Na Bejanu, na Vratnik
mejdanu,
pod orahom i pod
jorgovanom,
pivo pije gondže
Abdulahu.
Pije gondže pivo sa
lezetom,
a tamburom dertove
razbija.
Kaharli je lica i
pogleda,
tužna zbora, žalosna
razgovora.
Karale ga hodže i
hadžije:
„Šta je tebi, gondže Abdulahu,
pa ti piješ piva sa
lezetom,
pa ti činiš Božjega
harama?“
„Prođ'te me se hodže i
hadžije!
Nije meni ni do moga
nama,
a kamoli do devet
harama!
Sinoć mi se udala
djevojka,
sa prstenom i ispod
jemina,
udala se moja Umihana.
Udali je babo i
maćeha,
za suđena al' za
neljubljena.
Jutros meni prvi haber
stig'o,
pa me teški jadi
poklopili.
Nije šala, tri godine
dana
gledala me mlada
Umihana,
a sinoć je za drugog
udana.
Stoga pijem pivo bez
mezeta,
njime svoje dertove
razbijam.
Ostav'te me hodže i
hadžije,
dosta mi je i kahara
moga,
a kamoli vašeg
razgovora!“
Mislim
da motorola i nije mogla zazvoniti u boljem momentu. Ionako ni general ni
rmpalije više nisu mogli očima ni pratiti šta se sa strojem dešava.
Pisak
motorole umiruje i nas. Zajednički osjećaj da slijedi nešto, umnogo drukčije od
prethodnih razgovora.
Primirujemo
kako bismo čuli, ili razumjeli. Uz vrijeme da i između sebe razmijenimo par
pogleda. Bolje rečeno, osjećanja. Vidim tek Abida i Salka, znam koja su još
naredna trojica-četvorica, ostalo su mi siluete. Sa sve pomiješanim osjećajima,
i prijekora i odobravanja. Suprotstaviti se je trebalo, ali zajednički, i u
povoljnijem trenutku...
Svjestan
da situacijom ne vlada kako je vladao, i general ovo koristi, da bar dođe do
vremena. Zato sada nije toliko ni žurio, niti galamio u motorolu.
- Šta
je tebi, čovječe? Gdje su ti ljudi, zašto niste već ovdje? – ipak se dio bijesa
još osjećao.
- Ali,
generale...
- Ništa
„ali“, nema „ali“. Imaš naređenje, i pet minuta da ga izvršiš.
- Moram
vam nešto nasamo reći.
- Sačekaj
samo malo...
Mi smo s galamom stali čim je motorola zazvonila, a dok je pričao pred nama, još smo tišini i pomagali. Skoro nam se činilo da osjećamo kako general razmišlja o posljednoj rečenici sagovornika.
Popustio
je. Okrenu nama leđa a krenu dijagonalno pistom, kako bi čim prije čuo to
„nasamo“.
Ja
pustih malo smiješka, i tek odahnuh.
- Nek
si mu rek'o – spremno i dočekah Limanov komentar.
Limanove
riječi nisam sasvim shvatao, ali jesam iskrenost kojom su rečene.
Baš
kao što osjetih kako Salku Bajroviću koji je stajao iza mene, sad počeše
koljena glasno klecati.
- Šta
je, bolan, nije tebi prijetio – ne dosjetih se drugog načina da ga ohrabrim, i
sebe i njega.
- Ama,
žao mi tebe – iako neuvjerljivo, ipak mi i on iskreno odgovori.
- Neko
me otud spasi – zagrlih Salka, pokazujući mu da ni meni, baš sve vrijeme nije
bilo sasvim svejedno.
Šaptanje
se čulo duž cijelog stroja. Kao da smo željeli ovakvim, opuštenim raspoloženjem
dočekati generalov povratak, ma kakvim da ga sagovornik učini.
***
A
po koracima kojim nam se, nakon nekoliko minuta prilično tihog razgovora, sada
približavao, slutili smo da će snaga koju trenutno imamo i biti dovoljna da do
kraja više ne popuštamo. Posebno, u trenutku kada se zaustavio otprilike na
sredini stroja, i na razumnom odstojanju od nas. S gardom, ne onako prijetećim,
ali opet s jasnom porukom da zna šta nam, i kako namjerava reći.
- Evo,
ja iz ovih stopa idem na Šiljak. Ići ću sam! A ako ima među vama onih koji
smiju ići sa mnom neka istupe dva koraka!
Dosta
blažim tonom, s još primjetnom ljutnjom, ovim rječima nas je, ipak, iznenadio.
Gdje ja, još nisam bio spreman za najpametnije razmišljanje.
Zato
požurih s iskorakom. Dvije sekunde držah desnu nogu iskoračenu, ne dopuštajući
lijevoj da je prati. Izvukao bih ja i nju, ali me je zaustavila silueta s
početka stroja. Bio Fudo, ili neko drugi, rukom mi je pokazivao da se vratim.
Abid je to i „prevodio“, kroz zube, a razumijevao sam i tiho Limanovo
kašljucanje.
Konačno
shvatih da niko neće istupiti, kao - i zbog čega, pa se vratih u stroj. General
nije zaslužio, a jednakim se povjerenjem uvijek treba uzvraćati.
Shvatio
je i on to, pa brzo prijeđe na objašnjenje razloga nagle promjene njegovog
odnosa prema nama:
- Dobro
– ton mu je sada bio čak prijateljski –
evo, ja vam obećavam da ću vam vratiti puške, ako vi meni obećate da Šiljak
neće pasti!
- Obećavamo!
– ovaj sam put ja ćutao, ali me većina iznenadi.
- Idite
po puške – general nije bio iznenađen.
Idemo,
trčimo. Smijemo se. Ja vrtim glavom, sve mi se čini kako je, opet, general
ispao pobjednik.
Neka
je. Nema veze, u suprotnom bi svi bili gubitnici.
***
Dok
skupljamo oružje i municiju, pogledom tražim Fadila. Još jedno, malo iznenađenje.
Stajao je mirno, kao da je ovo vrijeme samo čuvao naše naoružanje. Nije bilo ni
zasluženog ponosa, niti spremnih, od njega očekivanih prigovora zbog našeg
početnog ponašanja.
Suviše
ga dobro znam, samo cijeni vrijeme i trenutak, nekada će on prigovoriti, makar
meni.
Cijenim
i ja vrijeme, zamolih Fadila da ode do spavaone, vidi šta je sa Salkom Čorbom.
***
Ni
ostali ne troše uzalud vrijeme, kreće uvezivanje kompletne priče. Koji su bili
na kraju stroja, bolje su razumjeli generalove razgovore, rasprave sa svojim sagovornikom.
Od
sto i nešto Dobrinjaca na koje je general računao, na Bjelašnici je bilo njih
još svega petnaestak. Ostali su bili brži kroz tunel s ove strane, nego iz
grada. A, čim su shvatili stvarne razloge svoga izvođenja.
To
je ono što general nije htio odmah čuti, što nije želio ni pretpostaviti. Da
jeste, do ovoga ne bi došlo.
Povratih
sliku njih dok bezglavo galopiraju konje. Pitah se, da li su to i mogli biti
ljudi na koje je general mogao računati.
Zavrtjeh
glavom, pa još jednom sebe zapitah da li smo i na kraju postupili kako treba.
Pritisnut
tim sumnjama krenuh reći Limanu da motorolom pozove Ćuzu, odustajući zbog
utiska kako je najbolje da pustim njega da procijeni kada je tome vrijeme. Kao
što je i general iskoristio našu zaokupljenost obratom situacije da neprimjetno
napusti pistu.
Sumnjao
sam da je na putu za Šiljak, a mijenjam namjeru obraćanja Limanu.
- Nismo
trebali pristati – umjesto prijedloga, podijelih razmišljanje – trebali smo ga
pitati gdje su mu ti ljudi zbog kojih je nama bio oduzeo puške!
- Neka – za razliku od mene, Liman je nas osjećao pobjednicima – ovo je ispalo super!
Možda...
