„Leptirići mali,
šarenijeh krila,
je li koja cura
kraj Vrbasa bila?“
„Jeste jedna bila,
s ibrikom u ruci,
đule zaljevala,
dragoga čekala.
U baštici njenoj
sazrelo je voće,
al' je ljubav mori
pa ne zna šta hoće!“
„Leptirići mali,
šarenijeh krila,
to je moja draga
kraj Vrbasa bila!“
U
povratku, s jednog malog prijevoja dadosmo se još jednom podiviti ovome što nam
se trenutno događa.
Ispod
nas se pružalo prekrasno selo u kojem nam je boraviti narednih dana i mjeseci.
Nekako je s tog prijevoja izgledalo još ljepše, ljepše nego što se da izreći.
Približavajući
mu se, odlučih dio svojih dojmova podijeliti sa Saljom:
-
Iskreno, dugo ne gledah ovako divan kraj. Sve mi
nekako dođe na svom mjestu. Ravan, pitomina... A najljepše što su kuće onako
lijepo složene, ne gužvaju se, ne smetaju jedna drugoj. Pa, još ovaj lijepi
potočić kroz selo.
-
Potočić? Znaš li ti, koji je ovo potočić? U
stvari, rijeka!?
-
Rijeka!? Nemam pojma.
-
Vrbas!
Pogledah
ga s polučuđenjem. Ne da mu nisam vjerovao, nego se ljutih na sebe. Najmanje
sam dva puta, čuvši da ovdje dolazimo, pretraživao kartu, a da ni jednom nisam
obratio pažnju na ucrtanu rijeku.
A
ono što sad gledasmo, podsjeti me na činjenicu da sve rijeke imaju svoj
početak, svoj izvor, koji je nerijetko ljepši dio rijeke. Sigurno da je Vrbas
negdje nizvodno onakav kakav mi se u mislima javljao prije nego što ga, evo,
vidjeh prvi put. A sad, mislim da će nekad kasnije, moja prva asocijacija na
Vrbas kretati odavde.
Posebno,
što se potrefi da u selo ulazimo u najljepše vrijeme, u prvi suton. To je i
vrijeme kada selom kreće korzo, još nešto što smo posljednju godinu zaboravili i da
je postojalo.
Korzo,
pun lijepih djevojaka. Ne znam da li to neka sevdalinka opjevava, ali mi se
čini kako su i one najljepše u akšam. Baš kao i Vrbas, pokraj kojeg su šetale.
Da
nam se i žurilo školi, pored sve ove ljepote nismo mogli tek tako proći.
Zastati
smo morali na određenom mjestu. S naša dva malena drugara u društvu, išle su i dvije lijepe djevojke.
Nije
moralo biti pravilo, ali sam ja pogledom mjerio sestru onoga mlađeg, koji su
inače ovdje izbjeglice, i kao rođaci smješteni kod porodice onog prvog. Tako im
se nekako pridružismo u šetnji, a kasnije svi skupa ponovo bijahosmo kod njih
na večeri.
***
Dan
koji je ostao u sjeni noći prije, a iznutra sav bio lijep, lijepo se morao i
završiti.
U
povratku su nas dočekale dvije vijesti, ovaj put obje dobre.
Salja
se našao na spisku za posjete, dok meni nije sutra na položaj. Iako nije bilo
očekivano, Šeks je ponovo uvraćao. Ovaj put, isključivo zbog mene. Od Ćuze je
tražio da me njemu priključi!?
Prije
nego sam se ja stigao zamisliti, zabrinuti, dođe i vijest kakva je Ćuzina bila
reakcija. I to baš onakva, kakva meni i najviše odgovara.
Ne
idem iz bataljona, ali stojim na raspolaganju i Šeksu. Zamišljeno tako, da
oformim jednu malu grupicu od tri-četiri čovjeka, a koja će surađivati s
ovdašnjom, već postojećom artiljerijskom baterijom.
Kako
će to izgledati, razmišljaću narednih dana, za noćas ću se zadovoljiti onim
dijelom što je do mene, koga uzeti u tu grupu.
Stigao
sam porazgovarati s Latom Kršom, koji me samo djelomično iznenadio odbijanjem.
Zapravo je opet pokazana njegova potpuna iskrenost, njegovo trenutno
raspoloženje je takvo da je ovdje i kanio izdržati do ovog prvog dopusta, počem
će sada još jednom, ovaj put još ozbiljnije porazmisliti da i ostane tamo
negdje, gdje mu je porodica!?
Ahmo
Bešović, da je tako razmišljao, danas bi vjerovatno bio gdje i Sutko.
Kao drugog, gledaću da uzmem Gliba, zarad
njegovog prijateljstva s Mufom, sada i sa mnom, zarad njegovog nesumnjivog
poštenja, ukupnih ljudskih osobina, te i s obzirom na još svježa sjećanja na
ono što se njemu događalo prije, i na Proskoku.
Kao trećeg, tražiću Salju. Večeras se izjasnio
protiv, a svakako je narednih desetak dana odsutan. Toliko mu dajem da još
razmisli, ako se već tokom noći ne predomisli, pri čemu ga savjetovah onom
narodnom, koja kaže da je Vrbas uvijek tekao, da i danas teče, i da će uvijek
teći nizvodno.
izvor Vrbasa
