„Šećer-ago, kud se na
put spremaš?“
„Biser-Hanko, na
carevu vojsku!“
„Šećer-ago, ja te
čekat' neću!“
„Biser-Hanko, ni molit' te neću.
Čekaće me tvoja seja
mlađa,
što je mlađa i od tebe
slađa.
I što nije uz jarane
rasla,
k'o ti što si uz mene
porasla!“
Brijanje
će malo sačekati, ja žurim obnoviti druženje s dnevnikom. Bilježim to što se izdešavalo
u posljednja dva-tri dana.
Zamislio
sam se nad jutrošnjim prolaskom kroz Lokve, selo koje svunoć nije spavalo.
Dogovorno nismo obraćali pažnju, ali nismo mogli ne vidjeti budnost, ne
osjetiti razočarenje. Osjećali smo još nešto, čudno je da vijesti o nama
prethodnih mjesec dana nisu daleko išle, a da su noćas bile i brže od nas.
Na
kraju dodajem i vijesti sa sastanka, koji je u međuvremenu završen. Tačnije,
radilo se o razgovorima naše Komande s predstavnicima Komande korpusa. Otkuda
njih ovdje, nije mi se razmišljati, kao ni koliko je vjerovati njihovim uvjeravanjima
kako se, uprkos našem odlasku, na Igmanu pokušava organizirati odbrana. Mučno
je i čuti da je Hrasnička brigada alarmirana, odnosno da je gdje je sve vrijeme
i bila, iznad same Hrasnice. Da je bolji trenutak i nasmijao bih se, na priču
kako su gore ostale i sve druge jedinice, osim nas. Koliko je tih drugih bilo,
i šta su oni radili, kao i gdje su sada, to mi bolje znamo. Jedina jedinica
koja je bila na Bjelašnici a koja je dijelom možebiti još na Igmanu, jer i nema
drugog izbora je Deveta, Hadžićka. Dok mi nagon za povraćanjem izaziva novo
pominjanje Sedme i Sedamnaeste...
Predstavnike
Komande korpusa ni mi nismo predugo zadržavali, objasnili smo razloge
povlačenja, precizirali šta nam je najviše zasmetalo, a šta je i prelilo čašu.
Veliki gubitci, premor, izdaje, te na kraju i ponašanje prema nama, ponajprije
od strane komandanta korpusa, a kakvo nismo zaslužili.
Tako
je i jedino što smo zatražili - nečija odgovornost! Insistiramo na tome, a naš
je prijedlog: smjena Karavelića! Preciznije, dajemo im da se odluče, ali za
oboje mjesta na Igmanu nema. Mi ili Karavelić! Ukoliko ode Karavelić, mi se
odmah vraćamo nazad. Uz obećanje, da ćemo Igman braniti do posljednjega!
Dali
smo i rok, dvadeset i četiri sata. U to vrijeme nije uključena mogućnost da
popustimo, bez obzira na pritske koje očekujemo. Koje već i ovdje osjećamo, a
zbog čega donosimo i odluku da napustimo Krupu.
Ne
znam kako i zašto, naša nova, privremena lokacija je Raštelica.
Ispratismo
gospodu, koji nisu skrivali razočarenje, ali ni mogli biti slijepi da ne vide
našu odlučnost.
***
Mi
se ponovo postrojismo, po formaciji, i s ranijim dobrovoljcima naprijed.
Putem
gledamo slike koje smo mi najmanje željeli. Narod se pakuje, ili je već
spreman. Vjerovatno i bez neke ideje gdje će, ali svakako - što dalje od
Igmana. Aleđun je, a svi oni su slušali i srpske vijesti.
Gledamo
prijekor u njihovim pogledima. I oni u nama vide najveće, i jedine krivce.
Razlika je, što narodu i ne zamjeramo. Upućen nije, a mi doista djelujemo kao
sila koja je sama mogla odbraniti Igman!?
Meni,
opet, još neke stvari nisu nikako jasne. Ako smo se spremni vratiti, zbog čega
se toliko odmičemo. Raštelica nije toliko blizu Igmana...
Put
je dug, pa vremena za razmišljanje ima. Raštelica nije blizu Igmana, ali je
bliža Konjicu. Ako smo pomenuli mogućnost napuštanja Prvog, fizički nam i jeste
najbliži Konjički korpus. I sada, a nama Ćurevcima - i sve vrijeme!
Htio
ne htio, mislima opet stižem do našega Majora. Nad glavom mi bubnjaju njegove
riječi, jasno i razumljivo rečene još na Trebovoj, uz da je meni trebala godina
da ih shvatim, kako će se bataljon priključiti nebitno kome, ali da mogućnost
našeg logisticiranja bude povoljna, računajući na sve naše buduće manevre. Tek
dijelom sam zbunjen, činjenicom da Major nije u Konjicu, sve sam bliži
uvjerenju kako je u sve ovo izravno upleten. Iznenada je otišao, a i mi sad
hoćemo da idemo.
Razmišljam
o tome, ali ćutim. Ne sjećam se, ne mislim da je ikada bilo, i u jednom ratu,
da je neka brigada promijenila korpus. Ipak, mi smo Fočaci, mi možemo u mnogo
čemu biti prvi.
I,
neću ja da više razmišljam o tome. Dogovorili smo se biti jedinstveni, svi
stajati iza onoga što činimo, te nam je i jedino slijediti ove što nas
predvode.
A
o ostalom, neka razmišljaju ovi iz Komande korpusa. Ako vjeruju, ako im zaista
trebamo, mi smo spremni. Ali, ako je jedan čovjek važniji od cijele jedne
brigade, onda...
