Što je moru, što se muti,
ili rani carska vojska,
il' ga piju pašini konji?
Niti rani carska vojska,
nit ga piju pašini konji.
Kupale se dvije sestre,
dilber Naza i Elmaza.
Sestra sestru dozivala:
„O sestrice, dilber Nazo,
nemoj majci kazivati;
Da sam joj se utopila.
No ti kaži našoj majci,
da sam joj se udomila.
Sitan p'jesak – svi svatovi,
dva kamena – dva đevera,
a obala – svekar i svekrva,
a brezica – jetrvica,
sve ribice – zaovice,
suho polje – zlato moje!“
Vraćamo
se cestom, osjećajući poglede divljenja na sebi. Što će nam jedino značajno
biti ako se na kraju utvrdi da ovo nije bilo zakašnjelo junačenje.
Nismo
se okretali. Nismo ni odozgo.
Odozgo
sam mislio nogama, glavom tek njih podupirući. Do trenutka kada su noge odmakle
toliko da se mozak može pokrenuti. Tako sam nas okupio, dok sada razmišljam
srcem, ili savješću.
Strah
sam osjetio za homorom, ona me podigla, noge odmakle, mozak odredio dokle,
nešto peto me vraća nazad. Srce ili savjest, najmanje je bitno. Bitno je da
straha nema. Savladao sam ga još za homorom!
Tempo
nismo mogli imati jak, ali smo žurili koliko smo mogli. Da bi se naglo zaustavili
pred krivinom koja izbija dozeru. Na to nas je navela snažna eksplozija.
-
Digoše dozer u zrak!? – Titova pretpostavka.
-
Ili kontejnere? – moja.
Ovo
smo izrekli pošto smo obojica već ležali u prtini, automata i papovke spremnih
ako se četnici pojave iza krivine. Što smo više očekivali da se desi nego da
neće, ako su već dozer u zrak digli, malo je vjerovatno kako će tu zaustaviti
napredovanje.
-
Idemo se malo povući, taktički – opet sam počeo
razmišljati – vidiš gdje je ono grmenje, odande ih možemo posakatiti. Ja
istresem dva okvira, ti probaš kojeg nišaneći skinuti, a onda opet štrafta!
Valjda nas oni naši neće dočekati.
Brzo
smo bili i u odabranim zaklonima, zalegavši kao u klasičnoj zasjedi.
Osmijeh
na lice ne može, ali se osmjehnuh u grudima. Tito se nije usprotivio mojoj
ideji. Ni kada sam zastao, ni kada sam predložio ovo blago povlačenje, ni kada
sam odabrao lijevu stranu ceste. Koja je otvorenija, i barem zbog toga
opasnija.
Možda
se u njegovoj glavi mota žal što se nije drugačije udesilo, ali poštuje
činjenicu da smo tako išli, da je sasvim prirodno da se svaki povučemo na svoju
stranu. Ne možemo znati hoćemo li izvući živu glavu odavde, samim tim mu više
ne zamjeram za prethodne neposlušnosti. Nije ni bitno, bitno je da smo sada kao
jedan.
Tu
smo zbog Admina. A sad znamo i zašto smo u Mojkovićima krv miješali. Upravo nas
trojica.
Misli
su nam slične, osjećam i znam, a vidim i da su postupci takvi. Ja imam neki
rijetki grmen ispred sebe, oblažem ga snijegom, pravim snježni grudobran. Tito
je za gomilom koju je napravilo malo obrušene zemlje, po kojoj stvrdnjava prhki
snijeg. Podešava ga za papovku, uz orijentir krivine gdje se četnici jedino
mogu pojaviti.
Usudio
bih se reći kako smo u isto vrijeme i završili. Procijenili kako je nepotrebno
da se više pomjeramo. Nogama i tijelom u snijegu, rukama čvrsto na pušci, prst
desne na obaraču, pogled naprijed. Sem očiju, i uši rade. Može se desiti da
nešto čujemo prije nego vidimo.
Vrijeme
je prolazilo, pri čemu nam ni snijeg ni zrak nisu bili hladni. Samo čekanje,
minuti koji su prolazili.
U
kojima sam razmišljao manje nego u svakoj sekundi ranije. Čekao sam, i slušao.
Ni strijepio, ni nadao se. S vremena na vrijeme sam razmjenjivao poglede s
Titom, ne vidjevši ništa drugo do odlučnost da me neće ostaviti, kao što nije
ni ispod kose.
Punih
deset minuta je prošlo kada mi se učinilo da Titov pogled nešto traži, pita. Osjeća.
Znam
da se osjećaj ne može prenijeti. Ali braća smo. Mi smo sposobni dijeliti isti
osjećaj. A ja sam komandir, i moja je dužnost i izreći ga.
Čime
sam sada razmišljao ne znam, jezikom sam progovorio:
-
Tito, mislim da smo uradili što smo mogli. Onaj
ispaljeni projektil je možda i naša erpege granata...
-
Zolja! Ono je zolja!
-
Ne protivurječim. Šta je da je, mislim da je
označila i kraj akcije. Osim toga, puška se već predugo ne čuje, od kako smo se
povukli, što će reći - šta je do tad bilo s Adminom, i sad je. Mi ništa više ne
možemo izmijeniti! Idemo i mi naniže. Daj Bože samo - da nas dočekaju dobre vijesti!
Nije
ništa rekao, samo se podigao za mnom, a obojica više nismo žurili. Usput smo
malo pričali... o Adminu.
