Šta ću kući tako rano,
šta me čeka tamo?
Drage nemam da me čeka
kraj dušeka meka.
Draga me je ostavila
sve zbog rujnog vina,
a ja pijem svake noći
baš za inat svima.
Neću niko da me žali,
neću tugu kriti.
Dok je vina, dobre pjesme,
ljubavi će biti.
Iščekujući potvrdu informacije o produženom odmoru,
riješen da ovdje ipak ne ostanem, razvagujem gdje bih mogao otići a da se poslije
ne kajem. Jednu opciju sam isključio, neću ka Jablanici. Ono što sam čuo hrabri
me da za Mufovu ruku ima nade, jer su mnogi već bili, ili su još u Hrvatskoj.
Samo rijetki su se vratili, od naših tamo su otišli Kemura, Džemo, Velija,
Jasmin Barlov, Salko Pendek. Njihove namjere možemo pretpostaviti,
najvjerovatnije se ne misle vraćati. Neka, njihov izbor. Ne zamjeram im, meni
je samo bitno da se do Hrvatske može, a vjerujem da Mufa to sljeduje.
Ne zamjeram im, ali ja to ne bih mogao. Ovdje
se slušaju sve vijesti, na taj način smo u toku da rat još uvijek bjesni na sve
strane. Da se i dalje svuda gine. U Goraždu, Bihaću, Gradačcu, Sarajevu,
Brčkom...
Čovjek se i zastidi. Ružno se i odmarati,
nebiti negdje gdje se ratuje. Razumijem osjećaj straha, ali ne i bježanje od
njega. Kada bi sad svi nagrnuli Hrvatskoj granici...
Tužno. Već se pitah da li je ovako dug odmor
trebao, je li se mogao prepoloviti. Činilo mi se kako su tri dana sasvim
dovoljna da se čovjek oporavi, okrijepi, a da pritom ne „zagrize“ u zaborav na
rat.
Meni je bio potreban i četvrti dan, kako bih
dočekao povratak Rama i Sakiba. Tako jednom, njima i Remziji rekoh kako mi je
žao svakog sekunda koji prespavam. Svaki taj sekund je mogao donijeti neko
prisjećanje, neku vijest, jednostavno - nešto lijepo. Svaki sekund života se
osjeća. A, života - nikad dosta.
***
S Igmana je trebalo sići da bi se ponovo
osjetio život. Ratno vrijeme, ali ljudski život. Usuđujem se Tarčin,
Duranoviće, Češće porediti s Trebovom. Ni gore, kada sam tek došao mnoge nisam
znao. Najveća razlika je što se umjesto u kolibama i bajtama boravi u kućama.
Nemah vremena da upoznajem previše ljudi, ali
mi mladosti ne promače da puno izbjeglica znači i prilično djevojaka. Pored
onih koje viđah i po Trebovoj, uši zabilježiše da su neke odavde, neke od
Goražda, Rogatice...
Riješen sam izbjegavati ih. Ne želim se ni na
koji način vezivati, dovoditi u jače iskušenje. Ne bih odbio kakvu avanturu,
ali je za to potrebno neko drugo vrijeme. Previše je ovdje otvorenih očiju,
pogleda, njima smo prječi. Znam da i skrivenih ima, i sam pružim koji, ali će
sačekati - ako naši dopusti postanu češći.
***
Ako za ljubav ovo vrijeme nije stvoreno, za
šale svakako jeste. Činilo mi se kako se i nijedan razgovor nije mogao do kraja
dovesti ozbiljno. Sad vrijedi ona po kojoj se čovjek najbrže nasmije nevolji,
bilo svojoj ili tuđoj.
Ko se našaliti zna, snađe se u svakoj zbilji.
Jedan od razgovora koje se obavezah unijeti u dnevnik bješe onaj sa Sulejmenom
Pekazom. Na svima se viđalo morajuće zadovoljstvo trenutnim stanjem, neprolazna
žal za onim kako je bilo. On je to znao i jasno pokazati.
Pitah Sulejmena da mi kaže kako mu je ovdje, s
obzirom na neimaštinu i tjeskobu. Nije se žalio, šeretski reče kako mu nikada
nije bilo bolje. Tijesno jeste, ali je zato sve na dohvat ruke, sve što mu
treba može sjedeći dohvatiti. Posebno je istakao da je ranije, kao i svi mi,
imao jedno ili dva izlazna odijela. Sada ih ima više nego dovoljno, ide i van
kuće u čemu hoće. Kako reče, sve što od odjeće ima i izlazno je.
***
Nisam imao problema da punim retke dnevnika.
Tako je meni, samo po sebi bilo smiješno kada čuh da će Ramo i Sakib da prave
ručak, nekako mi to nije ličilo na njih. Smiješna mi bi i razlika između njih
koji su dugo ovdje, i nas koji smo u prolazu - nama je lakše špartati selom, pa
gdje nas ručak stigne. Ramo i Sakib to ne mogu uvijek priuštiti, više se moraju
sami snalaziti. Istakoše da su svoje kulinarske vještine dobrano usavršili,
požališe se kako im često ponestane nekih namirnica potrebnih za planirano
jelo.
Tako se dogodilo i u najoriginalnijem vicu
koji ovdje doživjeh - trebalo im je krompira! A moje prisustvo im je dalo
ideju. Mene će iskoristiti, da ja odem do Sakibovog punca, inače poznatog kao
jednog od većih cicija u selu. Nada je da mene neće odbiti, ali ono što će meni
ostati u sjećanju je savjet kako da to izvedem. Obavezno sam upozoren da tražim
pet-šest krompirova, jer to zvuči manje nego - kilogram!
Jedva sam se suzdržavao od smijeha dok sam
plan provodio u djelo, pri čemu se sasvim uvjerivši kako su Sakib i Ramo bili
potpuno u pravu. Jedva je Pašo izabrao šest krompirova, bilo je tu oko
kilograma, ali da sam tako tražio - bojim se kako ih ne bismo dobili.
Helem, i ovo su situacije zbog kojih trebamo i
češće dolaziti na odmore.
