Povedi kolo Bosanska delijo,
Admin me poštedio onoga čega sam se najviše
plašio. Treba šest ljudi rasporediti na kosi, koja je boljom izgledala s ceste
nego dok se njome krećemo. Snijeg dubok, šuma rijetka, što nam je ranije išlo u
prilog, sad ne znamo hoće li.
Ja
sam se trudio mislima, Admin je bio konkretan. I on se samo jednom osvrnuo
kosom, bacio pogled prema cesti i vatri, te rukom pokazao pravac našeg
raspoređivanja, koji smo mi ostali trebali razumjeti.
Ma
koliko da vremena imamo, ono polako curi. Nema ga da bih se sad slagao ili
nešto mijenjao, a i Admin je već počeo sa spuštanjem niz brinu.
Salja
ga prati, ja sam treći, iza je Tito... Ja zastajem kad i Salja, i kada je to i
Admin vjerovatno učinio.
Nemam
vremena ni sa sobom raspravljati jesam li trebao naglasiti da sam ja zadužen
da, ako se pokaže nužnim, prvi otvaram vatru, ili se to podrazumijevalo činjenicom
da je motorola kod mene, da bih ja prvi trebao i saznati koga imamo ispred,
Mostarce ili četnike. Pokušaću voditi računa da je to moja obaveza, neće mi
koristiti pravdanje ukoliko ne uspostavim vezu. A moja je obaveza, kada već
nisam organizovao, makar pogledati je li se linija uspostavila.
Gledam
u Salju i vidim vrlo uplašenog čovjeka. Nekako nesvjesno uplašenog, kao da tek
postaje svjestan da smo odlučili braniti naš položaj. Kruži pogledom lijevo i
desno, naprijed i nazad, na što je potrošio bar petnaest sekundi, prije nego je
čučnuo.
Tek
sad pogled vratih na Tita, dočeka me mig koji je pitao da li smo na mjestima
gdje trebamo tražiti zaklone. Klimnuh glavom, spuštah se širokoj homori ispod,
te i sam čučnuh. Sad sebi klimnuh glavom, ovo bijaše možda i najšira homora na
cijeloj kosi, prečnik joj je dosezao skoro metar. Mogu se dobro namjestiti i za
osmatranje, ali i da nastavim s pozivanjem Šeksa.
Kako
mi se ponovo ne javi, okrenuh se još jednom ka Salji. Tek potpuno razumih
njegov maloprijeđašnji strah, njegov homorić nije bio širi od tridesetak
centimetara. Jeste spadao u mršavije, ali se opet pokušavao tranformisati u
jegulju kako bi se sav zaklonio za odabrani, ili sudbinom dodjeljeni homorić. U
tom njegovom strahu je moglo biti i zavisti, žali ili samoprijekora što sam
prođe ovu moju, ni po čemu sličnu homoru.
Ne
mogu baš tvrditi da sam u ovome trenutku spadao u sretnije ljude, ali mi je
bilo lakše nego ostalima. Admina nisam ni vidio, samo sam se nadao da je,
išavši prvi znao odabrati zaklon, a što se za Salju nikako nije moglo reći, pa
baš ni za Tita, ostao je ne daleko od mene, za izvaljenom homorom, za odbranu i
ne toliko lošom, ali ako dođe do povlačenja... Omer i Ferid su iskoristili što
su išli zadnji, nisu se ni spuštali za nama, već su se povukli tačno na kosu,
pri čemu im je jedno i za zamjeriti, zalegli su otprilike ravno iza mene i
Tita. Za zamjeriti, ako dođe do pucnjave a nas se dvojica budemo prije
povlačili.
Sad,
vrijeme je iscurilo. Šta je tu je, gdje je ko da je, samo nam je što spremnije
dočekati daljnje odmotavanje klupka sudbine. A te posljednje sekunde koristih
za nove pokušaje dozivanja Šeksa.
-
Bosut 1, javi se Bosutu 3... – ponovih nekoliko
puta, poslije svakog sve više shvatajući kako sudbini danas nije po planu da se
nama smiluje.
Pogledah
na sat. Radi, a i velika kazaljka je prešla šesticu. Odmahujući glavom, dadoh
Salji, Titu i Feridu znak da veza nije uspostavljena, motorolu uključenu
uslonih uz homoru, iako ne i s nekom nadom da će Šeks pozvati.
Ja
više nisam imao vremena, na Salji vidjeh da je počelo. A da bih i ja isto
vidio, moram proviriti iza homore.
Tačno
na mjestu s kojeg smo trebali osmatrati, virile su dvije glave i nijemo i
začuđeno posmatrale vatru koju mi nismo ni pokušali ugasiti. Povremeno su
pogled razbacivali, očekujući da se na njih možda pripuca, istovremeno valjda i
sumnjajući kako ta vatra ispred krije i neku zamku.
Vratih
motorolu u džep, uvjerih se da mi je puška otkočena, te opet isturih glavu iza
homore, a na osnovu toga što je Saljino ponašanje slutilo da se tamo nešto
mijenja.
Ništa
posebno, samo su se na toj kosi pojavile još jedna ili dvije nove glave, gdje
su sve i dalje samo testirali vrijeme. Razmišljajući tim glavama, mi smo
najvjerovatnije već mnogo daleko, uplašeni i usranih gaća. Šaptalo im je to
vrijeme proteklo od zalijeganja na tu, te ono utrošeno na pogledima
pretraživanje po našoj kosi. Oko ovog drugog se sve manje trudiše, bivajući sve
uvjereniji kako mi svakim sekundom odmičemo sve više.
-
Ksss... ksss... – čuh dozivanje iza leđa, razumih
da Ferid išareti, pita o kome se radi, odnosno da li da ih gađa erpegeom.
Odmahnuo
sam mu glavom, ostajući pri prijećutnom dogovoru da ja trebam biti prvi koji će
se vatrom javiti, ako se situacija takvom potvrdi, i još jednom očajnički
pogled spustio u džep jakne, na motorolu koja se činila njemijom no ikad. Potom
i jedan pogled uputih ka nebu, da bi mi ga osjećaj odmah ponovo prebacio na
Salju, te najvećom brzinom i iza homore.
Sad
se na cesti dešavalo nešto što je bilo teško i za pratiti. Ona šestorica, tačno
ih toliko bi, laganim se skokovima nađoše uz vatru, odmah je počevši šutati.
Prvi signal da se najvjerovatnije radi o četnicima!
Odmah
za njima, ili čak u isto vrijeme, cestom iza krivine, pojavljivaše se i drugi
vojnici, dijeleći se u dvije grupe, pola ih se nije zadržavalo na cesti, već je
sjargavalo naniže, potoku, dok je druga polovina popunjavala taj dio ceste
cijelom dužinom, praveći strjeljačku kolonu. Ti su i dizali puške visoko u
zrak, kao da bi tako bili spremniji za brži odgovor na eventualnu vatru, pri
čemu se jasno uočavalo nekoliko papovki. Drugi signal da se sve vjerovatnije
radi o četnicima!
Sve
su činili, mora se priznati, vrlo munjevito, pa opet im nije promaklo kako se
dešava nešto i iza mojih leđa. Tačno na mjestu s kojeg smo mi sišli s ceste,
pojavio se Kuko s još nekoliko momaka!
Njima
rukom davah signal da čučnu, a Feridu naređivah da upotrijebi erpege,
zamahujući rukom Titu da mu i on dobaci granatu.
-
Ne smijem... granje... izduvni gasovi... – uspio
je Ferid prošaptati da ga čujem.
I
da ga četnici ne čuju, ali im to više nije ni bilo potrebno. Već su uočili Kuka
i ove s njim, koji se još šepuriše kao srndaći, kao da su sve do sada Pačo i
ostali, Kuka ubjeđivali kako se zapravo sve ovo nama samo pričinilo, ako se već
nismo odlučili s njima malo našaliti.
Nije
čudilo što četnici nisu nas primijetili, kao ni to što Kuka i ove odmah jesu, kao
činjenica da Kukovi ne vidješe nas na vrijeme. O tome koliko me je čudilo što
su uopšte sumnjali u našu ozbiljnost, sada je posljednje o čemu mi je razmišljati.
