Jagluk dere momče
Mehemede,
jagluk dere, za
jaglukom vehne:
Moj jagluče, sirotinjo
moja!
Gdje su ruke koje su
te vezle, 2.
avgust 1993.
gdje su oči koje su te
gledale?
Truhnu ruke koje su te
vezle,
truhnu oči koje su
gledale!“
Put
do Raštelice nije bio dug, koliko je bio mučan. Ne od sebe, već zbog onog što
se prethodno dešavalo.
Bio
sam na začelju stroja, još sam se čuvao lošeg, kamenitog puta niz Igman, tek
prilazio blagoj neprijatnosti koju je jutro otkrivalo iznad Lokava, kada se u
Krupoj dešavalo nešto mnogo ozbiljnije. Riječ je o drami, čiji su direktni
učesnici momci, dobrovoljci iz naše prethodnice. Tu dramu su režirali
pripadnici Zukine jedinice.
Taj
događaj na ulazu, na rampi objekta u Krupoj nastavak je trajućih nekorektnosti
koje se čine prema nama, a definirao je naš odgovor. Ne znam koliko treba
kriviti te policajace, šta su već, uvjeren sam da su od nekoga dobili
naređenje, no ne smije se ni opravdavati njihov postupak. Naređeno im je da nas
zaustave, i na silu vrate nazad. Što su oni i htjeli uraditi, tako da su
prepriječili transporter, s PAM-om uperenim u naše pročelje!
Bio
je to pokušaj demonstriranja sile, ne mogu reći ozbiljnosti. Biće da su dobro
znali šta im je naređeno, ali ne i da su znali nad kime naređeno hoće izvršiti.
Odlučnost i spremnost momaka iz našeg bataljona mi je poznata, posebno Eka,
Šefe i Limana, a nisam sumnjao ni u izbor iz druga dva, bez obzira što njih
uglavnom ne poznajem. Upamtio sam tek ime Mrava Salema, koji je bio radni kolega
i haver s Mufom, i za kojega me ne čudi da je bio među onima koji su se prvi
isprsili, koji su imali pedeset, dvije stotine i pedeset, gledajući nazad prema
Grepku i Rogoju, i dalje, još i više razloga da se ne uplaše jednog transportera!
Vremena
za prepričavanje držanja naše prethodnice nije bilo. Koji nismo odmah, sada smo
shvatili zašto smo je imali. A od ostalog, nešto nam je jasnije, nešto nikada
neće ni biti.
Znamo
zašto je naš zahtjev onako formulisan, pogriješili smo s računanjem na susretljivost
ljudi u Krupoj, a ko su oni iz Komande korpusa, i kako su bili onako brzi,
koliko će nas zanimati ovisiće od toga kakav odgovor bude. Isto važi i za to u
kojoj funkciji je tu bio ovaj dio Zukine jedinice, kao i ko je njome
komandovao.
Ako
je trenutno nešto važno to je da je izbjegnut ozibljniji incident, te da smo
razumjeli poruku kako ni u Krupoj nismo dobrodošli.
***
Svi
ne mogosmo se smjestiti u školu, većina nas osta u njenom dvorištu, i oko nje.
Moramo biti na okupu, spremni na ono što nas čeka.
Ma
koliko neki od nas bježali od tih misli, nama su vrata Prvog korpusa zatvorena.
A zbog toga ne trebamo biti ni previše zabrinuti, možda je to ono što smo i
htjeli!?
Već
i znamo gdje ćemo, uspostavljena je veza sa Šestim korpusom, i to onim njenim
dijelom gdje je naš Major!
Veza
je uspostavljena, tražimo pomoć. Oko transprota. Ali, nakon što se ovo s
dosadašnjim našim korpusom riješi mirno. Treću varijantu ne pominjemo, iako
naša Armija ima još korpusa.
Naišli
smo na razumijevanje, vozila su spremna. Da krenu otud. Samo još da se Prvi
korpus složi. Nama se ne žuri, sačekaćemo. Osim toga, ultimatum ističe tek
sutra - malo prije podneva.
Škola
u koju smo se smjestili, ne pruža nam baš sve uslove za toliko potreban odmor.
Nastojimo ovo vrijeme koliko je moguće bolje iskoristiti.
Ima
nas koji u okolnim selima imamo rodbine, mi možemo do njih, ostalima će biti
komotnije. Komanda se složila, uz upozorenje kako se i tako moramo držati u
grupama, najmanje po desetak zajedno.
Jasno
nam je zbog čega, napetost nas je dopratila, kao i nenaklonost mjesnog
stanovništva. Jasno nam je i da su mnogi od nas željni mnogo čega, te da će
biti i onih što će rizikovati. Ako i nemaju ovdje rodbine, možda se nađe nešto
za ponuditi u zamjenu za koju flašu rakije...
***
Mi
Trošnjani smo se lako dogovorili, svi ćemo skupa. U Češće, u jednu kuću, kod
Munibe Pekas. Tu ćemo odmoriti, vidjeti da tu iskupimo i ostale naše.
Razgovor
s dragim ljudima uvijek prija, nadomješta mnoge stvari.
A
počelo je suzama. Vidjeli smo malu, troipomjesečnu Elviru, Remzijinu kćer. Beba
odlično napreduje, samo što još nije svjesna da oca nema, da ga neće ni
pamtiti. Obećali smo, kada znadne slušati pričat ćemo joj kakav je bio...
Noć
će biti duga, jer vjerovatno ni spavati nećemo. Naši ljudi nas razumiju, podržavaju, ali i svi
skupa pomalo žalimo. I naš i srpski radio je javljao o borbama na Igmanu, koji
se, eto, još uvijek nekako brani.
Tužno
je gledati malu Elviru, sjećati se ostalih poginulih, a ipak biti ovdje. Sve je
tako bilo suđeno, a mi smo još spremni vratiti se...
