Mi smo momci sa
sela,
narav nam je
vesela.
Čim osvane
nedjelja,
mi smo prvi kod
kola.
Djevojčicu za
ručicu,
tamburicu pod
mišicu,
pa na Kiseljak,
dok ne padne
mrak.
Haj, Kiseljak, Kiseljak,
svaki momak
veseljak;
Kiseljačke
djevojčice,
rumene ko
jabučice.
Haj, pogače, pogače,
slatke kao
šećerke;
Kiseljačani
kuhaju,
Sarajlijama
prodaju.
Pogače, kiseljačke
Tamburice kucaju,
mladi momci
pjevaju.
Kolo igra veselo,
znoj se lije niz
čelo.
Kolo vodi
djevojčica,
lijepa, mlada
seljančica,
lica rumenog,
ruha vezenog.
Haj, Kiseljak, Kiseljak...
Ponedjeljkom,
znade se,
kopa se i ore se.
Momci žanju i
kose,
snoplje vežu i
nose.
Djevojčice predu,
tkaju,
do nedjelje ne
prestaju.
A nedjeljom, opet
po starom.
Haj, Kiseljak, Kiseljak...
/Jozo Penava/
Ulazak u ovaj gradić me učini sretnim što se
ovo događa baš noću. Ne samo da ga ovakvim ne zamišljah, nego takvim nisam
zamišljao ni Las Vegas.
Blješti na sve strane. I bez obzira što je ovo
prvi čitav grad koji noću gledam nakon toliko vremena, nije to jedini razlog.
Blješti čak toliko da me u momentu postaje strah kako se neću znati ni
ponašati.
Moram zastati. Postati svjestan da nešto ovakvo stvarno postoji. Da sve radi, i prodavnice, pekare, diskoteke, hoteli... Jednostavno, da postoji noćni život. Da je narod opušten, dovoljno udaljen od rata.
Na momenat mi se lijepim čini saznanje da sve ne sanjam, shvatam da mi se
i ne žuri toliko da ne bih malo usporio, razgledao.
Jedino me muči što osjećah kao da svi oko mene
znaju, osjete da u džepu nemam ni dinara. Posebno što usput pogled bacam i na
neke cijene, koje ne samo nestvarno izgledaju nego se nikako ni ne uklapaju u
ukupni ambijent. Kilogram kahve - tri marke, šteka cigareta - od dvije i po, do
četiri ili pet, ovisno o vrsti. A oči mi najviše zastaju na bocama raznih pića,
konjaka, vinjaka ili votki. I opet, oko tri marke. Ostale me cijene, uglavnom
ni ne zanimaše.
***
Par razgledanih izloga mi je dosta, opet
poželjeh čim prije nastaviti prema Visokom, za koji sam bar siguran kako mora
izgledati manje raskošno.
Provjeravam u džepu da li su mi još tu vojna
knjižica i dozvola pri isteku. Šibicu, onu malu iz „američkog obroka“ koju
dobih od amidže, sakrih u džep košulje.
Kako bih vojnim policajcima koji bijahoše na
punktu prišao s pitanjem za malo vatre, na taj način pokušavajući izbjeći
obavezno pitanje za dozvolu.
-
Naravski da
imamo, gdje bi bili vazdan bez vatre – u policajčevom glasu osjetih
prijateljski ton – jesi li i ti Fočak?
-
Jesam – teško
skrivajući iznenađenje zbog ovakvog pitanja, ipak shvatih kako ovakav razgovor
može biti znak da dozvola neće biti tražena – imam neke familije u Visokom, pa
rekoh da ih malo posjetim.
-
Svaka čast. Ama,
čulo se i ovdje za vas. Baš ja bijah neku noć na smjeni kad je ona veća vaša
grupa naišla... odmah iza Nove godine, meščini...
-
Jeste.
-
Neću to
zaboraviti nikad. Nekako mi djelovaše posve čudno. Nije mi baš nepoznato,
gledah ja to početkom rata, u Hrvatskoj. Gled'o sam ja kako izgledaju jedinice
do kojih logistika nije brzo doprla. Ono, bilo je i ovdje slično u početku, ali
jebemga, već je osam mjeseci prošlo, u nas sad i pekari imaju bolje uniforme.
Nego, zadesi se tu i naš zapovjednik, odmah naredi da vam se obezbijede
autobusi. Pravac - Zenica. Znaš, na nekom je sastanku čuo za vas Fočake. Ono,
ti reče da ćeš u Visoko?
-
Eto... kont'o sam
večeras stići. Imam taj malo problemčić, nisam baš siguran da ću lahko
potrefiti tetkinu kuću, zato mi se žuri. Valja mi se malo raspititivati po
Visokom.
-
Niš' ti ne
brini... Da vas je više, opet bi bio kakav auto od nas. Ali, i ovako ćemo već
nešt' zaustaviti. Opet, ako baš nisi siguran da ćeš se noćas snaći, mog'o bi
konačit' s nama. Još ako piješ - ne bi ti trebalo biti dosadno!
-
Ama, pijem...
Nego, kažem, žurim. Kol'ko sam shvatio, odavde ima trinaest kilometara. Nije to
toliko da se ne mere i prepješačiti...
-
Ni govora! Hajde,
sad zapali jednu od mene. Vidjećeš, nećeš je ni ispušit', nešt' će naletit'.
Taman ga htjedoh priupitati za Vladu Bošnjaka,
jedinog ovdašnjeg Hrvata za kojeg sam čuo, imao informacije da je od početka
angažovan u pripremi Bosne i Hercegovine za odbranu, ali je on morao
intervenisati zbog auta koje se približavalo iz pravca centra grada.
Rukom mi mahnu da priđem, a još više me
iznenadi što ih nije molio da me prime, već im je skoro naređivao:
-
Neću vas pretresati, nema potrebe. Samo,
primite ovog momka do Visokog.
Ne stigoh mu ni zahvaliti. Ipak sam čuo njegovo „Sretno“, upućeno valjda meni, ali možda i ovoj dvojici u vozilu.
