Da sam bogdo
albati vodica,
ja bih znala gdje
bih izvirala.
U avliji bega
Smail-bega.
Nek me nose
Smailove sestre.
Nek me pije
Smailova majka,
ne bi li me u
kahvi popila.
Ne bih li joj
srcu omilila,
ne bi l' mene za
sina uzela.
Ulazimo u grad, gdje mi samo, tek onako usput,
malo i opisivaše kuda prolazimo. A i nije bilo puno do zgrade pred kojom se
ustavismo.
Sva trojica ulazimo u jednu kancelariju, koja
mi je i najavljena kao dežurana. Zgrade, u kojoj je smještena naša vojna
policija.
Svakako je zasluga sudbine i što dvojica koje
unutra zatekosmo upravo igraše šaha, i to veoma napetu partiju. Zbog čega
izosta očekivano pitanje bilo kojeg od njih o tome ko sam ja, odakle sam i
otkud večeras s njima, i ovdje.
Ja sam jednog od njih lako prepoznao, a pošto
sam se pred ulazak s onom dvojicom sporazumio kako sam zaista pošao do Smaja
Čelika, svoga tetka, i predratnog komandira Stanice policije Visoko.
Napraviše kahvu, pomalo se i ja počeh
uključivati u razgovor, onaj obični i neobavezni kakav bi se vodio da ja i
nisam tu.
Glas me pomalo poče izdavati, pa tetak stade
sve češće pogled ka meni okretati. Još se uzdržavao od pitanja, još se bojeći
moguće pogreške.
A ja se počeh sad plašiti i moguće njegove
male ljutnje poslije, s obzirom kako ga već punih pola sata uporno držasmo u
neizvjesnosti. Koja i nama postaja poteška, te u zgodnom trenutku riješih sve
prekinuti:
-
Hajde sad, tetak,
zapali od mene!
-
Ama, sve se
zalijećem da pitam...
Partija šaha je sad postala sasvim nevažna.
Zamjeniše je snažni zagrljaji, uz par suza, te riječi koje baš i nisam
očekivao:
-
Vjeruj, od kako
je Foča pala, nema noći da ja i Zineta ne progovorimo o vama. Već dugo ne rade
ni telefonske veze sa Sarajevom, pa ni preko njih nemamo nikakvih vijesti. A,
opet, pitanje je i da li oni o vama išta znaju... ili, vi o njima...
Ipak smo mi muškarci. Tih nekoliko suza je
moralo, ne i više. Nećemo kvariti ovu naklonost sudbine. Krajnjem ishodu je i
tetak svjedočio, potvrđujući koliko sam sretan da su baš naišli njegovi
poznanici. Ono što je jutros prethodilo ja zadržavam za sebe, znao sam u kako
se neizvjestan put upuštam, svejedno se nisam dugo lomio, osjećao sam da ću se
nekako već snaći.
Imali smo još pola sata do kraja njegove
dežure, poslije čega ćemo ravno njegovoj kući. Nije bilo potrebe da
iscrpljujemo priču, svakako ću gore morati s njom iz početka.
-
Noćas ću, od
tetke ti, dobiti muštuluk kakav nikad nisam. Jest da ćemo je morati poljevati
vodom...
I da mi to nije kazao, znao sam da će tako
biti.
