Koje li je doba noći,
da l' jacije, da l' ponoći?
Rekla mi je draga doći,
reče doći, pa ne dođe.
Ja je čekah do ponoći,
od ponoći krenu' kući;
Sreto' dragu nasred mosta,
ljubismo se jednom – dosta!
Dovukosmo
se u Kerleta Luke. Već je svitalo, pa se jasno vidio i dim iz nekih vikendica.
Nije najvažnije, uskoro će se dimiti iz svake. Nema bojazni da neće za sve biti
mjesta, a svako ko nas ovakve vidi neće imati srca odbiti nam gostoprimstvo.
Neki
bi red bio nekoga izvjestiti o tome gdje smo i zašto ostavili cijev i postolje,
pravilo je koje važi za normalne okolnosti. Noćas ništa nije bilo normalno.
Stojimo
na cesti. Nemamo više kamo žuriti. Niti nam je zavidjeti izdržljivijima, koji
su prvi stigli. Nije sreća ni ući u prazne, hladne vikendice. Vjerovatno ih još
takvih ima, ali ja ovaj put puštam da razum bira.
Orijentišem
se, osmjehujem vidjevši kako se već dimi iz vikendice u kojoj prenoćih onu
jedinu noć ovdje, idem provjeriti. Koraci teški, uz ogromnu vjeru provjetrava i
malo zebnje. Ko li je unutra, ima li pravo čuvati mjesto za nekoga.
Otvaram
vrata mirno, provlačim glavu. Već je naseljena, radost i olakšanje, potvrda
očekivanja. Dočekuje me slabi, ali ugodni plamićak ćuće. Tako zovemo u fildžan
usuto malo jestivog ulja, u koji je umočen komad tvrđe krpe, kojem bezbeli
tepamo s fitilj. Zatvaram lagano vrata da ne bih razočarao, naljutio ove unutra
nesmotrenošću da se ćuća ugasi.
Usputno
pogledom prebiram po domaćinima, koji mojoj pojavi zapravo i ne daju važnost,
što je drugo olakšanje. Treće me ozaruje, tu je Remzija Čorbo. Dovoljno je par
rečenica. Uguraćemo se i nas osmorica, ništa patos nije lošiji od kreveta.
Bitna je vatra.
Vraćam
se pozvati ostale, i vidim najnenormalnije u ovoj noći. Postolje je stiglo za
nama, cijev upravo stiže.
Bježim
od Ekovog pogleda, znam da bi mi puno toga htio reći, znam da će sve to
prećutati. I on, i Dževad Vejo, Armin Pendek i Mujo Vreva, Ševko i Fudo, ili ko
još od njegovih pomaga u dovršavanju onoga za šta nama ponestade snage. Stid me
je. Jesmo mi dvadeset i pet sati sve to nosili, ali ne vidim da su oni ovim
zamijenili redenike, ose, zolje, tromblone, i šta su sve već nosili.
Stid
je osobina insana. Kao takav žurim u vikendicu, da se ugrijemo, dođemo sebi i
osjetimo i druge potvrde da smo ljudi, da imamo glavu, ruke i noge, stomak...
***
Osjetismo
i glad. Znači, zauvijek zbacismo osjećaj drugačijeg oblika, drugačije
vrijednosti, što smo bili samo trupla - bili smo.
Od
ljudi koji nas u vikendici dočekaše i koji su već stigli vatru naložiti i
staviti vodu za čaj, čujem i nešto što nisam bio siguran da li me treba
iznenaditi, nisam znao da li su bez hljeba bili zato što su ga negdje i nekako
stigli pojesti ili su ga samo pobacali jer im je bio pretežak, ili ima i jednih
i drugih. Ja sam znao da ga mi imamo i da ćemo ga rado podijeliti s njima. Ja
sam tako mislio...
Remzija
Čorbo mi je napravio mjesta pored sebe, a prirodno mi se trudio pomoći
odriješiti ruksak. Oči su mu jednako zastale, kao i meni i drugima, kada su se
naši hljebovi stali prosipati. Na prvi su pogled izgledali čitavi, ali su zapravo
bili sastavljeni od mrva.
Ni
s čim se drugim ne bi dao ni pojesti, sem ovako udrobljen u čaj. Sreća pa i
šećera imamo dovoljno.
Nikad
ništa u životu nisam jeo, to je moj prvi osjećaj!
Ništa
slađe u životu nisam jeo, moj drugi osjećaj!
Sad
ću najmanje heftu odmarati, treći osjećaj!
Još
samo da nema onog jednog znanja, kako osjećaji često varaju!
