39 Nije zaslužio

Na Bejanu, na Vratnik mejdanu,

pod orahom i pod jorgovanom,

pivo pije gondže Abdulahu.

Pije gondže pivo sa lezetom,

a tamburom dertove razbija.

Kaharli je lica i pogleda,

tužna zbora, žalosna razgovora.

Karale ga hodže i hadžije:
„Šta je tebi, gondže Abdulahu,

pa ti piješ piva sa lezetom,

pa ti činiš Božjega harama?“

„Prođite me se hodže i hadžije!

Nije meni ni do moga nama,

a kamoli do devet harama!

Sinoć mi se udala djevojka,

sa prstenom i ispod jemina,

udala se moja Umihana.

Udali je babo i maćeha,

za suđena al za neljubljena.

Jutros meni prvi haber stigo,

pa me teški jadi poklopili.

Nije šala, tri godine dana

gledala me mlada Umihana,

a sinoć je za drugog udana.

Stoga pijem pivo bez mezeta,

njime svoje dertove razbijam.

Ostavite me hodže i hadžije,

dosta mi je i kahara moga,

a kamoli vašeg razgovora!“

Mislim da motorola i nije mogla zazvoniti u boljem momentu. Ionako ni general ni rmpalije više nisu mogli očima ni pratiti šta se sa strojem dešava.

Pisak motorole umiruje i nas. Zajednički osjećaj da slijedi nešto, umnogo drukčije od prethodnih razgovora.

Primirujemo kako bismo čuli, ili razumjeli. Uz vrijeme da i između sebe razmijenimo par pogleda. Bolje rečeno, osjećanja. Vidim tek Abida i Salka, znam koja su još naredna trojica-četvorica, ostalo su mi siluete. Sa sve pomiješanim osjećajima, i prijekora i odobravanja. Suprotstaviti se je trebalo, ali zajednički, i u povoljnijem trenutku...

Svjestan da situacijom ne vlada kako je vladao, i general ovo koristi, da bar dođe do vremena. Zato sada nije toliko ni žurio, niti galamio u motorolu.

-       Šta je tebi, čovječe? Gdje su ti ljudi, zašto niste već ovdje? – ipak se dio bijesa još osjećao.

-       Ali, generale...

-       Ništa „ali“, nema „ali“. Imaš naređenje, i pet minuta da ga izvršiš.

-       Moram vam nešto nasamo reći.

-       Sačekaj samo malo...

Mi smo s galamom stali čim je motorola zazvonila, a dok je pričao pred nama, još smo tišini i pomagali. Skoro nam se činilo da osjećamo kako general razmišlja o posljednoj rečenici sagovornika.

Popustio je. Okrenu nama leđa a krenu dijagonalno pistom, kako bi čim prije čuo to „nasamo“.

Ja pustih malo smiješka, i tek odahnuh.

-       Nek si mu reko – spremno i dočekah Limanov komentar.

Limanove riječi nisam sasvim shvatao, ali jesam iskrenost kojom su rečene. Baš kao što osjetih kako Salku Bajroviću koji je stajao iza mene, sad počeše koljena glasno klecati.

-       Šta je, bolan, nije tebi prijetio – ne dosjetih se drugog načina da ga ohrabrim, i sebe i njega.

-       Ama, žao mi tebe – iako neuvjerljivo, ipak mi i iskreno odgovori.

-       Neko me otud spasi – zagrlih Salka, pokazujući mu da ni meni, baš sve vrijeme nije bilo sasvim svejedno.

Šaptanje se čulo duž cijelog stroja. Kao da smo željeli ovakvim, opuštenim raspoloženjem dočekati generalov povratak, ma kakvim da ga sagovornik učini.

A po koracima kojim nam se, nakon nekoliko minuta prilično tihog razgovora, sada približavao, slutili smo da će snaga koju trenutno imamo i biti dovoljna da do kraja više ne popuštamo. Posebno, u trenutku kada se zaustavio otprilike na sredini stroja, i na razumnom odstojanju od nas. S gardom, ne onako prijetećim, ali opet s jasnom porukom da zna šta nam, i kako namjerava reći.

-       Evo, ja iz ovih stopa idem na Šiljak. Ići ću sam! A ako ima među vama onih koji smiju ići sa mnom neka istupe dva koraka!

Dosta blažim tonom, s još primjetnom ljutnjom, ovim rječima nas je, ipak, iznenadio. Gdje ja, još nisam bio spreman za najpametnije razmišljanje.

Zato požurih s iskorakom. Dvije sekunde držah desnu nogu iskoračenu, ne dopuštajući lijevoj da je prati. Izvukao bih ja i nju, ali me je zaustavila silueta s početka stroja. Bio Fudo, ili neko drugi, rukom mi je pokazivao da se vratim. Abid je to i „prevodio“, kroz zube, a razumijevao sam i tiho Limanovo kašljucanje.

Konačno shvatih da niko neće istupiti, kao - i zbog čega, pa se vratih u stroj. General nije zaslužio, a jednakim se povjerenjem uvijek treba uzvraćati.

Shvatio je i on to, pa brzo prijeđe na objašnjenje razloga nagle promjene njegovog odnosa prema nama:

-       Dobro – ton mu je sada bio čak  prijateljski – evo, ja vam obećavam da ću vam vratiti puške, ako vi meni obećate da Šiljak neće pasti!

-       Obećavamo! – ovaj sam put ja ćutao, ali me većina iznenadi.

-       Idite po puške – general nije bio iznenađen.

Idemo, trčimo. Smijemo se. Ja vrtim glavom, sve mi se čini kako je, opet, general ispao pobjednik.

Neka je. Nema veze, u suprotnom bi svi bili gubitnici.

Dok skupljamo oružje i municiju, pogledom tražim Fadila. Još jedno, malo iznenađenje. Stajao je mirno, kao da je ovo vrijeme samo čuvao naše naoružanje. Nije bilo ni zasluženog ponosa, niti spremnih, od njega očekivanih prigovora zbog našeg početnog ponašanja.

Suviše ga dobro znam, samo cijeni vrijeme i trenutak, nekada će on prigovoriti, makar meni.

Cijenim i ja vrijeme, zamolih Fadila da ode do spavaone, vidi šta je sa Salkom Čorbom.

Ni drugi ne troše uzalud vrijeme, kreće uvezivanje kompletne priče. Koji su bili na kraju stroja, bolje su razumjeli generalove razgovore, rasprave sa svojim sugovornikom.

Od sto i nešto Dobrinjaca na koje je general računao, na Bjelašnici je bilo njih još svega petnaestak. Ostali su bili brži kroz tunel s ove strane, nego iz grada. A, čim su shvatili stvarne razloge svoga izvođenja.

To je ono što general nije htio odmah čuti, što nije želio ni pretpostaviti. Da jeste, do ovoga ne bi došlo.

Povratih sliku njih dok bezglavo galopiraju konje. Pitah se, da li su to i mogli biti ljudi na koje je general mogao računati.

Zavrtjeh glavom, pa još jednom sebe zapitah da li smo i na kraju postupili kako treba.

Pritisnut tim sumnjama krenuh reći Limanu da motorolom pozove Ćuzu, odustajući zbog utiska da je najbolje da pustim njega da procijeni kada je tome vrijeme. Kao što je i general iskoristio našu zaokupljenost obratom situacije da neprimjetno napusti pistu.

Sumnjao sam da je na putu za Šiljak, a mijenjam namjeru obraćanja Limanu.

-       Nismo trebali pristati – umjesto prijedloga, podijelih razmišljanje – trebali smo ga pitati gdje su mu ti ljudi zbog kojih je nama bio oduzeo puške!

-       Neka – za razliku od mene, Liman je nas osjećao pobjednicima – ovo je ispalo super!

Možda...

                                      šume Bjelašnice