Pusti me majko, pusti me
mila,
da vidim svoje luče, pusti
me!
Golube poleti,
pozdrav mu odnesi,
doći ću, doći ja!
Dođi mi draga, dođi mi
zlato,
to pjesmom mene, majko,
doziva!
Golube poleti...
Dođi mi draga, dođi mi
zlato,
da ljubim usne tvoje, dođi
mi!
Golube poleti...
Sinoć
je bilo vrijeme da sa svojom odlukom upoznam i Mufa. Ako se Keči, kako su i
obećali, pojave sutra, to ću im se bez razmišljanja pridružiti. Problem je što
i ja počinjem da sumnjam u to.
Ako
bude tako, ja neću htjeti biti kao oni. Odrediću još dan-dva, do tri najviše,
poslije čega krećem sam!
Mufo
ne skriva ljutnju, nabraja razloge počev od već pomenute priče o prvom našem
rastajanju, preko toga da u Gornjem Vakufu nemam nikoga, kako su Zelengora i
Grebak bili nešto drugo, napominje da se i ovdje ratuje, nabraja nekoliko imena
naših Fočaka koji su već u 44. jablaničkoj brigadi, ili kod Zuke, još ističući
kako dobrome artiljercu-računaču neće biti nigdje problem da bude dobro
prihvaćen...
U
nagovaranje uključuje i Ramiza Rokšu, te ponovo skuplja šire sijelo, s Fifom,
Fadilom, Fudom...
Svi
su na njegovoj strani. Mene se i ne trude shvatiti. Sem, donekle samog Mufa!
Vidio
sam da će on ponajprije odustati od pretjeranog ubjeđivanja. Usljed čega
dođosmo do zajedničkog dogovora, da Keče čekam još heftu! Iako sam svjestan
kako je to rok koji već znači kršenje datog obećanja, bio je to i ustupak koji
sam morao napraviti, s obzirom na onaj koji Mufo pravi!
Što
je mene iznenadilo, ostale još više, kada tada krenem za Voljevac, neću ići
sam!
Iznenađenost,
zbunjenost ostalih brzo prolazi, oni vjeruju da je to još jedno Mufovo
dobijanje vremena. Ja ga bolje poznajem, nismo još popili toliko da ne zna šta
priča. Ipak, ja sam dao pristanak na njegov prijedlog, i odustati neću, a on
ima vremena, i više razloga, i opravdanja da se predomisli...
Sijelo
se razišlo s izdvojenim mojim i Mufovim razmišljanjima, dok su ostali otišli
ubijeđeni da su obavili zadatak zbog kojeg ih je Mufo i sakupio.
***
Mufu
je i raniti, pa mu je malo i odspavati. Ja ne moram. Ali, neću ni ja budnost
trošiti na odluku koju sam već donio. Umjeto toga, zadržaću se na onome po čemu
mi je još ostalo da pamtim današnji dan. Iščekujući svo ono društvo, imao sam
priliku upoznati malog Alena Hamzića!
Usuđujem
se reći, najslađe dijete koje sam u životu vidio. Stigao mi je i ranije Mufo
pomenuti ga, ali je sve bilo premalo spram onoga što sam vidio. Takav dječji
osmijeh, bezbrižnost, vedrina, prijatnost, osjećajnost, ne mogu promaći svakome
ko ga prvi put gleda. Tek je počeo učiti da govori, ima „učitelje“ koji ga već
uče „bezobraznim“ riječima, ali sve ostaje simpatično, potpuno ravno duhu koji
pokazuje, i kao da mu je puno više od godinu i po, koliko trenutno ima.
Nije
samo to čime zadivljuje sve koji ga slušaju. Tek uči da govori, ali je ipak
svjestan da oca nema, te da je neko za to kriv. Doduše, još ne i ko!
Zato
su tu stariji Almir i Almin. Ni oni nijedan još nemaju šesnaest godina, ali će
ubrzo imati devetnaest, dvadeset...
Dovoljno
su odrasli da razumiju što čuju, da zapamte ono što su čuli od ponekog od
šezdesetak svjedoka koji su polunemoćno gledali šta se dešavalo na Bradini,
kada su im iz autobusa izveli gluhog oca i hladnokrvno ubili.
I
da nije bilo našeg sukoba s tom jedinicom u Raštelici, poslije toga mi ne ide u
glavu da bih se ja mogao poniziti i svoju jedinicu zamijeniti takvom! Istina je
da je moje mišljenje o 44. brigadi pozitivnije, ali...
Bježim
i od ovih misli. Hoću da se nadam, vjerujem, želim da se Keči pojave. Nije meni
loše u Jablanici, ali je meni mjesto negdje drugdje. Upravo, zbog onih poput
Alena.
Tamo
ću se nadati i da će biti novih prilika da još koji put uzvratim osmijehom na
čarobni pogled malih Alenovih plavih okica. I najprije trebam ono obećanje
održati, tek onda slušati osjećanja, govore li da želim i Amelu ponovo vidjeti...
Jedno
već sada osjećam, što bude dužem ostajao ovdje, da će mi se teže biti s
Jablanicom rastati!
