Zacvilila gora šimširova:
Oj, zelena travo,
ko j' na tebi spav'o,
kaži pravo
Od kad jesam gora postanula;
Oj, zelena travo...
Još me nije tica preletila.
Oj, zelena travo...
Danas mene svati preletili,
Oj, zelena travo...
I proveli zlato pod duvakom!
Oj, zelena travo...
Ni
ja nisam bio za drugo rješenje, za ovo ideja je samo jedna. A ono što sam još znao,
pretpostavljalo je da će mokasinka opet da radi. Malo brže, i duže nego ijednom
dosad.
Fadilov
izbor mene podsjeti na Neretvu, sličnu ali mnogo manju stijenu. Koju ja tada
savladah bez problema, što se i ne može reći za one koji su u sebi imali
alkohola. Ima se priznati i kako su svoje gruvanje bolje podnijeli nego su to naše
oči očekivale. Podsjetilo me, no ostah od konta da o svemu tome ćutim, kako se ne
bih doveo u iskušenje da pričamo ne samo o sličnostima, već i mogućim razlikama.
Poslije
pražnjenja nasute Fadil je otišao provjeriti još jednom pogled niz stijenu. I
dalje je visina bila preko četiri metra, a u nama ni gram više hrabrosti!
Najmanje
još jedna mokasinka. Puna.
A
onda, na mene red. A ono, visoko pa visoko. I previše!
Ako
ni nakon dvije i po pogled ne bude nimalo bolji, onda nam se valja vraćati. Što
će sada biti teže, loza je ponovo počela opijati!
Mokasinku
nismo zatvarali. A za tih pola litre nam je bilo dovoljno dvadesetak minuta...
Sada
je pogled nebitan. Mozak također. Jedino je bitno da se srce promijenilo.
Naraslo je. Veće je od suhog vodopada ispred!
Fadil
iskapi, i za pas zadjenu! Vidjelo se da nije najlakši na nogama, ali i da ne
mari zbog toga.
Slijedeći
njegovu odlučnost podigoh se i ja. Ako padne, da makar ne propustim vidjeti...
Samo
je nabrzinu provjerio da mu ranac čvrsto stoji na leđima. I odmah se posjeo, te
skliznuo.
Udar
se čuo. Moralo ga je zaboljeti, ali nije jauknuo.
Niti
je meni davao prostora za razmišljati. Pomjerio se dovoljno, da imam i ja gdje
pasti.
Još
sam osjetio i sve što i on malo prije...
Ali,
sem što bijahosmo malo ugruvani, bitnije bi da obojica ostasmo čitavi. Kao i
sve naše boce. Doduše, u rančevima smo sada imali samo još po jednu staklenu.
Osjećaj
samodivljenja. I pravo vrijeme za još jednu mokasinku. Do dna!
I
za još jednu, za usput. Do Glogošnice nam, valjda već jednom, bude dovoljno!?
A
konačno preko lica mogosmo razvući osmijeh. Koji ne bi trebali skupljati do
kraja dana, pa i duboko u noć...
Iako
ovo naše putovanje ne željesmo pamtiti kao švercersko, već više kao zabavno,
postojala je još jedna mogućnost da se izokrene kontra našim željama. A to smo,
dakako željeli izbjeći!
Probaćemo
se što manje izlagati šetnjom glavnom ulicom u Jablanici, za šta sknotasmo da
je najbolje još u pomoć pozvati i akšam. Tako da nam se htjede još manje
žuriti.
Nećemo
dalje ni mnogo piti. Već smo sračunali da smo ukupno do sada ispraznili sedam
litara. Ako i oduzmemo onih litar i po kod heliodroma, opet nam ostaje dovoljno
za lični rekord. Koji ne bi bio tako vrijedan ako bismo u grad ušli pripiti,
odnosno ako ne bismo i noćas mogli pratiti ostale.
-
Tek sad mi je jasno zašto je vino afrodizijak –
koristim jednu pauzu da kažem nešto u korist snage koju i dalje crpismo iz
sebe, unatoč što nas i umor konstantno iznova pritiska – puno je bolje kad na
znoj izlazi alkohol, a ne rođena energija.
-
Jah. Još je bolje kad ide u kombinaciji: čaša
seksa, čaša vina – Fadil me dopuni – bubaš svu noć i jedno i drugo, a ujutro ni
umoran ni pijan. Ustaneš kao okupan, horan za još jednu, sličnu noć.
-
Mi smo ga, izgleda, baš ugajgulili. Popili smo,
taman koliko smo i najebali...
Vukući
nogu za nogom, nagađasmo koja je sad dolje nestrpljivost, i kako će s padom
akšama postajati veća.
Iako
kasnimo dan, uvjereni smo da će svi oni tada ponovo biti u Fifinoj kući. To je
jedino mjesto gdje će roba biti prikrivena, samo da mi neopaženi uđemo u
avliju...
Noge
su nam trostruko umorne, od hodanja, padova, te malo i od loze, pa nam se
činilo da hodamo skoro normalno. A potok kojim idemo nije nimalo lagan, ali je
osjećaj kazivao kako onakvih stijena više nema, pa smo se sasvim bezbrižnim
smatrali do Glogošnice...
***
Iako
to put nije već slutio, učini nam se da smo tu negdje. Kako drukčije bi mogli
objasniti da čusmo meketanje koza. Ono što se nije uklapalo je činjenica da
očima ne dopirasmo nigdje. Ni kakvih livada, niti onog drugog puta!?
Ali,
ubrzo naiđosmo na koze, i njihovog čobanina. Očito je bilo da je uniformi poput
naših već viđao, te da nas nije mogao ni zamijeniti, bilo s četnicima bilo s ustašama.
-
O'klen vi o'zgo, tako vam Boga? – ipak, određenu
iznenađenost nije skrivao.
Pitanje
nije postavio odmah, nego tek kad smo mu bili posve blizu. Ja sam slično
pitanje očekivao, pa sam već bio spreman da se predstavim kao Fočak koji je...
-
Mi smo ti, dedo, Mostarski diverzanti – ali je
Fadil bio brži.
-
I vidi se! Ovdje sam se rodio. Kao dijete, pa
bogami i u mladosti, a evo i sada pod starost, čuvam ovuda... Tuda kuda ste vi
sišli, prije vas ni koza nije!
-
I neće, dedo – to sam najprije pomislio, pa i
rekao.
Upitasmo
se potom. Dedo nam malo priča o sebi, o svom životu, svome selu, zaselku
Glogošnice. Predstavi ovaj kraj kao priličnu divljinu, gdje jedino uspijeva
kupus. I, koze...
Drago
dedu da nas vidje. A voli i pričati. Hoće i potegnuti loze. A i nama drago, i
tako nam se ne žuri. Neka cesta i nije blizu kako mišljasmo, ima i dana još!
A
kada se od deda rastasmo, bijahosmo još ponosniji na svoje skokove. Zna dedo
teren, zna da smo sišli kuda niko prije nije...
I
zaista, tek još niže dolje naiđosmo na onaj put. Put koji je gore izbjegao
vodopad, a koji sada vodi ravno u prve zaselke.
Zapravo,
ni ne razbirasmo ih. Kao što ne osjetismo ni prijelaz u samu Glogošnicu. I ona
je ne veliko, samo razbačeno selo. I sasvim mirno. U nekom svom svijetu. Mi za
njega kao da bijahosmo potpuno nevažni.
Naviknuta
ili ne na slično, Glogošnica se ponašala kao da kroz nju nismo ni prošli. A mi
razloga za svraćanje ne imadosmo. Još prije smo naišli na izvor, preumorni
nismo bili, gladni još manje, a i akšam će u Jablanicu prije nas...
***
Ipak,
do grada, do Fifine kuće, nismo mogli doći a da ne sretnemo dva-tri čovjeka.
Bojali smo se kako s prepunim rančevima izgledamo upadljivo, no oni su gledali
samo svoja posla.
A
ne bi ni bilo od sudbine pošteno da nam je ovdje negdje, stotinjak metara pred
ciljem, priredila neko iznenađenje!
