Sunce zađe, a mjesec
izađe,
Softa Mejru na vodici
nađe:
„Daj mi, Mejro,
studene vodice;
Daj mi, Mejro, iz
tvoje ručice.
Daj mi, Mejro, tako ti
dušice!“
„Bolan, Softa, da nije
grihota?“
„Daj mi, Mejro, vode
iz bokala!
Daj mi, Mejro, tako ti
imana!“
„Bolan, Softa, da nije
grihota?“
„Daj mi, Mejro, vode
iz perdeta!
Daj mi, Mejro, tako ti
dženneta!“
„Bolan, Softa, da nije
grihota?“
„Nije, Mejro, nije nam
grihota!
Ti si bula, ti ćeš
naklanjati;
Ja sam softa, ja ću
odučiti!“
Uz
one poznate, i jedan novi osjećaj. Ovo čekanje neće biti uzalud!?
Na
potvrdu smo čekali svega dvije minute. Začulo se nešto u prokresu ispod.
Provjeravamo
puške, zaklone. Znamo da je ovo put kojim bi Galib trebao doći, ali se niko
nije zakleo da oni nisu prošli. U tom bi slučaju ovo mogli biti i četnici.
Ruke
nam se znoje na puškama. Dah smo ustavili svih desetak sekundi, koliko je
trebalo da se od momenta kada smo čuli kršenje granja pojavi i prvi čovjek.
Iznuren
kao i ostali mu saborci, sasvim nije ni ličio na sebe, pa opet bi bio grijeh
Galiba Hodžića ne poznati odmah.
- Živi
ste, Galibe – brzo ustajem i javljam se, kako ih ne bismo iznenadili.
Snage
nije imao ni da odgovori. Tek je, pri samom susretu, upitao za vodu.
Vidjevši
da imamo dva kanistera, kolona se zaustavlja. Bez riječi se smjenjuju, dok oni
udaljeniji imaju samo jednu želju, da dotekne i njima.
Ne
smijem se, ali glavom zuji da im kao obezbjeđenje i nismo bili potrebni. Moguće
da nikog nisu ni očekivali, zato se jesu obradovali kanisterima.
Ne
smijem se, ali glavom zuje i generalove riječi. Nije baš onako kako je on
zamišljao, ali jeste kome je potrebno, ko je zaslužio.
Ne
smijem se, ali se prisjećam detalja koji potvrđuje kako sudbina, i onda kada
kada se predstavlja u svom okrutnijem obliku, zna poturiti nešto da to ublaži.
Voda koju smo m imali ispunila bi osnovu ovog našeg djela, no ni blizu kako će
s ćurevskim kanisterom. Neko ga je gledao kao teret, ja sam ga snio više
intuicijom nego stvarnom pretpostavkom kako bi nama, ili nekome drugom mogao
ustrebati.
Ne
smijem se, gledam ove hrabre, iznurene borce, malo mi nedostaje da i
zaplačem...
Nisam
imao predstavu kojom su brzinom primili naredbu o povlačenju, nisam znao da
vremena nisu imali za punjenje čuturica, nisam prepoznao svoj predosjećaj, ali
mi je jasno ovo što gledam. Bio sam toliko puta žedan, znam koliko njima ovo
znači. Znam da ih je i puno više nego što je vode u nas, ali sudbina, osim što
je uglavnom nepredvidiva, gotovo nikada nije svima ista. Sretnijima će ovaj
gutljaj vode mnogo olakšati, izdržat će i ostali!
Pokušavao
sam brojati, koliko ćemo ih uspjeti napojiti, koliko sevapa zaraditi. Zabrojah
se oko dvadesetog. Uzdišući se prekoravam, jedino važno je da sve jače shvatam
zašto sam snio i ćurevski kanister. Kao, i zašto ostali prinose i čuture.
Ne
pitamo, ne odgovaraju nam, sve nam se kazuje samo. Vidimo i premorenost, ali i
tugu i razočarenje...
Jedan
uspijeva progovoriti, od jutros niko od njih nije ni vidio vode. I pogledom i mislima
se pružio niz kolonu.
Uz
gašenje vlastite žeđi, jača i želja da se i saborcu ostavi koja kap.
Kako
se kolona pomjera, gutljaji su sve manji. A meni se još čini kako na red dolaze
sve žedniji.
Gledajući
koliko će ih tek ostati i bez tih par kapi, krenuše mi i suze, koje ovaj put ne
uspijevam zadržati.
Koje
pojačaše, kada se jedan momak progura naprijed. Zatražio je malo vode za
ranjenika kojega su nosili.
Uvakat
je stigao, u momentu kada je pražnjena posljednja čuturica. Dvojica su još
stigli da pokvase usne, dok je treći samo mućnuo čuturicom.
- Nosi
ranjeniku – mirno je to rekao, bez žala, s ponosom što je baš on taj koji je
sad bio na redu.
Ne
mogoh a ne prisjetiti se Mufa. Njemu je bolničar branio da pije vode, ali ja sam
mu krijući davao koju kap.
Htjedoh
sada, momka koji je svoj gutljaj prepustio ranjeniku, upitati za ime, ali mi se
ne dade. Imao sam osjećaj da bi ih većina uradila isto!
- Zaradili
smo sevapa za dva života – Glibo mi šapće, dok Galib naređuje nastavak kretanja.
- Ne
bi valjalo da smo drukčije uradili – Salja se doveza.
- Bog
će nam zafaliti! – Ahmo zaključi.
