Meni moja ne vjeruje
majka,
da ja jesam Ibrina
djevojka.
Jesam, bogme, moja
mila majko!
Sinoć mi je Ibro
dolazio!
U đul mi je bašču
ulazio,
golem mi je zijan
učinio:
Bosioku sjeme orunio,
faslidžanu grane
oblomio,
moje b'jelo lice
obljubio!
Čuli smo zvižduke. Na mjestu gdje bi se nova linija trebala uvezivati. Ali, meni se nije zaustavljalo. Bio sam za ostati dosljedan namjeri izašloj iz prethodne ljutnje. Ahmo i Lato to usporediše s dezerterstvom!
Ne
marim, gledam naprijed. Ne vidim, ali osjećam miris igmanskih homora.
Nastavljam lagano, uvjeren da će me svi pratiti.
Okrećem
se nakon deset minuta, i jedva dolazim sebi od čuđenja. Samo Abid! Samo je on
još u mome društvu. Ne zamjeram Salji koliko Traletu, taman mi se činilo kako
sam opet imao nekoga ko će uvijek svoje rame usloniti uz moje.
Odmahujem
glavom, nekako se varam da se samo premišljaju, da će nas do Famosa sustići.
Tada ću im reći kako doista želim da moj sljedeći susret s Mahirom bude negdje
na Igmanu...
Ubrzo
Abid i ja izbijamo na cestu. Prepoznajem, tačno smo tu sišli i kada smo nosili
Fahra Kolara. Sada je ravno, možemo malo i usporiti.
Abid
se konačno odlučuje progovoriti, pomalo se kaje. Uvjeravam ga da imamo
opravdanje, da nam je dodijeljen konj, dakako bismo bili s ostalima. Ovako,
prvi nam je zadatak spasiti šesetku i mine. Još ću kritikovati one što me nisu
slijedili, pa tek Ćuzu što me je ponovo ostavio.
Govorim
tako Abidu, a sam se prečesto okrećem. Kada sam na Bosanskoj međi slušao
naredbu, tada su me korili. A meni nije bilo drago kada se njih većina vremenom
oglušila o naredbu, ostavljajući Peza i mene same. Sada su uloge promijenjene,
i opet mi je najkrivlje što se ne držimo skupa.
Manje
je bitno je li ja ne znam komandovati, ili oni slušati. Ne znam ni sam
odgovoriti na to, ali pokušavam Abidu pojasniti. A on, ili ne zna mene da
shvati, ili je nemoćan slomiti me, ubijediti da mi popustimo, da se vratimo.
Razgovor
nam prekida brujanje vojnog džipa. Dolazio nam je s leđa, što nas i iznenadi,
ali na momenat i malo prepade. Jednako nam bi čudno da se još neko od naših
ponaša kao da se danas ništa posebno nije dogodilo, kao što nam ne izgleda
nemoguće da se radi o četničkom vozilu. Dilema brzo nestade, džip mirno produži
Famosu i ne obraćajući pažnju na nas.
Očekivah
da će Abid još jednom da progovori, ali smo sad i preblizu hotelu da bismo se
vraćali.
***
Tu
nas je dočekalo ono što tek možemo nazvati iznenađenjem. Ne samo onaj džip,
cijela se Bjelašnica ponašala kao da je sve normalno. Kao da je situacija baš
onakvom kakvom je predstavljaju naši ratni izvještači.
Uklapamo
se, zaboravljamo na Igman, skrećemo odmah prema hotelu Ski, koji nam je dat na
raspolaganje kako bi se dijelovi bataljona odmarali.
Tih
dvjestotinjak metara koliko je bio udaljen od Famosa, samo smo još i ubrzali.
Stižemo,
na trenutak prije nego će Murat Pejković pokrenuti kamion koji je upravo primio
na sebe posljednje komade opreme, koja se valjda kani doturiti negdje na
liniju.
- Satovaraj
Murga! – pravim se malo i duhovit.
- Što!?
Šta je bilo? – on je posve ozbiljan.
- Reci
mi, znaš li gdje ćeš to odvući!?
- Negdje
ćemo odvući – najprije i on bi duhovit, ali se odmah ponovo uozbilji – ne,
ozbiljno, šta je to bilo!?
Za
šalu mjesta više nije, shvatam kako vijesti s ratišta umnogo kasne. Ja i Abid
smo brži od njih, kao da sredstava veze i nemamo. Kada je tako, prihvatamo i
ulogu glasnika.
Ja
sada Murgi pokušavam objasniti, a Abid se zapućuje Majoru, za kojeg nam Murga
reče da je i sam tu.
- Nemoj
ti njega raspremati, ići će on. Samo, prema Igmanu – ovako završih,
ostavljajući Murgu uz kamion a bez riječi, a sam se uputivši u hol hotela.
U
hotelu mirno, skoro posumnjah u ono što sam se spremio reći. Razmišljah da
ćutim dok se Abid ne vrati od Majora, ionako je on jedini koji zna kako u ovoj
situaciji postupiti.
- Hojta
je pala! – ipak me je pedesetak upitnih pogleda primoralo da budem direktan.
Izazvao
sam poduži tajac. Ne samo da nisu znali, nego nikako nisu htjeli ni
povjerovati.
- To
nije moguće! – prva reakcija dođe od Halima Alibašića.
- Možda
i nije moguće, ali se ipak dogodilo! – pokazah se malo i iznerviranim.
- A,
šta je s našima? – sada je Halim zvučao zabrinuto.
- Živi
i zdravi!
- A
gdje ste?
- Ja
i Abid smo ovdje. Ostali će uskoro!
- Ne
mere biti! – Halim skoči s kreveta – gdje mi je Huso?
- Kažem,
svi su se povukli.
- Kako
znaš?
- Fino,
mi smo se zadnji povukli!
Jasno
mi je da se nisam najsmislenije izrazio, neko ko se posljednji povukao s položaja
nikako ne bi trebalo da ovdje prvi stiže.
Dok
sam tražio vrijeme da kažem više pojedinosti, Halim je, odmahajući rukama, već
pojurio izlazu. Znao sam da, poput Abida, i on hita Majoru.
