Slatka li je kukuruzna pura,
kad se u nju kajmaka nagura.
U
potoku voda prska,
debela mi žena mrska,
a
mršava ne valja,
neću je ja,
neću je, brate, ja.
Ja sam gladan, ja bih mog'o jesti,
puro moja, gdje li ću te sresti.
U
potoku voda prska...
Slatka puro,nemoj mi zagorit',
ja ću tebe niz grlo oborit'!
U
potoku voda prska...
Pamtiću
od današnjega dana, baš to, to buđenje za ručak. Trebalo mi je par trenutaka da
shvatim da nisam u Kruščici!
A
pamtiću i ručak, svoj prvi voljevački. Ne jer je meni neobično što se za ručak
dijeli mlijeko i feta sir, to i slično je, ovdje normalan običaj, kada god se
neko nađe vanredno na položaju. Pamtiću iz sasvih drugih razloga.
Kao
prvo, gdje god smo do sada bili feta se sijekla na šest, nekada i osam
dijelova. Sad, na troje! Plus, i hljeb se reže srazmjerno tome. I posljednje su
sumnje u mogućnost problema s hranom otklonjene.
Time
je i želja da se ovdje zadržimo duže postajala jača. Ne bi nam odgovaralo ako
se na ovo naviknemo, a onda moradnemo nekamo u slično odakle smo došli...
S
obrazom ćemo već nekako! Latif Odobašić se već priključio ovdašnjim kuharima,
za sada s jednim neobičnim zadatkom - da prati kako neko naš ne bi repetirao!
Selću
i meni će priznati kako je zažalio što je na to pristao, ma koliko se branio
time da nas je toliko da nije mogao sve upratiti, sam kaže da je i
prebezobrazno s naše strane što se na prste ruku mogu izbrojati svi koji su u red
ulazili samo jednom. Na stranu što su i domaćini vjerovatno računali s tim, čim
su i istjerali „dovoljne“ količine.
-
Najgore je – govorio je poluozbiljno – što će
ljudi pomisliti da smo u životu samo gladovali.
-
Neće – odgovorih, kako sam o tome u sebi već
razmišljao – bitno je samo da nas istrpe ova prva tri-četiri dana, da nam se
oči nahrane. Inače, mi smo siti rođeni!
Od
toga kakve utiske ostavismo danas bitnije je što ustaše više nisu napadale. Ako
smo svi zajedno pokazali jedno, privremeno lice, Ekovi su nas predstavili u
onom boljem, trajnom.
***
S mrakom smo se vratili pred školu,
gdje zatekosmo gomilu ljudi. Ne mogoh odmah shvatiti da je i to zbog nas.
Ono što je činilo moje želje je da se čim
prije vidim sa Šeksom i njegovima. Tražih ih u gomili, ali i brzo saznah da ih
neću naći. Izuzev Admira, svi ostali su u jednom drugom selu, sinoć su već bili
ovdje, pozdravili se s onima koji tu bijahoše, pa je nama ostalima čekati neku
drugu priliku. Nekako to sebi zacrtah kao prvi zadatak, a kada se kroz tri dana
vratim s redovne smjene.
Za
večeras se posvećujem Voljevcu. Pomalo mi nestvarno izgleda da su se još sinoć
sklopila prva poznanstva. Ali je to objašnjavalo prisustvo ove gomile.
Kako
sam sišao u društvu Munira Saljevića Salje, to sam i stigao čuti njegov
razgovor s jednim simpatičnim dječačićem.
-
Gdje si ti dosad? Je li ti uvijek ideš zadnji? –
uobičajena, dječačka radoznalost.
-
Jest, vala. Ne volim ti ja nikud žuriti –
objašnjava Salja, kao da se pravda.
-
Ma, vala, ne moraš ni zadnji biti. Drugi te put
neću čekati!
-
Ne znam ni ko ti je rek'o da me čekaš?
-
Mama i babo. Da dođeš na večeru!
-
Bio sam sinoć. Rek'o sam im...
-
Ništa, i večeras ćeš. Meni su rekli da se bez
tebe ne vraćam.
-
Objasni ti njima, evo mi je jaran doš'o. Siti smo
mi, dobar je ručak bio. A nismo se ispričali...
-
Neka, nema veze. More i on poć'!
Nekoliko
trenutaka će razgovarati pogledi. I njih dvojice, ali i s povremenim
ubacivanjem i moga. Isto, i još jednog dječačića koji je pravio društvo ovome.
Potom
su poglede zamijenili povlačenje Salje za ruku, odnosno njegovo otimanje.
A
završiti se jedino i moglo tako, sva četvorica ćemo se polako kretati ka dijelu
sela gdje su oni živjeli. Pri čemu sam ja mislima vezivao ovu noć s jučerašnjim
prijepodnevom.
Da,
dva puta po dva dječaka, ne tako daleko jedni od drugih, a...
Nisu
djeca kriva ni za šta, njima uvijek malo treba. Malo hljeba, i da ih neko
razumije. One jučer obradovasmo bar na neko vrijeme, zašto bismo ovoj dvojici
kvarili već prisutnu radost?
