L'jepa Zejna po bostanu šeće,
po bostanu i po đulistanu.
Majka Zejnu na večeru zvala:
„Hajde, Zejno, s majkom večerati!“
„Večerajte, mene ne čekajte,
nije meni do vaše večere;
Već je meni do mojega jada:
Sinć mi je dragi dolazio!
Čudan mi je zulum učinio,
po bašči mi zumbul pokidao!
Kun' ga, majko, i ja ću ga kleti!
Stani, majko, ja ću započeti!
Kud hodio, meni dohodio,
dohodio i zumbul lomio;
Odhodio, srce odnosio,
odnosio, meni prkosio!
Tamnicca mu moja njedra bila,
sindžir halke, moje b'jele ruke!“
Možda
da se i počeh kajati, možda mi tek Traletove riječi dopriješe do svijesti, tek
- okupan u znoju zastajem na par metara od hotela. I umora od trčanja ima, ali
ne fali ni straha.
Neko
ohrabrenje tražim u činjenici da me Salja sustigao. Prisjećam se da me je
dozivao da ga sačekam...
Tada
me je već počelo bivati strah, zbog čega ga nisam ni čuo. Ni sada ne razmišljam
koji su njegovi razlozi... Ali, ovdje stajati i o tome razmišljati je, možda i gubljenje
dragocjenih sekundi...
Zažmirio
sam. Kako bih u glavi isplanirao svoje ulijetanje u hotel. Pri tome se dotakoh
činjenice da Salja nema nikakvog razloga da ovoliko rizikuje, čemu se i
nasmijah. Ako sada i poginem, neću biti najveća budala. Salja će biti duplo
veća.
Krevet
gdje sam preksinoć odmarao, ostavio ruksak, prvi je s ulaza. Saljin je u vrh
sobe. Zbog čega, njegovu budalaštinu još povećavam!
***
Isplanirao
sam, uzeo daha, otvorenih očiju utrčavam, vješto krivudam hodnicima, još
vještije uskačem u našu spavaonu, jednim potezom se saginjem, uzimam ruksak.
Okrećem se, nabacujući ruksak na leđa, i vidim kako je Salja sve obavio i brže
nego ja. I još me čeka, da ne istrči iz hotela prije mene.
Nisam
mu rekao, ali sada držim da je bar četiri puta gluplji od mene!
Mjerili
nismo, ali se usuđujem reći kako nije prošlo više od deset sekundi od kako smo
uzimali dah, ponovo smo stajali na istom mjestu. Još sekundu trošimo da popravimo
ruksake, nanovo uzmemo dah i isplaniramo zadnju, odlučujuću dionicu.
Sto
metara čistine dijeli Ski, jedini još ne porušeni hotel, od dizanja brine, koja
je označena kao mogući spas dvjema budalama koji je se pokušavaju dočepati.
Trčimo nazad. Umor ne osjećamo, više ni strah,
samo ponos i samohvalu na račun naše brzine...
Stižemo
do brine, ne bi se trebali okretati, ali mi moramo!
Reklo
bi se da bijahosmo malo i razočarani. Naš poduhvat, u glavama već poredismo sa scenama
iz nekih boljih akcionih filmova, s razlikom da bi u njima Ski eksplodirao onog
istog momenta kada mi istrčavasmo iz njega, svakako i vatrom opaljenog lica.
Ovako, nama nije ništa, a i Ski je još čitav...
***
Kada
ponovo postadosmo dio kolone pogled još nekoliko puta spuštasmo naniže. Ski
nije, i neće biti gađan. Shvatam da ga četnici ne vide, da ne mogu maljutku
navesti. Okomili su se na one bungalove koji su još u vidokrugu njihovih
navodilaca.
Domalo
smo ponovo zaustavljeni, a mi se probijamo našima, čelu.
Taman
stižemo kada je Galib završio razgovor motorolom. Niko ne zna kuda idemo dalje,
ali je najbitnije da idemo. Prevruće je, temperatura je preko pedeset. Pola od
avgusta, pola što Bjelašnica gori!
Sav
strah nas je prošao, pa sad jače osjećamo plamen. Skoro sve je izgorjelo sem
Skija, pa bi mi tek teško bilo da se nisam odlučio ovo izvesti. Osim toga, ja i
znam kuda idemo. Igmanu, kuda bi drugo!
Jedva
dočekah novo zaustavljanje. Namjerno pred Traletom otvaram ruksak.
- Znaš
da mi se dopao tvoj savjet, bez obzira što ga ne poslušah. Riješio sam da, i to
odmah, na korici zapišem baš to „Živa glava objavi memoare...“; Ne, kako ono ti
tačno reče „Živa glava napiše memoare, mrtva ne objavi dnevnik!“ Eh, to hoću da
zapišem, da od sada uvijek imam na umu.
Trale
je ćutao, ali i jasno pratio kako mi se lice grči. Uzalud sam premetao stvari,
sve je bilo kako sam ostavio - osim dnevnika!
- Šta
je bilo? – Trale upita, iako je slutio.
- Nema
ga...
- Kako?
- Ne
znam. Ne tupi mi se, ali se bojim da sam ga sinoć čitao, da je ostao pod
jastukom.
Meni
se plakalo, a Trale se poče smijati. Ne zamjeram mu, ovo je samo drugi način da
ponovi što je jednom već rekao: Živa glava napiše memoare...
