Ja se svratih u mejhanu,
da se malo opijem.
Popih jednu, popih
drugu,
treća mi je razgovor.
Ja s' uhvatih za
džepove,
al' ja nemam platiti.
Al' ja imam svog
jarana,
on će za me platiti.
U jarana tri dućana,
on će za me platiti.
U jarana ni đuzana,
veći kokuz nego ja!
Ni
Fifino poznanstvo s Mufom nije došlo slučajno. Ja bih još jednom dodao, kako se
ništa ni ne dešava slučajno.
Mufa
je put za liječenjem naveo kroz Jablanicu. U bolnici velika gužva, dugi redovi
čekanja, Mufo miran, strpljiv, teško ranjen. Na kraju, za detaljniji prijegled
je naručen tek za sutra.
U
istim trenutcima u bolnicu je „slučajno“ uvratio Fifa, a Mufo mu je odmah zapeo
za oko. No, još se nisu poznavali, pa se Mufo imao sam snalaziti za konak. A u
takvom slučaju svakoga ko grad ne poznaje, noge odvode u Crveni krst.
Tamo
je također bila nekakva gužva, Mufo sad još i umoran, pa se sasvim držao postrani.
Do trenutka kada dolazi do drugog susreta s Fifom! Tada se i ukratko
upoznaju...
I,
umjesto da dalje čeka na konak, odlazi s Fifom u kancelariju. Gdje će provesti
dvije naredne noći, pri čemu je Fifa preuzeo brigu oko njegovog daljnjeg
liječenja, bez obzira što se Mufo jednako protivio toj ideji.
Još
od kako smo kasnili s Vučeva, od kada se prvi put počela pominjati mogućnost
spašavanja tri prsta lijeve ruke vađenjem živaca iz kuka, pri čemu niko nije
mogao garantovati uspiješnost takve operacije, Mufo nije mjenjao svoj stav o
tome, te je i dalje tvrdio kako će „rađe ostati sakat u ruku, nego i u ruku i
nogu“.
Fifa
nikad ne odustaje, te uskoro uspijeva Mufa ubijediti. A svojim ličnim
poznanstvom je, preko ovdašnje jedinice HVO koja će dati potrebne papire da se
nesmetano prođu svi njihovi punktovi, uspio da izdjejstvuje Mufovo upućivanje u
Split. Neophodan novac je prikupio od prijatelja, lokalnih trgovaca i
kafandžija. A da bi bio siguran da će se Mufo podvrći operaciji, Fifa za
pratnju određuje čovjeka od povjerenja Šefika Softića!
No,
to je bilo vrijeme kada je sukob s Hrvatima već mirisao u zraku, te se u Splitu
javljaju komplikacije. Mufu to nije bilo toliko mrsko, pa otpočinje da vrši
pritisak na Softića. Treba se vratiti u Jablanicu dok se još može. Ipak je
ubjeđivanje potrajalo, odvijalo se uglavnom po splitskim kafanama, a završilo
tako što su i potrošeni novci dobiveni za operaciju!
Sve
je to volja sudbine, ili Božja. Na kraju su se sretno, skoro u zadnji čas
uspjeli vratiti. S tim da su se u povratku morali služiti auto-stopom!
Fifi
se nije dopalo to što su njegovi napori i iskrene namjere ostali bez rezultata,
ali je jednako razumio situaciju i sam istakao da bi vjerovatno i lično isto
postupio. Pri čemu sa suzama uvijek nanovo ističe da najviše cijeni, i da mu je
najdraže to što se Mufo na kraju odlučio vratiti Jablanici, pravac koji je iz
Splita znatno rjeđi, dalji od onih koji gledaju ka Austriji i Njemačkoj, i
ostalom „Zapadu“.
Rođeno
je tako jedno veliko prijateljstvo, poslije prošireno na dvojicu Ramiza, te u
ograničenoj mjeri na Fadila i Fuda. Tako su i nastala ovakva druženja, ovi
ratni akšamluci. U kojima se nije pretjerivalo, ne samo u jelu i piću, nego ni
u priči. Teme su pažljivo birane, primjerene najjačoj zajedničkoj niti, osim pića,
koja ih je povezivala, a to je bogomdana inteligencija.
Onda
nije nikakvo čudo da su, kao svako dobro organizovano društvo izabrali i svoju
himnu, odnosno svečanu pjesmu. Još manje čudi što su se opredijelili za
„Betovenovu devetu“. Koju, istina, čuju jedino kada zasjednu kod Fife. Znao sam
da i inteligencijom opravdavam prisustvo u njihovom društvu, ali bih se ja
prije opredijelio za neku drugu...
Ono
u čemu se potpuno složih s njima jeste pozdrav koji su izabrali, a koji mogu demonstrirati
u svakoj prilici.
Sinoć
sam ja bio neraspoložen, pa je „premijera“ za mene, sačekala do večeras. Ne bi
izostala, ali je tok razgovora učinio da ukupni doživljaj bude potpuniji.
***
Čašice
su se lagano ispijale i dosipale, razgovor je pratio taj ritam. Teme su se
naslanjale jedna na drugu, svaka s istim okusom.
Ni
u jednoj priči nije bilo ni mrve lične hvale, a da nije mjesta i pitanju je li
se nešto moglo uraditi još bolje. Osjećajući baš to, naglas prizvah stihove
čuvenog pjesnika, svima nama obaveznog štiva u mladosti, ne one najpoznatije,
najobaveznije o majci ili kučićima, već one koje mojoj duši najviše uisaše.
-
Čuvao
nisam sile svoje za tihi život što se smješka, premalo cesta prijeđeno je a
učinjena mnoga greška – recitovao sam tiho, isključivo za sebe, i zbog
same dileme da nisam možda pogriješio trenutak.
I
nije mi bila namjera da prekinem priču koja je u toku. Kada se šutnja, ipak,
javi, osnaži mi se onaj osjećaj o ne biranom trenutku.
Suprotno,
upravo sam prizvao premijeru koja je mene čekala.
-
Pozor! – Fifa je naglo skočio, zauzevši pravi
oficirski gard.
I
komanda je bila takva. U istoj sekundi su oni bili svi na nogama, u sljedećoj i
ja. U stavu pozor smo čekali nastavak...
-
Pijan sam već, i stupam,
bezbroj je flaša u stroju, ja zapušače skupljam, da začepim dušu svoju!
– u dahu, pjesnički, Fifa je jednako glasno izrecitovao stihove, i meni
poznate.
-
Sergej Jesenjin!
– njih četvorica su spremno i uglas otpozdravili, a ja sam naučio za sljedeći
put.
Sjeda
se za sto, tiho. Prekinute priče se nastavljaju. Kao da nismo ni ustajali, kao
da smo se samo kucnuli čašama.
Samo,
opet mi se učinilo da u Fifinim očima zaiskriše suze. Bilo je u njima i loze,
ali i neke, samo njemu svojstvene iskrenosti.
Mislim
da odavno nikom nisam stegao ruku, kao sada Fifi.
