Djevojka je dragom poručila:
„Čuj, dragane, odoh za drugoga.
Za drugoga, za jarana tvoga.
Odnesoh ti grlo neljubljeno.
Je l' ti žao, žalosna ti
majka?
Kad ti sjutra ispred dvora
prođem,
i provedem kićene svatove,
na tvom konju i na tvom
kavadu,
i pod tvojim zlaćanim prstenom,
ti ćeš, dragi, stati pa
gledati.
U tebi će srce ispucati,
kano ljeti zemlja od sunašca.
Bog će dati i kiša će pasti,
crna će se zemlja sastaviti.
A ti, dragi, s mojim srcem
nećeš;
sve s dušmana, da od Boga
nađu!“
Tmurna
noć se nadvija nad Raštelicu. Tmurnija od bilo koje iznad Bjelašnice.
Vratili
su se oni s Bradine. Vijesti koje su donijeli bile su dobre, ali ništa ne može
razbistriti nebo iznad nas.
Ići
ćemo odavde. Dogovoreno je. Posljednja drama je razmršena, ostaju stare tajne.
Zuka
je upoznat sa svim dešavanjima. Ništa više ne čudi, pa ni to da za većinu toga
on nije znao. Pred našim ljudima se usprotivio svojima, koji su dobijenu
naredbu tumačili, i provodili na svoju ruku.
Mogu
zamisliti da našima nije bilo ugodno, ni otići na Bradinu, tek nakon svega
istrpiti i to vrijeme gore, ali je neko i to morao. Potvrdili smo našu
odlučnost.
Ne
znam ni koliko je to više važno, dopuštenje da idemo nije trebalo da čeka,
trebalo nas se je pustiti. Prije ovog što se u Raštelici desilo.
Sudbina
ima svoj redoslijed događaja. Naredni je taj da su pošla vozila iz Šestog
korpusa. Da ako i stignu.
Noć
koja pada, svakako će biti posebno duga. Dug je i spisak tema za razmišljati u
njoj.
***
U
iščekivanju puta ka novom, zanimasmo se za ono što ostavismo starom korpusu.
Nove vjesti s Igmana potvrđuju što smo već čuli, govore o tome kako je Igman i
odbranjen. Razlika je što se sada zanemaruju
svi drugi, samo se pominju Sedma i Sedamnaesta. Njima će biti i
pripisana odbrana Igmana!?
Ako,
njima se nije ništa zamjeriti. Oni su došli, čim im je rečeno da krenu. Da je
neko htio, mogli su oni ranije doći.
Moglo
je biti da četnici ni ne priđu Igmanu. Mnoge bi pāle žrtve bile izbjegnute,
manje bi i bilo važno ko je branio, i odbranio Sarajevo.
Kao
što se već zaboravljaju ove druge jedinice, znamo i nas šta čeka. Možda će se
htjeti da se najviše pamti krvava Raštelica, više nego Grebak, Rogoj i Proskok
- zajedno.
Krvava
Raštelica, koja je po nekim informacijama mogla biti i krvavija. Ne znam od
kuda stižu sada te priče, znam da su neki stigli razmijeniti nekoliko rečenica
s momcima koji su bili na kamionu, čuo sam da većina od njih uopšte nije znala
ni zašto, ni od koga su zaustavljeni. Prema viđenom, neki i jesu. Barem to ko
smo, te da je nekome naređeno da nas se mora zadržati, makar i na silu.
Što
je demonstrirano u Krupoj, ovdje je imalo spremnu i krupniju kopiju. Tragibajkovito
zvuči da je nakon transportera, u funkciji bio i minobacački dio jedinice. U
nastavku priče pominje se i podatak kako u Zukinoj jedinici ima veći broj
Fočaka, koji su saznavši kuda su pošli, još podržani i od Borčana i Gačana,
odbili u svemu sudjelovati.
Šta
je od svega istina, ko zna hoće li se ikada sasvim raščistiti, ono što je
sigurno je to da su barem ti topovi, ako su bili i spremni, ostali gluhi. Sudbina
je događaje okrenula kako ih je stvarnost zabilježila. I koji su Aliju
Muhovića, te još jednoga, potpuno nevine, koštali života.
Tako
je moralo biti. Sudbina se trpi, stvarnost živi. Aljova pogibija je došla, ali
su možebiti zaustavljene neke druge...
***
Tužniji
je rastanak s Prvim korpusom nego smo htjeli, zaslužili. Raštelicu zaboraviti
nećemo, sjećaćemo je se i tamo kamo nas sudbina, na vozilima Šestog korpusa
odvede. Na vozilima kojih je pošlo, dovoljno da se na njih uguramo svi, ali
pošto se prethodno riješimo onoga što nam je višak.
Nešto
ćemo brašna dati u pekaru u Tarčinu, da nam se hljeba napeče za puta, ostalo
ćemo podijeliti našim izbjeglicama ovdje. Teret mržnje prema nama, ostaje i na
njihovim plećima. Nama je ovo prilika da
im se unaprijed, koliko možemo zahvalimo.
Teret
je to od kojeg bi mnogi čim prije pobjegli. Tako mi se i nije teško ugurati
među one koji će se ovog zadatka prihvatiti, iako s nekim svojim, posebnim razlozima.
Želim baš ovdje zaključiti i u dnevniku, naše bitisanje kroz Prvi korpus.
***
Iščekujući
dnevnu svjetlost koja će mi to omogućiti, podsvjesno očekujući da će se još
nešto dogoditi, možda još malo žaleći zbog odlaska, potajno se nadajući da se
sve može još zaokrenuti, u glavi slažem ono što ću dakako zabilježiti.
Jesam
sve vrijeme, od poznanstva s Mahirom, pominjao homore na Igmanu, ali niti
jednom da ćemo samo proći pokraj njih. Mogu ja biti neko ko najviše žali što je
baš tako bilo, ali točak sudbine još niko povratio nije.
Aljo
je poginuo kako je poginuo, Komanda korpusa se prema nama ponijela kako je
mislila da treba, ne kako smo zaslužili, Sedma i Sedamnaesta su došle kada im
je naređeno, ne kada su trebali, jednoglasno smo odlučili kako je većina
pretpostavila da je bolje, četnici su se na Opservatorij popeli kao da su mine
sami stavljali, Fahro je s Hojte povučen da je ne bi branio, s hrabrim
Kijevljanima se nikako nismo stigli uvezati, pomoć Grepku je došla kada je više
niko nije tražio, Trnovske su linije padale, i mi se povlačili...
Ćaze
je poginuo još vjerujući kako u Korpusu neko cijeni one koji u rovu ginu, Mujo
Andelija je sam želio da posljednji dan života vidi što više svojih saboraca,
svojih Fočaka, Ismet Pačariz je s našom Fočom imao sudbinsku vezu, ali i srce
kojim je mislio da i sam može odbraniti Treskavicu, Remzija Čorbo je zbog
Bjelašnice, zbog Bosne, odlučio kćer jedinicu neupoznati za života, Medin je
pokazao kako niko nije premlad da pogine, Ado je i na posljednji put pošao s
najdražim komandantom, Dževad Hanjalić je održao obećanje da Proskok neće pasti
za njegova života, Zakareli je...
Igman,
Sarajevo i Bosna su spašeni. Postoje zasluge i drugih, ali mi nećemo dati ni da
se po našima pljuje. Jesmo otjerani iz Prvog korpusa, ali nam niko neće uzeti
ono što smo u njega ugradili. Čuvaću ja dnevnik, koji će svjedočiti. Koji neće
baš sve dokazati, ali ni trpjeti neke laži.
Ostaviću
u njemu šest praznih stranica. Ne idemo toliko daleko da dijelovi istine, koji
i inače uvijek pomalo kasne, ipak ne dođu, i u njemu zauzmu svoje mjesto.
Proskok
je, siguran sam, priča koja nije završena...
