Djevojka je bosiok
posijala.
Svako jutro bosiok
obilazi.
Jedno jutro prođe, ne
obiđe.
Spremi brata da bosiok
obiđe:
„Hajde, brate, pa se brzo vrati!“
„U z'o čas je, sejo,
posijano.
Sio filer na sred
bosioka,
a žandari oko bosioka.
Ištu, sejo, da bosiok
prodaješ,
sve dva struka za
dobra junaka!“
29/30. juli 1993.
„Idi, brate, pa bosiok
prodaji.
Gledaj, brate, ko je
neženjeno!“
„Kako ću ja, seko,
poznavati?“
„Lasno ćeš ti, brate
poznavati:
Smije mu se među
obrvama!
Kad se smije k'o da
biser sije!
Kad govori k'o da sunce
grije!
Oženjeno, grana
ozobana:
Kad govori k'o da goru
lomi!
Kad se smije k'o da kiša ide!“
Krevet,
nakon mjesec dana. Osjećaj koji je nedostajao. Nedavno sam se okupao, pa sada
se ne htjedoh gurati. Dovoljno mi je i ovo. Da potisnem osjećaje koje dijelih,
i koji me dočekaše.
Ujutro,
nakon što se naspavam, biću drugi čovjek. Želje upravljaju mnome, pa se nadam
da će i situacija okolo biti drukčija, bolja.
Htjelo
mi se upitati šta je bilo s Muratom Pejkovićem, ručkom i opremom koju je
potjerao na liniju. Savlađivah se, naređujući jeziku da miruje.
Tek
situaciju koristim da popričam sa Seadom Pezom, kako smo navikli, šaljivo i
mladalački. Pošli smo od toga da nas je sudbina ponovo spojila, bar na neko
vrijeme, a što bi mogao biti znak da se dakako nešto krupno spremna. Šalio sam
se kako je Igman dovoljno blizu te da ovaj put nema opasnosti od lutanja.
Odgovarao je, da je i sto metara on više za mnom neće.
Poslije
sam sa Salkom Čorbom, koji je ležao na krevetu ispod, ozbiljnije razmijenio
nekoliko riječi. On je uporno slutio da ovo neće na dobro izaći, ja sam izmišljao
uvjeravanja da hoće, da mora...
***
Negdje
u akšam u našu sobu uđe jedna žena u uniformi. Nije nam se dopalo njeno sāmo
držanje, još manje ono što nam je imala za reći. Ispitani smo ko smo i zašto
nismo na liniji.
Mi
smo htjeli biti učtiviji, pokušali smo objasniti. Ali je izašla ne ostavivši
utisak onoga kome su se naša objašnjenja i dopala.
Pokolebala
je moja osjećanja, počinjem i ja prihvatati kako će spavanje biti samo jednim
okom. Razmišljanjima idem dotle da se osjećam srećnim što ja nisam koji
odlučuje. Kakav sam, moguće bih popustio pred njenim prikazivanjem situacije i
već bismo bili na putu za Šiljak. Srećom, Liman je komandir čete, tom logikom i
ovako sastavljene grupe, preuzeo je odgovornost, zatražio smirenost, istrajnost
u odmaranju kao i kada smo na liniji, uz spremnost za pokret, ukoliko dobijemo
takav zahtjev od onoga ko je nadležan da nam naređuje.
Ko
je ona, ima li ona ikakvih ovlaštenja, za to ne marismo. Do njenog sljedećeg
ulaska, nešto iza devet sati.
- Komandant
je naredio, svi na Čiljak! – ovaj put je njen nastup bio kraći, ali i još drčniji.
Jedino
je to rekla, ponovivši nekoliko puta. Nije ona marila na naš smijeh zbog njenog
nadmenog „gradskog“ govora, pri čemu je skoro namjerno ime čuke koju trebamo
braniti onako iskrivljivala. Nije joj smetao naš smijeh koliko što nikako
drukčije ne reagovasmo na njene pozive. Čini se da je bila uvjerena kako ćemo
skočiti, dotegnuti čizme, podmazati puške, i bezglavo jurnuti prema Šiljku.
A mi, iako vidjeh da sada nisam i
jedini koji osjeća nešto nemira, ostasmo na fonu dogovorenog, te samo sačekasmo
da nas po drugi put ostavi na miru.
- Mi imamo svoju Komandu, radimo prema
našem planu – Liman ponovi da složnošću ne trebamo brinuti za ovakve i slične
prijetnje – da je Ćuzi trebala naša pomoć, javio bi nam. Nego, ako ova još samo
jednom uđe ima da je najurimo prije nego zine!
Klimali smo glavom, ali smo i dalje,
za svaki slučaj, ležali spremni. Ne iz straha od nje ili komandanta Korpusa,
već u iščekivanju upravo mogućih poziva od naše Komande.
Ipak, kako vrijeme odmica to se i san
pokaziva izvjesnijim. Nekima se, čak, činilo da su njen sljedeći ulazak usnili.
Bilo je to, sigurno, negdje oko pola noći.
- Komandant je ljut. Neće biti dobro da
vas ovdje nađe. Ja ovo zbog vas. Bolje vam je… Krenuo je od sobe do sobe –
poput sna je djelovao i njen, sada ipak puno topliji ton.
Možda su i njene namjere bile
korektne. Donekle smo se i suzdržavali, dok ponovo ne čusmo pominjanje
“Čiljka”.
Ako je kanila još nešto reći, ne
dozvolismo joj. Glasnije smijanje jednih pokrenu zviždanje drugih, na kraju i
mrškanje trećih.
***
Osjetivši
kako je više ne slušamo, izađe lupnuvši vratima. Vrati se tajac, koji neko od
nas presiječe pitanjem šta nam je činiti ukoliko general, ili ko već, zaista
dođe.
Liman
nije mijenjao mišljenje, ponovi da svako mora biti svjestan kako smo mi i ovdje
na liniji, kako nam je ovo prvi dan odmora nakon skoro mjesec dana, odmora u
kojem smo u pripravnosti - ukoliko budemo pozvani od našeg komandanta. Dodao
je, jedino, da ipak trebamo pustiti njega da govori, ma ko da nas do jutra bude
bihuzurivao.
Vjerovati
mu je, imao je dovoljno vremena da dobro promisli na koji će to način izvesti.
Osim toga, i najgrlatiji je bio da se, ni po koju drugu cijenu, ne mičemo
odavde. Uz, a poslije pada mraka, sada i istinu da to ne bi ni bilo pametno,
bar dok ne bismo saznali tačno gdje su trenutno naši.
A
ja, kajem li se? Ne mislim. I neću da mislim. Nekako sam cijele ofanzive bio
prisiljen i previše da razmišljam, čak i u situacijama kojima nisam bio sasvim
dorastao, a kada me je sreća pripazila.
Konačno
ima neko drugi da misli. Ponudio se, a čini mi se kako mu još i basta. Nisam
upratio da je išao kontaktirati Majora, možda i jeste, svejedno ja na njegovom
mjestu ne vjerujem da bih bio ovako miran, siguran, uvjeren u snagu sopstvenih
riječi kontra generalovih...
Divih
se Limanu na držanju, a odustavši od razmišljanja o tome požurih pokušati
uhvatiti još koji minut sna. Usput se prisjetih Mahira i igmanskih homora, ali
se umirih vjerom kako put ka njima vodi preko ovoga što Liman smjera.
