Lele mene, i tebe, đevojko,
voljesmo se, al' se ne uzesmo!
Bog ubio ko je sebet bio,
te nas dvoje mlade rastavio! 29. septembar 1993.
Dušica mu dženet ne vidjela,
kroz kosti mu trava pronicala,
a na usta ljuta čemerika!
Tu
noć sam sanjao lijepe snove. I želio sam da stigne taj haber iz bolnice.
Sljedeće
noći su snovi bili ružni. Ali, haber je stigao.
Da
se Mufo nije šalio vidio sam po izlasku iz sobe. Ramizovo ozbiljno, ujedno i
tužno lice nije ostavljalo dilema. Isto je potvrđivano na licima još desetak
onih što su tu stajali.
Na
mene su pogledali kao na krivca. Iako je izraženija bila žal zbog Mufovog
odlaska, nego prijekor zbog razloga koji su do toga doveli.
Činilo
mi se da je moj izlazak svjesno izvukao još desetak znatiželjnih. Očito je
vijest došla dok sam ja još spavao, a da obiđe cijeli kamp nije joj dugo
trebalo. Kao što neće potrajati i da se proširi. Mogao sam se kladiti kako će u
roku od najviše pola sata tu biti i Fifa, Salihović, Fadil Makaš, te još neki
koje sam u ovih dvadesetak dana stigao upoznati. Još nisam saznao koliko je do
polaska, ali znam da mnogi neće htjeti propustiti taj trenutak.
Zbunjen
sam obavio umivanje, bez riječi sam doručkovao, pri čemu prvi put nisam pojeo
više od šestine hljeba, a po izlasku iz kuhinje sam tužno posmatrao Fifu i
ostalo društvo koji su se nazor već počeli pozdravljati s Mufom. U prolazu sam
čuo kako je Mufo predradnje završio, sredio je papirologiju, koja i jeste bila
njegov dio posla, uredno predavši Ramizu magacin.
Uzeo
sam i ja svoj, također davno pripremljen ranac, i pridružio se ostalima.
Scena
je postala još tmurnija. Mufo se držao bez suza, ali se činilo kako će
zaplakati svake sekunde. Ramiza, također, siguran sam da nikada sličnog nisam vidio.
Do jutros je djelovao kao da je uvjeren da se ovo neće desiti, da će se Mufo
predomisliti. S druge strane, Nezir je sada bio taj koji je morao da tješi
obojicu.
Fifina
emotivnost nije čudila, ali sam svakako očekivao da će manje plakati. Rođenog
brata nije imao, sada tek shvatam zašto je baš on insistirao na onom bratskom
društvu. Međutim, nije predvidio dane kao ovaj...
Možda
je dobro da je ovako iznenada. Vidim da su Salihović i Makaš zbunjeniji nego i
Rokša, doduše i manje emotivni nego Fifa. Slično izgleda Fudo, te još par tih
nekih muškaraca...
Gdje
mi se posebno doima jedan Ivica, Hrvat koji nije ni u ustašama, ni u zatvoru, a
za kojega samo čuh da je protjeran iz Fudovih i Samirovih krajeva, skupa s
ostalim Bošnjacima. Došavši ovdje ne žali se što do Splita nije stigao, još
manje se hvali time što nije završio ni u HVO, pa ja uzeh nekorektnim da se
raspitujem zbog čega nije ni u Armiji.
A
potpuno nepotrebnim bi bilo raspitivati o drugom Hrvatu među izbjeglicama, čije
ime Zlatko Tepavčević moguće neće nikada ništa značiti najvećoj većini svih nas
koji ga tek ovdje upoznasmo, ako ga budemo i pamtili biće to po nadimku koji mu
se nekako priši a na koji se sasvim mirno odaziva, bez da ćemo i tada mnogo
razmišljati kako je u ovim danima biti - Karadžić! Dok se ne naviknem
asocijacije će me vući ka Grepku, gdje upoznah prvog „Karadžića“. Za toga se
nisam čudio, dovoljno je bilo znati da je bio jedini pravi magarac kojeg je
naša brigada imala, odnosno dovoljnije i samo to što je bio magarac. Možemo se
hvaliti kao brigada koja je imala više nego dovoljno konja, koje smo i značajno
koristili, pa je jedinom magarcu i trebala neka posebna uloga.
Ne
znam hoću li baš tako uvesti u dnevnik, ali nalazih neku sličnost. Zlatko je
bio iz Čapljine, a dospio je ovdje. Za razliku od Ivice njega nisu protjerali
četnici već ustaše. Čak je prethodno iskusio i sve surovosti ustaškog logora,
ali svoja „ubjeđenja“ nije mijenjao. Ta njegova ubjeđenja nikom ovdje nisu
poznata, mnogo je istine u tome da se o njemu niti šta zna, niti će se saznati.
Ostaće na onome što se vidi. A to je njegova neurednost, arhaičnim rječnikom
rečeno peksinluk koji je nadilazio i nesporno teške ratne i izbjegličke uslove.
Izvirao je iz njegove neravne i prošarane brade, a puno ozračje nalazio u njegovoj
odjeći za koju je lično vjerovatno pretpostavljao da ne treba nikako, ili
sasvim rijetko prati i mijenjati.
Nasuprot
ružnoj vanjštini, ono što je bilo vidljivo od njegove unutrašnjosti čini
skladan kontrast. Naravi dječje igračke, inteligencije najvećih filozofa i
mislilaca, na sve je bio ravnodušan a opet uvijek spreman na neizostavan
komentar. Najčešće ga je bilo nemoguće razumjeti, ali poznavajući ga lako je
znati da je uvijek i u pravu. Je li to prava riječ i za ovaj trenutak nisam
siguran, ali se ne mogu oteti utisku da se upravo on jedini ponaša drukčije od
ostalih. Sasvim normalno. Mufo odlazi, on je došao ispratiti ga...
A
žene, nane i djeca koji su izašli uvjeriti se u to šta su čuli, bili su raspoloženja
sličnog Rokšinom, Fifinom, Fudovom. Vjerujem da bi se moglo naći par njih koji
se, iz ovih ili onih razloga, ovome i raduju, ali je tih definitivno vrlo malo.
Dvije
sigurno nisu, Fehima i nova kuharica, koja je zamijenila Feridu. Još dok sam
bio na doručku primijetio sam kako tiho sipaju mlijeko i dijele hljeb, a da su
bile spremne gađati svakoga bilo čim, kutlačom ili nožem, da je rekao bilo
kakvu primjedbu...
Nisam
mogao na Mufa biti ljubomoran, ali sam ja, suprotno kako bi trebalo biti, bio
sasvim u drugom planu. Sa mnom su se došli posebno pozdraviti jedino Samir,
Dževad i mali Adis. I opet je prvoj dvojici bilo žalivije Mufa!
Uzalud
sam pogledom tražio Adisu, uzalud sam se sjetio i Amele, zalud registrovao kada
je Sanela došla sa nanom i snahom pozdraviti se s Mufom, tek usput i sa mnom.
Još uzaludnije se sjetih da je Ferida u Hrasnici...
Mufo
je bio taj koji odlazi, koji se ispraća. Mufo je taj koji je i iz mene izvukao
jednu suzu, u času kada se opraštao od malog Alena!
Sjetih
se tada i ja „svog“ Amera, ali on sada nije ovdje. Osmijehnuh se, pomislivši da
se baš sada igra, neke sebi drage igre.
Prekidaju
mi misli, Ramiz govori da je vrijeme da se krene.
Mufo
se izvlači iz gomile, kojoj još jednom podiže ruku u zrak, isto čini sa
kuharicama, za kraj ostavljajući samo Fifu i odabrano društvance.
Ja
sam se već pozdravio s kime sam htio, a ne bi ni bilo smisla da se s Fifom
pozdravljam poslije Mufa. Ipak podižem ruku u znak pozdrava svima, tek pogledom
još jednom obišavši upravo kuharice, te onu trojicu dečkića.
Samir
mi je namignuo, uzvratio sam.
Ramiz
nas jedini prati. Prethodno je pozvao sve ostale da se raziđu.
***
Mufo
se u bolnici zadržao duže od sata. Za to vrijeme sam ja dosta mirno pričao s
Ramizom, gdje se uglavnom on prisjećao prvih dana druženja s Mufom, nekoliko
puta ponavljajući da boljeg, vjernijeg druga imati neće. Odmah se dopunio, kako
mu je s jedne strane i drago.
Obojici
je već počelo dosađivati što ih se poluprijezirno gleda. Zaboravljeno je i da
je Ramiz bio među onima što su u Gacku pokušavali nešto organizovati, posebno
to da je Mufo već ranjen. A i ovako, najredovniji su na pozive iz Civilne
zaštite, išli su i na kopanje rovova, i na ispomoć u izvlačenju poginulih,
kasnije njihovom sahranjivanju. Također su nekoliko puta privođeni od strane
vojne policije, maltretirani u zatvoru i na saslušanjima. Podvukao je da je i
to dobrim dijelom utjecalo na Mufovu ovakvu odluku...
A
Mufo se iz bolnice vratio ljutit. Doduše, odmah je rekao kako je potvrđeno da
vozilo ide, ali i da se ne zna koliko će kasniti.
-
Ništa, ja ću se, onda, sad lijepo s vama
pozdraviti, i sretno – Ramiz je spremno reagovao – a ako se put odloži za
ujutro, nemojte se ovdje mrznuti, šta ja znam... Ja jesam planir'o djecu
prebaciti u onu sobicu, ali za večeras neću. Kao što sam i rek'o Salihoviću da
ću sam durati koliko mognem, da ja pomoćnika neću dok ne budem siguran da Mufu
otud ne vrate. A i tako, nikad niko neće moći Mufu da zamijeni.
- Ne sikiraj se. Čuvaj se i ti, stari – Mufo pođe s opraštanjem od najvjernijeg druga – idi odmaraj, a za nas ne brini, mi se ne vraćamo kad bi cijelu noć čekali ovdje. Od povratka - nema napretka.
Suza nije bilo. Shvatam, oni su se već i oprostili i isplakali. Ćutke Ramiz ode, ćuteći bijahoše pogledi za njim.
