„Šećer-ago, kud se na
put spremaš?“
„Biser-Hanko, na
carevu vojsku!“
„Šećer-ago, ja te
čekat neću!“
„Biser-Hanko, ni molit
te neću.
Čekaće me tvoja seja
mlađa,
što je mlađa i od tebe
slađa.
I što nije uz jarane
rasla,
ko ti što si uz mene
porasla!“
Kada smo mi sišli Krupoj, dan se već probudio.
Dolje je bilo očekivano živo. Na potočiću, rječici, mnogi su već stigli obaviti
ono što im mjesec dana bi uskraćeno. Bili su to neki drugi, svježiji ljudi.
U toku je i novi sastanak. Manjeg sastava, samo
uža Komanda. Traži se dogovor oko našeg daljnjeg angažovanja.
Gledajući one što su prvi stigli, vidim koliko
nam je malo trebalo. Počeh razmišljati o mogućnosti da danas još jednom svlađujemo
padine Igmana. Ovaj put, odozdo. Kao da mi je to i želja.
Prethodno se želim i sam umiti, promijeniti
čarape, noge oprati. A ako se stignem nakaniti, svakako ću se i obrijati. Vidio
sam mnoge koje je i brijanje osvježilo.
Tu na vodi srećem i Mema. Kao i svi, i on žuri
iskoristiti ovaj predah, za obradovati svoje tijelo.
A on na meni primjećuje nešto drugo. Pogled mu se
zakovao na mom ruksaku, po kome baš rovih tražeći peškir i čarape. Iznenađenjem
svojim, iznenađivao je sada mene.
- Ja sam ti spasio dnevnik! – brzo se pribrao, i tom
jednom jedinom rečenicom mi sve pojasni.
Ništa me drugo nije moglo bolje osvježiti,
obradovati. Voda ne čisti dušu, ali ovo saznanje...
Samo, još mi treba i da se uvjerim. Shvata, te
brzo iz svoga ranca vadi moj dnevnik.
Ne znam kako da mu se zahvalim, on se pita je li
i ima potrebe za tim. A oba znamo kako to sad i nije toliko bitno.
Biće vremena da mu ispričam koliko sam ja
rizikovao silazeći Skiju, odnosno da prihvatim kako je i on znao da zadatak
biti vezista uz Centar veze, formiran na Bjelašnici, ne znači baviti se jedino
prenošenjem vijesti, već i potpuno ih shvatati. Znao je šta se u Skiju
dogodilo, znao je da su nam stvari ostale. Nije mogao sve i svačije ponijeti,
ali je znao šta je od svega najvrijednije!
Sjećajući se povlačenja sa Zelengore, obojica znamo
kako je jedino bitno da je dnevnik sačuvan. Nije ovo prvi put, ali obećavam
sebi da se ubuduće neću, ni po koju cijenu, odvajati od njega...
Brijanje će malo sačekati, ja žurim obnoviti
druženje s dnevnikom. Bilježim to što se izdešavalo u zadnja dva-tri dana.
Zamislio sam se nad jutrošnjim prolaskom kroz
Lokve, selo koje svunoć nije spavalo. Dogovorno nismo obraćali pažnju, ali
nismo mogli ne vidjeti budnost, ne osjetiti razočarenje. Osjećali smo još
nešto, čudno je da vijesti o nama prethodnih mjesec dana nisu daleko išle, a da
su noćas bile i brže od nas.
Na kraju dodajem i vijesti sa sastanka, koji je u
međuvremenu završen. Tačnije, radilo se o razgovorima naše Komande s
predstavnicima Komande korpusa. Otkuda njih ovdje, nije mi se razmišljati, kao
ni koliko je vjerovati njihovim uvjeravanjima kako se, uprkos našemu odlasku,
na Igmanu pokušava organizirati odbrana. Mučno je i čuti da je Hrasnička
brigada alarmirana, odnosno da je gdje je sve vrijeme i bila, iznad same
Hrasnice. Da je bolji trenutak i nasmijao bih se, na priču kako su gore ostale
i sve druge jedinice, osim nas. Koliko je tih drugih bilo, i šta su oni radili,
kao i gdje su sada, to mi bolje znamo. Jedina jedinica koja je bila na
Bjelašnici a koja je dijelom možebiti još na Igmanu, jer i nema drugog izbora
je Deveta, Hadžićka. Dok bih povraćao na novo pominjanje Sedme i Sedamnaeste...
Predstavnike Komande korpusa ni mi nismo predugo zadržavali,
objasnili smo razloge povlačenja, precizirali šta nam je najviše zasmetalo, a
što je i prelilo čašu. Veliki gubitci, premor, izdaje, te na kraju i ponašanje
prema nama, ponajprije od strane komandanta korpusa, a kakvo nismo zaslužili.
Tako je i jedino što smo zatražili - nečija
odgovornost! Insistiramo na tome, a naš je prijedlog: smjena Karavelića! Preciznije,
dajemo im da se odluče, ali za oboje mjesta na Igmanu nema. Mi ili
Karavelić! Ukoliko ode Karavelić, mi se odmah vraćamo nazad. Uz obećanje, da
ćemo Igman braniti do zadnjega!
Dali smo i rok, dvadeset i četiri sata. U to
vrijeme nije uključena mogućnost da popustimo, bez obzira na pritske koje
očekujemo. Koje već i ovdje osjećamo, a zbog čega donosimo i odluku da napustimo
Krupu.
Ne znam kako i zašto, naša nova, privremena
lokacija je Raštelica.
Ispratismo gospodu, koji nisu
skrivali razočarenje, ali ni mogli biti slijepi da ne vide našu odlučnost.
Mi se ponovo postrojismo, po formaciji, i s
dobrovoljcima naprijed.
Putem gledamo slike koje smo mi najmanje željeli.
Narod se pakuje, ili je već spreman. Vjerovatno i bez neke ideje gdje će, ali
svakako - što dalje od Igmana. Aleđun je, a svi oni su slušali i srpske
vijesti.
Gledamo prijekor u njihovim pogledima. I oni u
nama vide najveće, i jedine krivce. Razlika je, što narodu i ne zamjeramo.
Upućen nije, a mi doista djelujemo kao sila koja je sama mogla odbraniti Igman!?
Meni, opet, još neke stvari nisu nikako jasne.
Ako smo se spremni vratiti, zbog čega se toliko odmičemo. Raštelica nije toliko
blizu Igmana...
Put je dug, pa vremena za razmišljanje ima. Raštelica
nije blizu Igmana, ali je bliža Konjicu. Ako smo pomenuli mogućnost napuštanja Prvog,
fizički nam i jeste najbliži Konjički korpus. I sada, a nama Ćurevcima - i sve vrijeme!
Htio ne htio, mislima opet stižem do našega Majora.
Nad glavom mi bubnjaju njegove riječi, jasno i razumljivo rečene još na Trebovoj,
uz da je meni trebala godina da ih shvatim, kako će se bataljon priključiti nebitno
kome, ali da mogućnost našeg logisticiranja bude povoljna, računajući na sve naše
buduće manevre. Tek dijelom sam zbunjen, činjenicom da Major nije u Konjicu, sve
sam bliži uvjerenju kako je u sve ovo izravno upleten. Iznenada je otišao, a i mi
sad hoćemo da idemo.
Razmišljam o tome, ali ćutim. Ne sjećam se, ne
mislim da je ikada bilo, i u jednom ratu, da je neka brigada promijenila
korpus. Ipak, mi smo Fočaci, mi možemo u mnogo čemu biti prvi.
I, neću ja da više razmišljam o tome. Dogovorili
smo se biti jedinstveni, svi stajati iza onoga što činimo, te nam je i jedino slijediti
ove što nas predvode.
A o ostalom, neka razmišljaju ovi iz Komande korpusa.
Ako vjeruju, ako im zaista trebamo, mi smo spremni. Ali, ako je jedan čovjek
važniji od cijele jedne brigade, onda...
Lokve,
prvo podigmansko selo
