo neće biti u dnevniku!
pogled s Vučeva prema Foči
