Momak Ibro zagledao Fatu,
u sokaku, iznad Sarajeva.
Alčak Fata pogled mu uzvrati,
i uz pogled Ibri progovara:
„Zdravo, Ibro, lijepi delijo!
Kakav si mi haber ti donio,
te si došo u večeri tamne
da izliječiš mome srcu rane?
Iako mi ne da moja nana,
hajde skini rosu sa usana.
Nek se vatra sa vatrom sastavi,
ljub me Ibro, al me ne ostavi!“
Duga
i teška noć je iza nas, još ne znamo u šta se pretvara ovaj dan. Krenuli smo s akcijom,
koja na našem dijelu završi kada je i počela. Zadržavši napetost, iščekivanja za
nastavak. Koju je vrijeme razbijalo, što diverzanti spremno dočekaše i okrenuše
na bezbrižnost. Njihov zabavni način zagrijavanja, ti skokovi kroz snijeg, lako
su prihvaćeni od Salje i mene.
Ne
vidjesmo ko pobijedi, Džoov glas je objašnjavao nešto drugo:
-
Ko su ova dvojica!? Ja bih vam preporučio da
pođete s nama. Ako ostanete, mogli bi se smrznuti!
Ako
su oni skakali na minus petnaest, ili dvadeset, i u pola metra snijega, mi smo
spavali u istim uslovima. Obojica, i upravo zbog toga, vjerujući kako onaj
drugi neće moći. A uz sve i sigurni kako se ostali naši neće držati šale koju
su najavili. Vraćaju nam se riječi nekih od njih, prije svega Ahma i Lata,
govorili su da nas neće buditi ukoliko se krene a mi zaspimo.
Mislili
smo da su se šalili, a da je šala bila više nego neozbiljna shvatamo pošto smo
šire otvorili oči. Diverzanti su se stalno pomjerali jer je svaki skok trebao
biti izveden iz cijelca, na kraju su vijest o novom povlačenju dočekali
prilično od nas udaljeni. Povlačenju, s obzirom na način, i pravac kojim se
kreću.
Pristižemo
ih, i priznajemo da su u pravu ističući kako nam se ovi i nisu pokazali sasvim
dobronamjernim prijateljima, jer se moglo dogoditi da diverzanti i ne naiđu
kraj nas. Nismo mi dugo spavali, vjerovatno bi se i sami ubrzo probudili,
tragove bi dakako mogli pratiti, ali bi osjećaj bio još neprijatniji.
Svejedno,
ni ovako nije prijatno. Prije svega jer se tek i ponovo smrzavamo, znojimo se
stalno pristižući diverzante, a prisiljeni smo jer je kretanje u ovim vrećama
vrlo teško. Možda smo i mi bili malo neozbiljni, ali smo i računali s više
ozbiljnosti naših najbližih saboraca.
Moraćemo
im oprostiti, ali će i oni snositi dio krivice ako se razbolimo. Objasniti
njima, kao i diverzantima usput, kako smo uopšte i mogli, smjeli pomisliti da
zaspimo ovdje i sada, ono je na šta ne namjeravamo traćiti puno misli i
vremena. Jednostavno, desilo se, nismo namjeravali, i premoreni smo i pospani,
a nismo ni pomislili da bi se moglo desiti da ostanemo zaboravljeni,
ostavljeni. Nećemo biti baš ni raspoloženi povjerovati kako su nas čak i
pokušavali probuditi, makar i bilo moguće da ih je Salja čuo ali da im nije
vjerovao, da je mislio da nam samo zavide.
Mene
su možda budili, ali ih ja sigurno nisam čuo. Vjerujem i da bih im povjerovao,
iako ni kod mene nema dileme da nam se zavidilo, na našim, američkim vrećama, ali i zbog našeg,
ne sasvim lako objašnjivog, predosjećaja da nam više ne prijeti nikakva
opasnost.
Ono
što je mene najviše čudilo je kako da nas je galama diverzanata samo uspavala,
ne i budila. Kao i to da četnici još uvijek granate samo razbacuju.
Imao
sam razloga ljutiti se i na sebe. Ne može mi opravdanje biti što sam noćas
hodao najviše, s obzirom da sam prespavao i sam polazak, kada još i ne bijah
umoran ni pospan. Sem toga, nije rat jučer počeo, često sam se hvalio kako sam
naučio spavati jednim okom, i s uspavanim samo jednim uhom.
Sreća
je da me niko neće koriti zbog ijednog neodgovornog ponašanja. Tako da već sada
misli mogu usmjeravati drugim stvarima.
Osmijeh
s lica mi nestaje kada konačno zastasmo, uspijevamo se mi osloboditi vreća ali
i tek se više raspitasmo kud, dokle i zašto se povlačimo. Od polaska, čini mi
se, to saznanje mi najteže pade, zar poslije svega da se sad vraćamo skroz
nazad, do Majora!?
***
Trebalo
je sve, sad i ozbiljnije, proći iznova. Selo smo nekako obišli, na sreću u
periodu kada su četnici već postali uvjereni da smo dobro poodmakli u povlačenju,
ali i znatno manje sigurni i samouvjereni u ponovnom obezbjeđivanju prijelaza
ceste, posebno na strani prema Palama.
Jedno
olakšanje smo osjetili kada smo to uspješno izveli, ali se odmah nađosmo pred
sljedećim, na drugi način teškim problemom: uz uspon nam je, koji je odozdo
gledajući i nešto veći, i kroz šumu, koja opet izgleda rjeđa nego odozgo, pri
tome smo iscrpljeniji, moralno razočaraniji, sad još svjesniji da bismo se
ovuda teško povukli da smo borbom na to natjerani.
Ponovo
smo mokri, kao da Orčeve vode nismo ni palili. Sretni, koji još u rancu imamo,
pa makar i samo jedan par tankih čarapa. Uskoro ćemo biti opet na onom
proplanku, nadamo se prilici za novim presvlačenjem, ako će sušenje još da
čeka.
