U Omera više Sarajeva,
zelena mu gora oko
dvora,
a u gori zelena
livada.
Na livadi divno kolo
igra,
u tom kolu tri'es't
djevojaka.
Progovara iz kola Mujaga:
„Lakše, lakše ljubo Omerova,
sutra će ti Omer
poginuti!“
Puče puška iz zelena
luga,
te pogodi Mujagu u kolu.
Mujo pade, a ljuba dopade:
„Moj Mujaga, moje sunce žarko,
rano li mi bješe ogrijalo,
još ranije za goricu zajde!“
Ni
muha se nije čula još četiri ili pet minuta, u kojih se ja još i ponosih svojim
živcima. Puna je soba onih što čekaju da se nešto desi, da se Major okrene, da
nešto kaže, da me oštrije narezili.
Tu sam i ja, spreman da prepoznam trenutak kada će postati jasno da se to neće desiti, kad ću laganim koracima početi sam da se udaljavam.
Više
me Major nije iznenađivao, nije me zasutavljao. A valjda se podrazumijevalo da
me Šeks isprati, on me i doveo.
-
Aferim, momčino – u hodniku, bliže našem sobičku
me zagrli, prijateljski, nije bilo vrijeme za ovakve riječi, nisam ga odmah ni
razumio, a znao sam i da me oduvijek cijenio, kao malo ko u bataljonu.
-
Za šta? – nisam htio otići a ne saznati.
-
Nisi spomenuo da sam ja zaboravio uključiti
motorolu prema planu. Šta možemo, desilo se...
-
Nemoj, Šeks, molim te, ne bih se poredio s
Majorom ali se u jednom potpuno slažemo, u odvajanju bitnog od nebitnog. Možda
tako i ne izgleda, ali meni sekunda fali da puknem. Od tuge! Još se i pitam
koliko će još ovakvih situacija biti, hoću li ikada biti u stanju prepoznati
čovjeka koji odlazi, koji predosjeća da odlazi. Nema ni tri mjeseca, a kao da
jučer bješe, Crni dijeli posljednju želju, kroz posljednju cigaru, svi u tom
času samo vidješe ta dva-tri dima, niko da prepozna da je to... Ni dva sata
prije, Admin mi dade bombu, da budemo isti. U Mojkovićima smo se bratimili, kao
da mu je malo smetalo što sam ja privrženiji Titu, pa kao da je osjetio da ja
sad njemu to zamjeram. Eto, halalio mi je sve...
Nisam mogao dalje, suze su jače. Pred Majorom sam svjesno prećutao da je Admin bio taj koji nas je raspoređivao, isto izbjegavah reći i Šeksu. Značilo bi to da umanjujem svoju odgovornost, ali još više da Admina kopam prije nego smo ga i našli.
Želio sam izbjegavati da riječima slutim, ali mi se ote, podsjećanjem na
Crnog, na cigaretu, bombu. Mirim se, ma kako mi i sve teže bilo.
***
Šeks
me nije više zamarao, ali jesam ja sebe. Sve do zakašnjelog buđenja dana, a
mislima nikako ne išavši dalje od nekoliko sati u prošlost, i isto toliko u
budućnost.
Kako
je sudbina neumoljiva kad riješi s nekim se poigrati!
Ćurevci
trebali, nisu htjeli, ja pristao, zbog Šeksa. Trebalo nas pedeset ići, pristao
sam na četrnaest, zbog Lehe. Oslobodio sam Enesa, ne nekog drugog. Kamion nije
mogao dokle je trebao, ovi već krenuli, ostavili praznu liniju, mi malo kao i
požurili... da bih gore sračunao - kako to preostalo dana podijeliti, na svakog
po petnaest minuta, u čemu nas i ono malo znadoh prepoloviti, uzevši da mi
idemo prvi. Tamo htjedosmo najprije jesti, a tek onaj metak, naizgled smiješan
događaj, ali događaj koji je omogućio da četnike ikako vidimo, činilo se sasvim
na vrijeme. Admin je dao prijedlog kako da postavimo odbranu, Šeks nije bio
uključen, a nije zaboravio na polasku pomenuti te Mostarce... Pa ne vjeruj u
sudbinu!
Možda
je živ, možda je zalutao u šumi, možda je poslije nazvrljao na Donju Kapovinu,
možda je našao naše tragove, ali je morao čekati zoru...
Puste
želje. Da je o nekom drugom riječ, još bi i bilo mjesta nadati se, ali je Admin
bio vičan orijentisati se, nije mogao zalutati. Nažalost!
A
sudbina se, eto, i poslije nastavila dokazivati. Dozer je zaustavio da se Tito
i ja sretnemo s četnicima, a ona je navela Kuka i onog da se ipak razdvoje, da
bi se nama učinilo. Zapravo, da se ne bismo još jednom povratili, možda bi tako
još neko od nas stradao.
A
i motorola, da je ne izgubih, možda ne bih ni naređivao povlačenje, možda ne bi
Pačo trebao to da mi predlaže, a možda bi nam i odozdo bilo naređeno da se
bezuslovno vratimo na položaj, možda bi i tada neko od nas...
Motorola,
erpege, linija... puno toga izgubih u kratkom vremenu, a da to uopšte nije
važno. I sve su ovo gluposti kojima se zamaram, kojima zapravo samo bježim od
onog što je jedino važno, što me tjera da puknem.
Prvo
olakšanje će doći tek kada saznamo taj dio istine koji nam nedostaje, a koji
nam se htjedne kazati. Za koji je bitan ovaj dan, koji iako kasni, ipak dođe.
Još
ne znam je li pametniji od noći, ali je svakako tiši. Tiši za ono nade u koju
tokom noći, još vjerovasmo.
Postajući
toga svjesniji, pokušavajući se nekako boriti protiv toga, zamišljah da bih
mogao nešto i sam poduzeti, krenuti sam s buđenjem dobrovoljaca, ili čak i sam
poći ka Kapovinama.
Nije
dolazilo u obzir, junak sam trebao biti jučer, a ne ga glumiti sada.
