X - 73 / Najmanje željeli

Sarhoš Aljo drume zatvaraše,
na djevojke đumruk uzimaše.
Niko kraj njeg proći ne mogaše,
bez poljupca il' dukata žuta.

Kad naiđe Atlagića Fata,
progovara sarhoš Alijaga:
„Nećeš proći dok te ne poljubim!“
Stade molit' lijepa djevojka:

                                                                                        
„Nemoj, Aljo, obadva ti sv'jeta,
ugrist' ćeš me, poznaće mi majka!“
Za to Aljo, haje i ne haje,
već on ljubi lijepu djevojku.

Kako su se slatko poljubili,
četiri joj dagme napravio.
Dvije dagme pod bijelo grlo,
druge dvije pod crne solufe.

Sunce je u zenitu, vrijeme ide, mi u njemu stojimo, naša napetost raste.

Prisjećam se našeg jutrošnjeg dolaska iz Češća, sreće da nas bješe desetak. Vidjeli smo i mi grupu momaka s bijelim opasačima. Bolje rečeno, vidjeli su oni nas, mi smo od njih zakretali glavu. Slušajući iznova prepričavanja iskustava onih koji bijahoše usamljeni, ili u manjim grupicama, stresam se sada od nerazumijevanja.

Sam sebi prepričavam i vijesti s Igmana. Posljednje govore o prijekidu mirovnih pregovora, zahtjevima međunarodne zajednice da četnici zaustave ofanzivu.

Čudno mi je takvo ponašanje, ne čine ništa da spriječe četnike da zauzmu Sarajevo, ali im tobože ne dozvoljavaju da ga odsijeku. Kada je Goražde u pitanju, nije im smetalo ni jedno ni drugo.

Jedino mi je čudnije ponašanje našeg vrha, ali od razmišljanja o tome javlja mi se muka. Što na ovoj vrelini nikako nije dobro.

 

                                     ***

Nama je loše, dobrovoljcima na cesti gore. Ćasara se sve teže bori da drži pod kontrolom ponašanje ostalih, prejako sunce čini svoje, dijelom i piće, preživljeno je potaklo nervozu, koja raste brže od vremena koje prolazi. Mirnima nas drži želja da se ovo jednom, već nekako riješi.

Propustili smo još jedno vozilo Konjičke brigade, a ni sljedeće nije bilo koje smo očekivali. Iako je pripadalo Zukinoj jedinici, te zbog toga neće moći proći. Bez obzira što tvrde da znaju za naš zahtjev, što se sami kao čude da to već nije obavljeno, te što im se jako žuri.

Sve im vjerujemo, ali zahtjevamo da se vrate, sklone negdje dok dođe to vozilo s našim naoružanjem. Dodatno im objašnjavamo, mi moramo ostati dosljedni - Igman se nama desio, ali je i važno da se slično nikom više, i nikada ne desi!

Nismo popustili, i nećemo. Vozilo se sklonilo, kako bi prošlo sljedeće, drugo Jablaničko danas. Kao i prvo, jednako je mirno prošlo.

Što, opet, ovima zasmeta. Ponovo se kamion okrenuo prema nama, i stao.

Iz kabine je sada izašao čovjek srednjih godina i rasta, manjih brkova.

-       Šta je ovo, ljudi, pobogu – glasno da smo ga svi mogli čuti, te vrlo izraženim sandžačkim naglaskom se obraćao direktno Ćasari, koji je već odgurao sve ostale naše.

-       Rekli smo ti jednom, proći ćete čim dobijemo svoje puške – Ćasarin je glas bio sasvim miran.

-       Sad sam se čuo, džip je pošao iz Tarčina, samo što nije stigao.

-       Odlično, onda nećete dugo čekati.

-       Ama, čovječe, mi smo logistika, mi ni s čim nemamo nikakve veze. Premoreni smo, jedan smo zadatak završili, idemo na drugi...

-       Svakako vam malo odmora i treba. Mi vas razumijemo, i vjerujemo vam, ali vjeruj i ti, da smo se mi pitali do ovoga sigurno ne bi ni došlo.

 

Ćasara je čuvao smirenost, dok je Brko sve izraženije gubio živce. Uhvatio se za glavu, pomalo je poskakivao, izgovarao i neke riječi koje svi nismo mogli čuti, a koje su podsjećale i na psovke, smirivši se tek nakon minut-dva, poslije čega ponovo uđe u kabinu.

Vidjeli smo da sada doista s nekim razgovara motorolom, te smo mi najbliži i pratili promjene izraza na njegovom licu. One su potvrđivale priču o skorom dolasku i vozila s puškama.

Ali, ne i postupak koji je napravio. Još jednom je kratko napustio kabinu, isprsio se i skoro zagalamio, brzim i jedva razumljivim glasom, od čega smo mi razumjeli da se predstavlja bratom muslimanom, te da poziva da mu se puca u grudi - ako mu se ne vjeruje.

Potom se ponovo vratio u kabinu, i kamion se još jednom pokušavao skloniti s ceste. Vozač je ubacio u rikverc i polako se zakretao, dok je Ćasara ponovo smirivao onu trojicu kojima je stajanje na suncu i najviše dojadilo. S druge strane, njihovo se takvo ponašanje nije Brku dopadalo, koji je u kabini mahao pištoljem. Tako je svaki prijeđeni metar, kamiona u rikverc, svima nama pedstavljao olakšanje.

-       Jebemo vam fočansku majku! – glas koji se prolomio s karoserije, a nakon što se kamion dovoljno zakrenuo da ovi odozgo mognu početi iskakivati u jarak s druge strane, podsjeti da se ovo može i drukčije završiti.

 

Opet se prisjećajući svih naših žrtava, mahinalno ponovo podigoh pušku, stežući je rukama. Još sam i oči zatvorio...

Rafali me prepadoše. A kada oči ponovo otvorih, već su pucala i stakla na kabini. Čujem da su i naši odgovorili.

Okrenuh pogled ka našima, vidjeh Aliju Muhovića kako pada. Krv je već tekla asfaltom. Njegova.

-       Stanite, ljudi, poubijasmo se! – gledam Muharema Muhovića kako iskače na cestu, dok se pridružujem onima koji smo vatru otvorili i iz jarka.

 

Još samo nekoliko kraćih rafala, i pucnjava zamire.

Muharem je uz Alja, visoko podignutih ruku, svima pokazujući da je iskočio bez naoružanja, ali još više kako je sasvim u pravu kada je u pitanju ono što je rekao.

Cijenim ovaj Muharemov potez izuzetno hrabrim, potvrđuje to zemlja ispod mene koja odjednom posta ledena, ali ću o tome razmišljati drugi put.

Aljo nije jedini koji je pogođen, doktor se zove i s karoserije Zukinog kamiona...

Tuga. Nevjerica. Suze. Tišina. Grobna tišina!

A da sve bude još tragičnije, upravo prilazi džip s našim puškama. Što je sada, ipak, manje važno.

Borimo se za sekunde. Iz džipa se puške brzo istovaraju, osposobljava se za puno bitniju vožnju. Treba ranjene prebaciti do bolnice, Muharem je nemoćan.

 

                                      ***

Zebnja je pritisla Raštelicu. Ko mora, ima snage i volje, dolje je na cesti. Ostali smo se povukli iza škole. Nestalo je sveg ushićenja. Ovo je ono što nismo slutili, još manje htjeli, najmanje željeli.

Koga je sada briga što smo puške dobili nazad, što nismo htjeli uzeti višak, što su oni previše odugovlačili, pa onda malo i požurili, u toj žurbi u džip ubacivši svo zaplijenjeno naoružanje, uključujući i nekoliko od boraca Devete Hadžićke, ili Osamdeset prve Trnovske, još je i najmanje važno...

Aljo Muhović je poginuo. S ranama koje je odnio, neće ni do bolnice. Jedan od dvojice pogođenih na karoseriji je ostao na mjestu mrtav, drugi je ranjen.

Ako je vjerovati onome što čujemo, sudbina se i ovaj put, uz sve, i dodatno skršila na nas. I taj Zukin je - po rođenju Fočak!

Još dva Fočaka izginuše. Kada su ovi u pitanju, manji dio odgovornosti prihvaćamo. Svi zajedno, nikako pojedinačnih.

Znamo da će iz Korpusa tražiti neka imena, ali isto tako znamo da ih neće dobiti. Trebali su ti u Sarajevu biti brži, i danas, a posebno prije nekoliko dana, prije mjesec.

Sad, neka istražuju sami, ionako im nismo više potrebni. Rekli su, mogu bez nas. Kao i da ih naše žrtve ne zanimaju.

 

                                    ***

Mi nismo takvi. Uspostavljen je kontakt sa Zukom lično, prihvatili smo uputiti dobrovoljce na Bradinu, kako bismo zajednički sačinili izvještaj o svim proteklim dešavanjima.

Iščekujući da se to završi, i između sebe pričamo otvoreno, o svemu.

-       On i jeste tražio belaja – u mraku koji se spuštao, Abid Hajdarević nije primijetio iza leđa Cikija, Aljovog brata.

-       Ponovi šta si rek'o! – istog je časa ovaj osamnaestogodišnjak zasiktao, već držeći pušku uperenu u Abida.

 

Srećom, i sudbina je konačno shvatila da je žrtava bilo dovoljno. Zadesiše se tu oni koji Cikija uspijevaju smiriti.

A svi zajedno, shvatamo da o ovome neko vrijeme ne trebamo pričati.

Drugi su krivi, a svi smo mi danas bili Alije. Njemu je, bilo još i suđeno... 

Raštelica