„Čuj, djevojko, umire
ti majka!“
„Nek umire, i gore joj
bilo!
Kad je mene za hajduka
dala.
Za hajduka, za nemila
druga.
Sinoć hajduk iz
hajduka dođe.
Na njemu je krvava
dolama,
krvavi mu noži od
balčaka,
krvave mu ruke do
lakata.
2 i 3. avgust 1993.
U ruci mu kosa
djevojačka,
a u drugoj ruka od
junaka.
Što je u ruci kosa
djevojačka,
to je kosa moje mile
majke.
Što je u drugoj ruka
od junaka,
to je ruka mog rođenog
brata!“
Put do Raštelice nije bio dug, koliko je bio
mučan. Ne od sebe, već zbog onog što se prethodno dešavalo.
Bio sam na začelju stroja, još sam se čuvao
lošeg, kamenitog puta niz Igman, tek prilazio blagoj neprijatnosti koju je
jutro otkrivalo iznad Lokava, kada se u Krupoj dešavalo nešto mnogo ozbiljnije.
Riječ je o drami, čiji su direktni učesnici momci, dobrovoljci iz naše
prethodnice. Tu dramu su režirali pripadnici Zukine jedinice.
Taj događaj na ulazu, na rampi objekta u Krupoj
nastavak je trajućih nekorektnosti koje se čine prema nama, a definirao je naš
odgovor. Ne znam koliko treba kriviti te policajace, šta su već, uvjeren sam da
su od nekoga dobili naređenje, no ne smije se ni opravdavati njihov postupak.
Naređeno im je da nas zaustave, i na silu vrate nazad. Što su oni i htjeli
uraditi, tako da su prepriječili transporter, s PAM-om uperenim u naše
pročelje!
Bio je to pokušaj demonstriranja sile, ne mogu
reći ozbiljnosti. Biće da su dobro znali šta im je naređeno, ali ne i da su
znali nad kime naređeno hoće izvršiti. Odlučnost i spremnost momaka iz našeg
bataljona mi je poznata, posebno Eka, Šefe i Limana, a nisam sumnjao ni u izbor
iz druga dva, bez obzira što njih uglavnom ne poznajem. Upamtio sam tek ime
Mrava Salema, koji je bio radni kolega i haver s Mufom, i za kojega me ne čudi
da je bio među onima koji su se prvi isprsili, koji su imali pedeset, dvije
stotine i pedeset, gledajući nazad prema Grepku i Rogoju, i dalje, još i više
razloga da se ne uplaše jednog transportera!
Vremena za prepričavanje držanja naše prethodnice
nije bilo. Koji nismo odmah, sada smo shvatili zašto smo je imali. A od
ostalog, nešto nam je jasnije, nešto nikada neće ni biti.
Znamo zašto je naš zahtjev onako formulisan, pogriješili smo s računanjem na susretljivost ljudi u Krupoj, a ko su oni iz Komande korpusa, i
kako su bili onako brzi, koliko će nas zanimati ovisiće od toga kakav odgovor
bude. Isto važi i za to u kojoj funkciji je tu bio ovaj dio Zukine jedinice, kao
i ko je njome komandovao.
Ako je trenutno nešto važno to je da je izbjegnut
ozibljniji incident, te da smo razumjeli poruku kako ni u Krupoj nismo
dobrodošli.
***
Svi ne mogosmo se smjestiti u školu, većina nas
osta u njenom dvorištu, i oko nje. Moramo biti na okupu, spremni na ono što nas
čeka.
Ma koliko neki od nas bježali od tih misli, nama
su vrata Prvog korpusa zatvorena. A zbog toga ne trebamo biti ni previše
zabrinuti, možda je to ono što smo i htjeli!?
Već i znamo gdje ćemo, uspostavljena je veza sa
Šestim korpusom, i to onim njenim dijelom gdje je naš Major!
Veza je uspostavljena, tražimo pomoć. Da se sve
proba riješiti mirno. Treću varijantu ne pominjemo, iako naša Armija ima još
korpusa.
Naišli smo na razumijevanje, vozila su spremna.
Samo još da se Prvi korpus složi. Nama se ne žuri, sačekaćemo. Osim toga,
ultimatum ističe tek sutra - malo prije podneva.
Škola u koju smo se smjestili, ne pruža nam baš
sve uslove za toliko potreban odmor. Nastojimo ovo vrijeme nekako iskoristiti.
Ima nas koji u okolnim selima imamo rodbine, mi
možemo do njih, ostalima će biti komotnije. Komanda se složila, uz upozorenje
kako se i tako moramo držati u grupama, najmanje po desetak zajedno.
Jasno nam je zbog čega, napetost nas je dopratila,
kao i nenaklonost mjesnog stanovništva. Jasno nam je i da su mnogi od nas
željni mnogo čega, te da će biti i onih što će rizikovati. Ako i nemaju ovdje
rodbine, možda se nađe nešto za ponuditi u zamjenu za koju flašu rakije...
Mi Trošnjani smo se lahko dogovorili, svi ćemo
skupa. U Češće, u jednu kuću, kod Munibe Pekas. Tu ćemo odmoriti, vidjeti da tu
iskupimo i ostale naše.
Razgovor s dragim ljudima uvijek prija,
nadomješta mnoge stvari.
A počelo je suzama. Vidjeli smo malu,
troipomjesečnu Elviru, Remzijinu kćer. Beba odlično napreduje, samo što još
nije svjesna da oca nema, da ga neće ni pamtiti. Obećali smo, kada znadne
slušati pričat ćemo joj kakav je bio...
Noć je bila duga, spavali nismo. Ovi su nas ljudi
razumjeli, podržali, ali smo i svi skupa pomalo žalili. I naš i srpski radio je
javljao o borbama na Igmanu, koji se, eto, još uvijek nekako brani.
Tužno je gledati malu Elviru, sjećati se ostalih
poginulih, a ipak biti ovdje. Sve je tako bilo suđeno, a mi smo još spremni
vratiti se...
***
Po dogovoru, ujutro smo rano ponovo u Raštelici.
Svi su slušali vijesti, svi su se nadali, ali su oni svjedočili i nekim drugim
vijestima!
Dvije naše manje grupe su zaustavljene i
razoružane, što s pravom donosi strah da neće na tome i stati. Pominje se opet Zukina
jedinica, vjerovatno isti dio iz Krupe, uz grubo pojašnjenje kako se na nas
gleda kao na dezertere.
O istome smo Komandu korpusa već obavijestili,
tražimo obrazloženje, kao i konačan odgovor.
Umjesto toga, pristižu nove slične priče. Još su nam
se trojica-četvorica vratila bez pušaka...
S Igmana stižu kompletnije, bolje vijesti, bar
kada je njegova odbrana u pitanju, gdje su u toku noći pristigle konačno Sedma
i Sedamnaesta! a pošto su jučer glavni posao obavili dijelovi Devete brdske, ispomognuti
nekim korpusnim artiljercima, još više činjenicom da četnici nisu znali za naš odlazak.
Pominju se i borbe prsa u prsa, u toku noći je bilo i miješanja s četnicima,
što sve nije moglo proći i bez dosta naših žrtava.
Sve skupa vraća nadu da će Igman, i Sarajevo biti
odbranjeni, titra zadovoljstvo i u našim dušama, kojima ipak treba više vremena
da se oslobode nakupljene gorčine. Što bi moglo potrajati, s obzirom da se ovdje,
u Raštelici, ništa ne mijenja.
Dva naredna slučaja su učinila da ubrzanije
zaboravljamo na vijesti s Igmana. I vraćamo se odsustvu žala što više nismo dijelom
te, historijske bitke. Mujo Hubijar i Muradif Hodžić Kodži, ne samo da su došli
bez puškomitraljeza i automata, nego namjerno nisu htjeli brisati krv s
uniforme, koja je svjedočila da naoružanje nisu dobrovoljno predali.
Na Zuku smo do sada bili ljuti i kivni, sad već
postadosmo bijesni. I na Zuku, i na onog ko mu ovo naređuje. Ovakvi pritisci
nas neće ubijediti, mogu jedino značiti jasnu poruku. Ne trebamo čekati
odgovor, nas se goni iz Prvog korpusa!
I, otići ćemo. S kompletnim ljudstvom, i sredstvima!
Ponovo se obraćamo Komandi u Sarajevu, a znajući da oni stoje iza svega ovoga,
sada s još jednim zahtjevom, i još jednim rokom - do kada da nam se oteto naoružanje
vrati.
Imamo mi način da to osiguramo. Dotjerali smo i
jedini kamion što nam je preostao, njime ćemo prepriječiti cestu. Koja će biti
slobodna za sve, osim za Zukine. Naravno, do časa kada nam se oteto vrati.
Mi jesmo protiv Karavelića, ne i Zuke, ali sukob
nećemo ni s kim! Ali ćemo ga prihvatiti!?
Ne samo dobrovoljci. Svi. Svi smo riješeni ostati
ponosni, cijena koju smo spremni za to platiti ne može prijeći onu koju smo već
platili.
Barikada je spremna. Šest ljudi su određeni u
privremeno odjeljenje naše vojne policije, mi ostali smo iza, pedesetak uvijek
u jarku.
Ovi su se podijelili u dvije grupe, trojica
čekaju, trojica su uz flašu. Vrijeme ide sporo, nekako ga treba puniti...
S obzirom na situaciju, nema ni mnogo vozila.
Naišla su tek dva Konjička i jedno Jablaničko, i uredno su propuštena, bez da
im je objašnjavano, ili da su se sami puno raspitivali.
Što, naravno, nije mogao biti slučaj kada je
naišlo prvo Zukino. Ćasara, komandir ove naše policije je uljudno pojasnio
starješini njihovog vozila u čemu je problem.
Starješina vozila, iako se najprije pravio
nevješt, prihvati našu riješenost, te i sam odluči učiniti što može. Uzeo je
pripremljeni spisak naoružanja koje od njih tražimo, da ga u najkraćem roku
dostavi svojoj Komandi, odnosno obećao je da će se ubrzo vratiti, s onim što
tražimo, kada će i moći proći...
rječica
Krupa
