Od mora idu svatovi,
svatovi Šaćir-begovi.
Vrani se konji igraju,
dobru se putu nadaju,
po l'jepu Emu djevojku.
Oćuti Ema svatove,
stade ti Ema plakati.
Stade je jenđa tješiti:
„Ne plači, Ema djevojko.
Svekar ti k'o pašalija,
svekrva k'o pašalin'ca.
Gragi ti kao kajmakan,
za've ti kajno hanume!“
Nije da nismo birali vrijeme, samo nismo
razmišljali da može igrati kakvu ulogu. Rat je, a mi smo ratnici. Za nas važe
neka posebna, privilegovana pravila. S druge strane, civili i više nego obično
posvećuju se vjeri.
Nije nas ovdje Ramazan dočekao, nosimo mi
njega sa sobom, u sebi, samo koristimo posebnost odnosa spram njega, na što,
makar po našim tumačenjima, i imamo pravo. Ratnici smo, a drugo ime za
bosanskog ratnika je i – potencijalni šehid. Bitno je biti što jesi, ili što ćeš
biti, i ne lagati ni sebe ni Boga.
S takvim mislima, pričom uđosmo i u Gromiljak,
gdje Fiko zastaja ispred svake kuće nastojeći se čim prije orijentisati.
-
Eno, mislim da je
Kezetova jedna od one dvije kuće – nakon jednog od tih zaustavljanja konačno
sam od njega čuo što sam toliko iščekivao – samo, nemoj da svraćamo, upitaj se.
Valja nam se i vratiti.
Da, tako sam i sam mislio. Posebno što mi
odmah pažnju privukoše dva čovjeka ispred, dalje od kuća, koji su bili u poslu.
Ručnom su testerom rezali drva. A kao, ipak stranac, privukoh i ja njihovu
pažnju. Poturili su testeru.
Zaustavih se ispred prve kuće. Upravo je iz
nje izašla živahna starica.
-
Tražim kuću
Nezira Rahmanovića Kezeta! – pitah sasvim mirno.
-
Ovo je Kezetova
kuća. Ali, on nije tu – nana nije mogla skriti zbunjenost.
-
Nije. Baš mi je
žao, želio sam ga vidjeti, toliko sam o njemu čuo. Rodbina smo.
-
Rodbina? Koji
ste?
-
Malo duža priča,
ne znam kako... A i žurimo.
-
Sine, ja sam
Kezetova majka. Keze sad ne živi ovdje, u Kiseljaku je. Ibro mi je dolje u
podrumu, a ono tamo je Suljo, treći mi sin.
U naninim sam očima vidio molbu da se odmah
predstavim, osjećao sam nestrpljive poglede Fika i ostalih, dok je Suljo već mi
prilazio. Uz sve sam bio prilično zbunjen, oni što mi o Kezetu toliko pričaše
drugu dvojicu skoro i ne pominjaše. No, o tome mi nije sad vakta razmišljati,
čim Suljo priđe ja se u par riječi kazah.
-
Ovo je Timkin
sin, majko – Suljo me brzo shvatio.
-
Hodi da te tetka
zagrli...
Narednih su minut ili dva, oni koji svakoga ko
gleda ganu. Zato se nimalo ne čudih što i Fiko i ostali odlučiše sići.
A svi skupa smo odmah pozvani na kahvu, pošto
iskreno priznasmo kako ne postimo. Rat je, pa nam se neće ni zamjeriti.
Iako sam ostalima obećao kako nećemo dugo,
sami će biti svjedoci da nije moglo tako. Nana se u sobi zadržala samo
petnaestak minuta, na nekoliko načina istakavši kako joj je moja majka rahmetli
bila najdraža od svih sestrića i sestrični, usput uzdahnuvši nad sudbinom i
okolnostima kako se upoznajemo.
***
Svjesno nas ostavi, kada Suljo mogaše mirno
iskazati svu gostorpimljivost. I njegova žena, kao i sve četvero djece su
postili, ali je Ramazan i za nas koji ne postimo.
Uz mnoge đakonije, ipak je muhabet ono
najljepše čime bijahosmo dočekani.
Suljo baš i nije naočit, bar ga takvog
upoznasmo. Duga, crna i prilično neuredna brada, zavarala bi svakoga. Svakako
je trebao ovaj muhabet, pa da shvatimo od koga smo ugošćeni.
-
Moram biti iskren, ja boljeg čovjeka u životu ne
upoznah. Tačno bi bio grijeh da smo prošli, da ne svratismo – najbolje je to
iskazao Dževad, a pošto već bijahosmo na putu prema selu u kojem su živjeli
Fikovi punac i punica.
-
Ja ću se lahko
složiti, samo mi je sad još nejjasnije što mi za Kezeta svi pričaše, jok za
Sulja. A eno, i Ibro izleće kasnije, kaže kont'o je da ćemo i u njeg uvratiti.
-
Eto, vidio si kakva
su ova dvojica – Fiko se osmijehnu – sad moreš zamisliti kakav je Keze!
U sebi ponavljasmo kako je i ovo dokaz da su
ljudi u ratu najbolji, najsrdačniji. Ili, da tek u ratu pokazuju svoja prava
lica. Odnosno, kako naša mudra kazuje da vremena ratna ne dođu da bi ljudi
ginuli već da se vidi ko je kakav.
Ako je tako, onda su Suljo i Ibro ljudine, baš
kao i Fikovi punac i punica.
Ne znam koliko je često Fiko prije rata
obilazio tazbinu, znam da ja za ovu svoju rodbinu ni znao nisam. Danas smo
odvojili cio dan, toliki put prepješačili, gazili i izbjegavali snijeg i blato,
da bismo ih vidjeli. Sudeći po narodnoj, imamo pravo reći kako ni mi nismo
loši.
Ono što je naše ukupne dojmove pokvarilo je
tamošnji odnos spram nastalom sukobu s Hrvatima. Tek se noću organizuju nekakve
straže, nama znane kao „seoske“, dok se danom živi u uvjerenju kako ozbiljnog
sukoba neće biti, bar na ovim područjima.
Sve se ne uklapa s onim što smo u Visokom
čuli, ali mi i nismo neko ko bi imao prava ove ljude ubjeđivati da trebaju biti
spremniji, oprezniji.
***
Naša sutrašnja posjeta Zenici nagovijesti kako
su možebiti oni u pravu.
Istina, ja svoju prvu misao nisam obavio, Tita
nisam našao. Sa Sedmom muslimanskom je otišao na položaj, i po planu je da
ostane sedam dana.
Međutim, obradovani smo viješću kako je Džo
bio na pregovorima s postrojbom HVO u Vitezu, odakle je izdjejstvovao
propusnicu. Već znamo i datum kada nam je nazad, ostala su mi tri dana da se
ispozdravljam sa svima koje u Visokom upoznah, zavoljeh.
