Sabah-zora, živom bojom,
plavo nebo rudi.
Poranila moja draga
pa me budeć' ljubi:
„Ustaj, ustaj, zlato moje,
sabah-zora sviće.
Slušaj slatki poj slavuja,
gledaj ruže, cv'jeće!“
Ja podigoh rusu glavu,
pogledah je milo,
poljubih je, pa joj rekoh:
„Što me budiš, vilo?
Tvoje lice, moja zora,
što 'no rudi jasno!
Tvoje usne, moje cv'jeće
što miriše krasno!“
/Safvet-beg Bašagić/
Svanuće
nas zatječe u momentu kada i mi počinjemo obarati naniže. Niz Igman.
Shvatam
i zašto smo u posljednje vrijeme usporili. Bilo je dijelova kuda nije mogao ići
dvovrstan stroj. Na tim mjestima puta skoro pa i nije bilo. Sada se jasno uočava,
kuda prođe hiljadu ljudi...
Zora
se razmiče, otvara se pogled niz Igman. Vidi se tuga - veća od Igmana.
Najtužnija živa slika koju sam ikada prije vidio.
Čelo
nam je već u podnožju, negdje oko Krupe. Na začelju konjovodci i goniči krava.
Nemamo ih mnogo, ali smo morali potjerati sa sobom. Bez njih ne bismo bili ovo
što jesmo, cijela Fočanska brigada na jednom mjestu. Od Igmana do Krupe!
Igman
se mogao braniti! Gledajući kolonu koje sam dio, sve sam uvjereniji u to. Ne
plačem i ne kajem se, samo se, opet malo stidim. Ne nas, već onih koji nisu s
nama. Malo se stidim, puno više bi trebali oni što su ovu tužnu sliku svojim
nerazumijevanjem naslikali.
Mi
jesmo mogli odbraniti Igman, prije toga Bjelašnicu, još prije i Grebak, samo
nas je trebalo odmarati. Čini mi se da četnicima ne bi pomogle ni sve naše
izdajice. Čini mi se...
Zato
ja i jesam glasao da ostanemo na Igmanu, zato smo svi dušom bili za to. Dušom
smo razmišljali mjesec dana, mozak je progovorio sinoć.
Mahirove
me homore nikada nisu ostavljale praznih misli. Prolazeći kraj njih plakali smo
jedni za drugima. I sada njih osjetim, a čujem i naše duše!
***
Kada
smo mi sišli Krupoj, dan se već probudio. Dolje je bilo očekivano živo. Na
potočiću, rječici, mnogi su već stigli obaviti ono što im mjesec dana bi
uskraćeno. Bili su to neki drugi, svježiji ljudi.
U
toku je i novi sastanak. Manjeg sastava, samo uža Komanda. Traži se dogovor oko
našeg daljnjeg angažovanja.
Gledajući
one što su prvi stigli, vidim koliko nam je malo trebalo. Počeh razmišljati o
mogućnosti da danas još jednom savlađujemo padine Igmana. Ovaj put, odozdo. Kao
da mi je to i želja.
Prethodno
se želim i sam umiti, promijeniti čarape, noge oprati. A ako se stignem
nakaniti, svakako ću se i obrijati. Vidio sam mnoge koje je i brijanje
osvježilo.
Tu
na vodi srećem i Mema. Kao i svi, i on žuri iskoristiti ovaj predah, za
obradovati svoje tijelo.
A
on na meni primjećuje nešto drugo. Pogled mu se zakovao na mom ruksaku, po kome
baš rovih tražeći peškir i čarape. Iznenađenjem svojim, iznenađivao je sada
mene.
- Ja
sam ti spasio dnevnik! – brzo se pribrao, i tom jednom jedinom rečenicom mi sve
pojasni.
Ništa
me drugo nije moglo bolje osvježiti, obradovati. Voda ne čisti dušu, ali ovo
saznanje...
Samo,
još mi treba i da se uvjerim. Shvata, te brzo iz svoga ranca vadi moj dnevnik.
Ne
znam kako da mu se zahvalim, on se pita je li i ima potrebe za tim. A oba znamo
kako to sad i nije toliko bitno.
Biće
vremena da mu ispričam koliko sam ja rizikovao silazeći Skiju, odnosno da
prihvatim kako je i on znao da zadatak biti vezista uz Centar veze, formiran na
Bjelašnici, ne znači baviti se jedino prenošenjem vijesti, već i potpuno ih
shvatati. Znao je šta se u Skiju dogodilo, znao je da su nam stvari ostale.
Nije mogao sve i svačije ponijeti, ali je znao šta je od svega najvrjednije!
Sjećajući
se povlačenja sa Zelengore, obojica znamo kako je jedino bitno da je dnevnik
sačuvan. Nije ovo prvi put, ali obećavam sebi da se ubuduće neću, ni po koju
cijenu, odvajati od njega...
