Zaplakala Vratnička
djevojka,
u halvatu kraj džamli
pendžera.
Slušala je ostarjela
majka,
slušala je pa joj
govorila:
„Ne plač', Fato, jedina u majke!
Ako ti se Ibro oženio,
drugom će te majka
pokloniti:
Sa Bistrika Orhan-kapetanu,
što pred pašom zelen' bajrak nosa!“
Razmišljao
sam se da li da popričam s Galibom, da mu objasnim zašto je samo nas desetak
dočekalo ih, priznam da ne znamo tačno dokle su se ostali povukli, odnosno gdje
bi nam mogao biti novi položaj. Odlučujem drugačije, pričaću samo ako se Galib
bude raspitivao.
Njemu
nije bilo do priče. Što sam i razumijevao, bunilo me ponašanje, kretanje kao da
tačno zna kamo ide. Bunilo me zbog prethodnog osjećaja, a znam da bi trebalo da
su on i Ćuza u kontaktu. Bili, sad mu motorola miruje.
Odustao
sam od razgovora ali sam se već lagano progurao pored premorenih boraca i držim
se u njegovoj blizini. Smatram da mi je tu mjesto, da sam to i zaslužio.
Osim
toga, s Galibom naprijed je sigurno. Osjećaj, koji ne vara!?
Iako
se moglo i drukčije okrenuti. I nisam iznenađen što je Galib od nas krenuo
kosom koju su Ćurevci pokrivali, logično je, ipak me je iznenađenje čekalo kad
na samom izlazu iz šume naglo zastadosmo.
Samo
su Galib i još trojica izašli na čistinu i zamišljeno zurili prema
Opservatoriju.
- Četnici!
Jebem ti... – Galib to reče, naglo pogurujući i ove u šumu.
Galib
gleda u zemlju, smišljajući šta nam je sada činiti, dok većina premorenih boraca
poče sjedati. Odmor, iako neplaniran, dakako im je prijeko potreban.
Tek
shvatam koliko ništa ne znam. Do prije deset minuta sam bio ponosan na sebe,
svoje minobacačlije. Uradili smo što je naređeno, vratili smo Galibovima i
snagu i vjeru.
Sve
se u sekundi okrenulo. Vjerovao nam je Galib. I previše!
Ništa
nisam shvatao, sem trenutnog Galibovog ponašanja. I momaka uz njega. I da mi se
nametnula dilema, trebam li ili ne i sam pogledati. Sumnjati u Galiba nemam pravo,
ali me možda dužnost obavezuje...
Ja
i Trale priđosmo dvojici na samom rubu, slušamo šta oni s dvogledom gledaju. Meni
je sve ličilo kao prije par sati.
Ipak,
onaj lijevi broving od Silverfoxovaca jeste na istom mjestu, ali je sada uperen
prema nama! Hladni znoj me probi...
- Kada
je Šiljak pao? – čujem kako Galib pita Traleta, umjesto mene.
Trale
je odgovorio, mucajući, a Galib je sve propratio snažnim psovkama.
Uz
to je nevino pogledom grlio sve svoje, hrabre borce. Pogledom koji se dao lako
razumjeti.
Dugovao
im je objašnjenja, možda i izvinjenja. Ponajprije zbog saboraca koji su
posljednjih petnaestak dana dali živote, za izdaju i izdaje.
Kada
je Hojta pala Galib se odbio povući, Šiljak su mu prećutali. Samo mu je rečeno
da se povuče.
Svjestan
je svoje odgovornosti, ali i tuđe neodgovornosti. Spreman da se izvine, ne i da
se pravda. Ali i, da ni ovaj put ne poklekne. Obavezuje ga stotine očiju uprtih
u njega. Njih ne smije iznevjeriti, samo njima to duguje.
- Jebem
ti ovo, idemo! – pet minuta mu je trebalo da odluči, pri čemu nije ni pomislio
da se dohvati motorole.
Ne
govori kuda, možda ni sam ne zna, ali mu se vjeruje.
Ja
sam svoje obavio. Vodom sam ih napojio, nesvjesno poveo Opservatoriju. Tamo
više nema Silverfoxovaca, a ja sam to trebao znati. Sreća, pa je Galib sumnjao.
Nijemo
gledam u Traleta, stidljivo se izvinjavam i ostalim našima, ćutke im obećavam
da ću dalje samo slijediti Galiba.
Opet
se on meće na čelo, opet će prvi. Hrabro, kako jedino i umije. Ostali ćemo,
dakako, da ga slijedimo.
Ne
skreće s puta, ne mari za prokres, za granate koje nas počinju stizati. Kome
bude suđeno...
Poneka
padne skroz blizu. Ponekad zalegnemo, ponekad nam inat ne da. Predugačka je
kolona da bismo svi imali sreće. Ali se ne razmišlja o tome, samo se gazi
naprijed. Pa, ko stigne.
Muči
jedna druga misao, da li je sve, baš ovako moralo da bude? Da li se ovo moglo
odbraniti? Koliko su ove izdaje naplaćene? Koliko su, onda, bezvrijedne sve
naše žrtve?
Za
šta su poginuli Zakareli, Medin, Mungos, Ado, Dževad, Remzija, Ismet, Mujo,
Ćaze, i desetine onih čija imena unesoh u dnevnik, ili ni to ne stigoh...
Ne
priliči junaku, ali Galib plače. Ne suzama, sjećanjima na sve ove heroje!
Svi
mi, nemamo ni pravo obraćati pažnju na granate, koje četnici ne štede. U izdaju
nije uključeno da nas puste tek tako da se povučemo.
***
Čak,
dopušteno im je da poruše sve objekte na Bjelašnici. Tužan nas je pogled
dočekao kada pred sobom ugledasmo polje ispod.
Famosa
više nema, kao ni većine drugih objekata. Od hotela, još su jedino čitavi Smuk
i Ski.
Ne
skidam pogled sa Skija!
Preznojavam
se. Ne od straha, vjerovao sam i vjerujem Galibu, već od primisli na
Karavelića.
Ima
stvari koje se teško daju zaboraviti, još teže oprostiti. Ne bole sve one
uvrede, koliko činjenica da sam u hotelu morao ostaviti dnevnik!?
Nije
ni ovo prizor koji se zaboravlja, ubrzo i direktno gledamo kako su svi ovi
objekti stradali.
Sjećam
se priče Peza Šefedina, s Grepka, sad i lično pratim jednu maljutku - „zmaja sa
svijetlećim repom“, kako se spušta na Smuk. Precizan pogodak!
Neće,
zar, odmah i Ski? Samo što nismo naišli iznad njega, a tada mi neće trebati
više od par minuta da strčim.
Žmireći
bih potrefio svoj krevet, pa da zgrabim ruksak i izletim iz hotela dovoljno mi
je i nekoliko sekundi. Prava prilika da provjerim svoju sreću!
- Ja
idem po ruksak – provjeravam svoju riješenost, tražim podršku od Traleta.
- Ti
si lud!
- Neka
sam. Ali, ja moram!
- Zašto
moraš?
- Moram
uzeti ruksak, spasiti dnevnik.
- Jebeš
dnevnik. Živa glava napiše memoare, mrtva ne objavi dnevnik!
Ne odgovaram. Znam da je u pravu, već prihvatam da tu rečenicu zavedem na koricu dnevnika, da je uvijek imam na umu, ali sad sam drukčije mjerio vrijeme. Imao sam ga samo da povjerujem kako nikako ne može biti slučajno što je baš Ski ostao posljednji!
