Srdo moja, ne srdi se
na me;
jer ako se ja rasrdim
na te:
Sva nas Bosna pomiriti
neće,
c'jela Bosna i
Hercegovina!
Ni sva sela oko
Sarajeva,
samo mogu tvoja medna
usta!
Liman
je mudro razmišljao. Nismo otišli nazad u spavaonu, ali ni na Šiljak. Odmakli
smo dovoljno od hotela, te mirno iščekali zoru. I, opet nismo žurili.
Za
to vrijeme smo se složili kako nam je ovo najgore, najtužnije, i najponiznije
ratno iskustvo.
Posebno
zanimljiva je priča Salka Čorba. Dva sata je proveo ispod kreveta, slušao šta
se dešava, par puta je stezao puškomitraljez, da bi nam se na kraju, ipak s
olakšanjem priključio. Hvalio je Salko naše držanje, ali je ponosan bio i na
sebe...
Uglavnom,
najgore iskustvo ostavljamo, a već nas čeka sljedeće, vrlo neizvjesno, moguće i
teško. Valja nam se spojiti s našima. Liman je uspostavio vezu, pokušava se
sporazumjeti, ali je najvažnije da su svi dobro, da još napadnuti nisu.
U
orijentisanju, Liman računa i na mene.
Pomoći ću, ako pogodim mjesto gdje smo se mi jučer rastali. Samo što
meni sad svaka krivina liči na onu s koje smo iskočili na cestu. Osluškivao
sam, uvjeren da bi nekoga svakako morali čuti. Brinuo sam da ne promašimo, da
ne produžimo četnicima.
Raspoženje
je, inače, takvo da izgledamo čili, naspavani, što je najvažnije sasvim spremni za
iskustva koja su moguće pred nama. Izgledamo, a da li i jesmo vidjet ćemo.
U
jedno nemam sumnje, opušteniji smo. Ja, vjerovatno ponajviše. Trudim se da se
to ne primijeti, pa i ne zaturam ni s kim razgovore, ali se zato, uz stalno motrenje desne strane ceste, slatko družim i sa svojim mislima. Sada, dakako pozitivnijim.
Drago
mi je što su Fadil i Salko tu odmah iza mene, tu je i Abid, ali i Ferid, te
Senad i Selćo Pekas. Bili su najsrdačniji u odobravanju moga ponašanja,
držanja, iako je jedino Abid dao poseban komentar. Zapravo je prepričavajući
cijelu scenu naglasio generalove riječi drugačijim nego sam ih ja čuo. Po
njemu, obratio mi se prijetnjom „Brko, poteži ili da potežem!“
Vjerovatno
bih ostao na tome da je Abid pogrešno čuo, da identično nije ponovio i Sead
Pezo! On je to izveo nešto drukčije, oponašajući generala. Uz smijeh na koji me
već navikao. Njemu sam priznao kako su moje uši čule nešto drugo, istakavši da
sam ja bio bliži nego on ili Abid, ali prihvatajući da ne mogu isključiti
prisustvo jače doze straha nego sam to osjećao.
Sead
mi je sad nedostajao. Znam da se drži svog društva, prije svih svog brata Hašima,
pri začelju su, nehotično podalje od mene koji opet imam ulogu vodiča, ali bih baš
zbog toga volio da je tu. Vjerujem da bi, makar i šaljivo, iskazivao sumnje na moja
ustrajna uvjeravanja kako ne mogu omašiti. Što bi mi pomagalo u borbi s nesigurnošću
koja provejava...
***
Konačno,
krivina koja mi izvlači osmijeh. Uspjeli smo, vidi se nešto tragova. a čuju se
i zvuci krampova.
Sretni
smo zbog činjenice da smo našli ostale, ali nimalo onim što tu i vidjesmo.
Tužno je bilo gledati mukom uvezivanu liniju, spram utvrde kakvu smo ostavili.
Realnost je ono što se mora prihvatiti.
Dobijamo
svoja mjesta. Još će biti kako smo i dobro prošli, posebno mi koji se
priključismo ostalim bacačlijama.
A
u iščekivanju da i četnici otrkiju ovu našu novu liniju i da počnu pješadijski,
jali artiljerijski napad, dakako imamo jedni drugima šta pričati.
Na
našu priču - nevjerica. Pokazuju i oni da će nerado se sresti s Karavelićem.
Uvreda je takva da ćemo je dugo imati na umu, pamtiti, čak i ako nekada
moradnemo prijeći preko nje.
Još
više, pošto oni donose priču o stradanju grupe Jahorinaca. Izginuli su, i to će
se pamtiti. Ko je kriv, odgovoran, njima i njihovima neće toliko ni biti bitno.
Ubilježiću priču kako je čujem, prilikom povlačenja su zaboravljeni, nije im na
vrijeme javljeno. Kao, kontalo se obavijestiti ih usput... Helem, četnici su
udarili ravno na njih. Iznenadili ih, sedam-osam ih je izginulo. Preživjeli će
zahvaljivati Bogu što su uspjeli...
Opet
mi misli idu Hojti, opet se pitam hoće li se ikad doznati ko nas je izdao. Zbog
koga i ovi izginuše, a i mi smo sada ovdje, gdje nema ni rova ni zaklona. Ima
dovoljno brežuljčića i uvala, visokog i debelog drveća, kamenova koji se mogu
nositi. Ima i još uvijek nas. Vidiš prostor ispred sebe, saborce lijevo i
desno, ne bojiš se da će četnici pješadijom uspjeti, a protiv artiljerije je i
ovaj prokres koji čudno, nepravilno krivuda. Ako koja doluta, uzdaš se u sreću
koja nas je i do sada pratila.
Straha
nema. Mene jedino brine što je Igman još uvijek iza naših leđa.
Samo
je jedno isto. Ispod nas, na Proskoku se i dalje čuju borbe. Pravimo se i mi
spremni, ali sve ozbiljnije razmišljamo o tima dolje. Zbog njih se ne bi smjeli
više povlačiti.
Ne
misli se na doručak, nikome nije na hatru, samo i ova tiha neizvjesnost muči.
Na trenutak prosto poželiš da i na nas udare, pa šta god da bude.
***
Umjesto
toga, samo dobijamo iznova loše vijesti. Još jedna je vezana za generala!
Ostaće
tajna je li zaista sam krenuo Šiljku, istina je da nije stigao. Četnici su bili
brži!
General
je opet za sve požurio okriviti nas Fočake. Vraćajući se, tražeći te najnovije
linije, nabasao je na Zakarelijeve, artiljerijsku bateriju naše brigade. I oni
su čekali vijesti gdje će dalje, kuda i kako s teškim minobacačima. Za svaki su
slučaj napravili kružnu odbranu oko svoga položaja.
Generala to nije zanimalo, njemu je opet jedino bitno bilo da su Fočaci. Na naš grad je skoro postao alergičan, pa je krenuo s još gorim uvredama nego što s nama bi slučaj. Nije pominjao Šiljak, ali jeste Bjelašnicu, Igman i Sarajevo.
U
najjačem udaru bijesa izgovoriće rečenicu koje će se postidjeti cijela
Bjelašnica. Postidjeti zbog tolikih kostiju Fočaka što u ovih petnaestak dana
primi u se.
- „Bjelašnica
pasti neće, dok i jedan Fočak ima živ!“
Stidjela
se Bjelašnica, a momci su kiptjeli. Nije ga bilo da nije imao nekoga dragog što
je ovdje poginuo. Čekali su sljedeće gnusno što će general reći.
- Idemo,
hajdemo da vraćamo što ste izgubili...
- Napraviš
li još samo jedan korak, ubit ću te! – Edin Rahman, momak sa svojih osamnaest
godina, osjetio je ponos kakav sam i ja imao, s razlikom da je on imao i pušku
kod sebe.
Slušam
ovu priču, zamišljam tu scenu. Zamišljam generala kako drži ruku iznad
pištolja, ali srca nema da ga pokuša izvući. Nije lahko gledati repetiranu
pušku, uperenu u prsa. Pokušati izvući pištolj značilo bi učiniti taj „još
jedan korak“.
General,
polako upoznaje Fočake. Povukao se, ostavio je artiljerce da čuvaju svoje
minobacače. A u produžetku, sigurno je razmišljao kakvi su nam pješadinci kada
su nam artiljerci ovakvi!
Upoznaje
i njih. Nailazi i na povučenu četu Jabučana. Koja je prepričavala stradanje
svojih saboraca, i polahko kretala s postavljanjem ove linije.
Generalov
nastup nije bio blaži nego prethodna dva. Pitao je o kojoj se jedinici radi,
jedva dočekao da čuje kako se radi o „toj i toj četi, toga i toga bataljona -
Fočanske brigade“. Alergija ga nije prošla, pa im saopštava kako nisu više ta
četa, da su sada četa „alfa“, te da im komandir nije koji je do sada bio, već
da je upravo postavljen „onaj momak tamo“.
Potrefio
je na Fuada Bećirbašića, tihog i mirnog mladića, dobrog borca, ali i
posljednjeg koji bi poželio komandovati. I opet, vrlo dičnog Fočaka, koji se lako
ne miri s onim što mu se nameće.
Opet
diskusija, prijepirka, i opet general odlazi a da Fočake nije ponizio. Ovi su
ga brzo prestali slušati, znajući da im je preče napraviti koji rov. A i to se
radi s puškama u rukama...
***
Ode
general sa svojim mislima. Da li u jednoj od njih ima prostora da se zapita
kako da po ovim čukama samo nailazi na Fočake!?
Neinformisanost.
A i kako bi bio informisan kada i večeras naše vijesti javljaju da još uvijek
držimo potez Dejčići-Ledići-Dujmovići. Čvrsto i stabilno.
A
mi, tokom noći, moramo još jedan kilometar nazad!
Ostaćemo
na par tranzistora. Omer Beširević je iz Ledića nosio veliki kasetofon na
baterije, služio je da nas više direktno vijesti sluša, iako smo ga većina
ismijavali zbog suvišnog tereta. Nećemo više, nakon posljednjih laži o
stabilnosti naših linija završio je u jednom od grmenova!
Slušamo,
i psujemo na vijesti s mirovnih pregovora. Do tamo su doprle istinitije
informacije o stanju ovdje, ali...
Psujemo
i na vijesti s ratišta prema ustašama. Bi nekakvo primirje do pregovora,
odnosno do ove četničke ofanzive. A onda, umjesto da se nama pridruže, ponovo
se okreću protiv. Koriste situaciju...
Slušamo
i četničke vijesti, ali na njih ne psujemo. Tu je još uvijek i njihov komandant
Ratko Mladić, inače rodom ne mnogo daleko odavde. Lično vodi operaciju, a
srpskom narodu je obećao da će mu za Ilindan darovati spajanje s Ilidžanskim
četnicima. Do tada je još tek dan-dva...
Ja
se omislima vraćam i Mahiru. S većim zadovoljstvom nego i jednom dosad. Na putu
Mladiću i njegovim četnicima, od Šiljka do Ilidže nalazi se Igman. Mahirov
Igman!
