Pade paša u sred Sarajeva,
a pašinici pokraj Sarajeva,
mladi Ibro u mlade djevojke.
Udri paša jednom u borije,
mladi Ibro, jošte u djevojke.
Udri paša drugom u borije,
mladi Ibro, jošte u djevojke.
Udri paša trećom u borije,
skoči Ibro i na gola konja!
Kratko
gledah u Majora. Prvi put vidim takvo lice, s kojeg je nemoguće išta pročitati.
U ovome trenutku on je i jedini koji zna šta pretura po svojoj, inače uvijek
smirenoj i razboritoj glavi. Ono što se ne mijenja, jeste moje uvjerenje kako
je to i dovoljno. Za sve nas da se brinemo samo o sebi, koliko je moguće da se
još dohavizamo, i makar psihički budemo spremniji za to što slijedi. Meni, i da
se povučem nazad, ostavim Majora da brine o svemu ostalome. Budućnost je
Majorova briga, ja mogu još pomalo čeprkati po prošlosti.
Ne
znam kada ću, i hoću li uopšte saznati s kim jeste, s kim nije uspostavio vezu.
Pominjao je i Vehbiju, i Bibića, ali i imena meni nepoznata. Za sebe ću
zaključiti kako se Vehbija krije iza Boforsa, dok ću s manje vjerovatnoće uzeti
da bi Meteor trebao biti Bibić. Ali neću sada ni nagađati. Za prvoga sam
siguran da na maršu nije, ni za drugog ne vjerujem.
Žalio
bih drugu vojsku, onu koju predvodi Meteor, i valjda drugi komandanti, koja bi
trebalo da je pošla kada i mi, a i prošla otprilike što i mi, a koja još uvijek
napreduje! Ne mogu, jer ne znam ni s nama šta će dalje biti. Onu iznutra i neću,
ja mislim da je iz Sarajeva uz Trebević lakše, nego preko cijele Jahorine.
I
jednima i drugima se divih, a u nas kao da počninjem sumnjati. Sve mi se jače
doima kako mi više nismo kadri. Još ranije sam prestao žaliti i za zapaljenim
vikendicama, s pravom - kad nam nije bilo planirano da se u njima bolje
odmorimo, osušimo. A to nam je toliko potrebno, previše smo blizu noći.
Izuzetno hladne noći!
Razmišljajući
o drugoj vojsci, koračajući čudnim, poluusporenim koracima, izmišljajući
balansiranje kako da mi se noge niti previše umaraju, niti mrznu, vratih se
među svoje. Trebat će mi mudrost kod izbiranja riječi kojima ću prenijeti
dobijene signale. Izmorena, razočarana lica, iz prkosne dubine ponosnih grudi
mi govore kako su spremni čuti sve. Razočarenje i ponos su objedinjeni u
svjesnost da ne postoji povoljna opcija već nekoliko nejednako nepovoljnih.
S
lošim vijestima nije žuriti. Da dobijem na vremenu krenuo sam od matematike. Osam
je ljudi o kojima ja brinem, Sutko brine o devetnaest, Šeks o pedeset, Major o
tri stotine.
Velika
je to razlika, potvrđuje to znoj koji me probija dok nastojim otrpiti sedam
ledenih pogleda na sebi, jedini način da se nevjerice da trebamo pomire sa
svjesnošću da moramo, ovakvi u nastavak ofanzive.
Od
leda s vana snažniji je taj iznutra, te se misli, ma koliko to želio
izbjegavati, vraćaju na prethodnu noć. Otpakujem tako nešto što sam bio označio
kao neponovljivo, ujedno priznajem kako sam brzo zaboravio i momka od noćas. Njega
i njegove saborce. Vjerujem da su s Fahrovima, ipak bih volio čuti da su i oni
svi dobro.
Šefa
se baš ushodao, prilazim i pitam njega. Vidim lice koje nije u stanju, više
nego što ne želi da mi odgovori. Na tom su licu tragovi kako se on nije samo
noćas žrtvovao, činio je to cijeli dan. Možda je i bolje što nisam sve vrijeme
bio s njim, što i ne znam kako je on proveo svaki minut današnjeg dana.
Šeks
mi se činjaše svježijim, mada ni on nije bio oduševljen što ga pitam nešto što
sam trebao još jutros znati. Tada sam mogao bolje razumjeti ovo što mi sad
zvučaše kako su oni i trebali samo dovde s nama, dalje svojim zadatkom. Ili
nisu trebali ni dovde s nama, nego su nam se greškom priključili.
Dok
se ja razasipam i nepotrebnim mislima počinjem zavidjeti onima koji su u jedinom
pravom dumanu. Čije uši čekaju čuti tu riječ, kojoj se ne možemo ni radovati
ali koja će prekinuti ovo stanje koje jednako nije dobro. Znamo da će
uslijediti, ostaje da saznamo, ili doslutimo kada.
Major
je dobio naređenje, niko ne zna šta još čeka pa ga ne izvršava. Za ovo vremena,
a kopeljajući se iz nepotrebnih misli, ipak uspjeh razmijeniti poglede s
mnogima. Svi smo djelovali pomireno, sa sudbinom. Ako se s naših lica da
čitati, postalo nam je svejedno, preživjeli ili poginuli. Samo da se ne patimo!
Neki
su uspjeli sastrugati malo jelovih grančica, potom ih pripaliti, i na njima
početi sušiti jutros skinute čarape. Neki to nećemo moći, kojima su se u rancu
zaledile. Prije bi ih izgorjeli, nego uspjeli otkraviti.
I
sam sam zastao kraj jedne grupe koja je na ovaj način pokušavala nastavak
akcije učiniti podnošljivijim. Ne znam koliko će ovaj rat još potrajati, mogu
unaprijed izdvojiti situacije u kojima ćemo još gledati poginule i ranjene, ovo
će možda ostati i najtužnija scena izvan toga. Tužnija i sumornija i od našeg
probijanja s Vučeva, kada smo se na Zavidežu s jedne strane sušili a s druge
kisnuli. Grančice su tanke, plamičak nejak, zrak leden, jak i oštar. I oni koji
pokušavaju čarape prisušiti, i mi koji smo odabrali šetkanjem ih održati u
stanju u kojem i noge osjećamo, svjesni smo da bitne razlike ne može biti.
Ne
bih ovo nikako nazvao bogohuljenjem, to što se jednako čuju i psovke i molitve
samo vjerno opisuje kako se trenutno osjećamo. Ni u Majora se ne možemo uzdati.
Bar sam ja tako mislio. A nakon što dočuh kako su neki u njegovim očima vidjeli
ledne suze kada je on prošao pored jedne od ovih grupica. To je morao biti neki
signal.
S
motorolom u džepu, žurnim korakom izađe sredini proplanka. Već je neobično to
što to čini sam, što nije poslao kurira.
Nije
on isključio motorolu da bi štedio bateriju, već da bi sasvim jasno kazao ono
što osjeća, zna, a bez straha da će i nehotično pritisnuti taster:
-
Čuj, mamicu mu jebem, on meni da kaže da se on
čuo s njim, a ja ne mogu. On ga čuje iz Trnova, ja ne mogu odavde... mamicu mu
jebem!
Zrak
je ledio, njegov glas bio još oštriji, prekinuo je u razmišljanju sve koji su
ga mogli čuti. Ali i sve koji to nisu, osjećalo se.
Osjećalo
se da ima još nešto dodati:
-
Komandiri, skupljajte vojsku. Spremajte se,
vraćamo se nazad... mamicu mu jebem!
