Obrane su jabuke rumene,
tebe nema odavno kod mene.
T'jelo mlado, dođi meni kradom,
rosna trava, ružo mirisava.
Kada bješe jabuka procvala,
rek'o si mi da sam jošte mala.
Čik, čik, dušo, na prozor izađi,
da vidimo čij' je šećer slađi.
Sad sam dragi k'o jabuka zrela,
ljepša nego kad sam tebe srela.
Čuj, čuj, seko, hajd' d' idemo pr'jeko,
s one strane u jabuke rane.
Mada,
Kostajnicu ćemo upamtiti još po nečemu. Opet - voće. Ovo nam nije nimalo
nepoznato, ali smo stabla narova zamišljali drukčijim. Ne u plantažama, i to
kakvim.
U
jednome zaseoku, za koje ne bijahosmo sigurni da li pripada Kostajnici ili
Solakovoj Kuli, ali dakako potpuno pustom, ta jedna plantaža nara je bila takva
da nas odvoji od naše brige za vremenom. Ne samo da smo stomake pretrpali, nego
smo isto učinili i s rančevima, kasnije i džepovima. Na kraju, po dva-tri smo
ponijeli u rukama...
Nismo
zaboravili samo na vrijeme, nego smo smetnuli s uma i naš umor. Teret nas je
posve slamao, znoj se sljevao s nas, probijao i kroz lice, ali i uniformu. A mi
se kao ne damo, neko vrijeme nam je bilo žao da odvađamo iz rančeva, jesti
svakako više nismo mogli.
Opirali
smo se koliko smo mogli, ali ubrzo nam koraci postaju preteški. Mrak nas stade
sustizati, a mi i mimo svoje volje sve češće praviti pauze. Čak se javi sumnja
i da ćemo uspjeti.
Ni
cigarete nas više nisu odmarale. Dvojica od nas smo pred polazak prodali vreće
za spavanje. Za po dvije kutije cigareta, tako im se cijena kretala. U početku
se moglo uzeti i tri, kada je skoro cio bataljon ostao bez vreća. Od čega,
najmanje trećina mimo svoje volje. Ja sam ljubomorno svoju čuvao, dok me ne
metnuše na spisak. Tada više nisam imao izbora. I tako je potpuno jasno kako je
u povratku ne bih zatekao...
Stižemo
se i našaliti. Ja govorim kako je put duži nego sam mislio. Pred polazak sam ga
mjerio kutijom, sada - vrećom duhana!
A
Enver Kečo je zaključio kako nam je snage nestalo tačno na Ostrožačkom mostu.
Kako drukčije objasniti činjenicu da ga nismo mogli savladati iz cuga, već smo
pauzu napravili negdje taman oko sredine.
Do
tada smo Ostrožac zamišljali krajem našega puta, s obzirom da ova dvojica
toliko znaju, njima ovo nije prvi put da dolaze u Jablanicu. Odavde je do nje
desetak kilometara, pa smo to računali kao sat puta. Kako sad idemo, trebaće
nam najmanje tri sata!
Pri
tome su nam tuneli dolazili duži od Ostrožačkog mosta! Bilo je trenutaka kada
smo bili blizu da se predamo, bacimo tu nedgje kraj ceste, i zaspimo, onako.
Ali se dešavalo uvijek da bi jedan smogao snage da nagovori ostale na još jedan
cug.
Njihovo
poznavanje puta je bio poseban način ohrabrivanja. Dočekao sam trenutak kada
nas je od susreta s Jablaničkim svjetlima dijelio još svega jedan tunel, i
sedam-osam krivina.
A
poslije Lendave, još samo tako malo. Bilo mi je došlo da zavrištim od radosti.
I muke. Činilo mi se da ne bih izdržao da sam još jednom čuo „E, iza ove
krivine bi se trebala ukazati svjetla!“
Davno
smo jutros pošli. Od tada, četrnaest sati je prošlo. Konačno.
Ušli
smo u noć, što bi mogao biti problem. Ali se na probleme više ne obazirem.
Uspjeli
smo. I snage sačuvati taman za toliko da zagrlimo one zbog kojih smo sve ovo i
izdržali. Samo je to i važno.
Uzbuđenje
nadvlađuje umor. U toj sekundi susreta sve drugo će biti otjerano u zaborav...
