Djevojka se suncu zamjerila,
i ovako suncu govorila:
"Žarko sunce, ljepša sam od tebe,
i tvog brata sjajnoga mjeseca!"
3o. septembar 1994.
To je suncu vrlo teško bilo
pa je dragog Boga zamolilo:
"Daj mi, Bože, da joj spržim lice!"
"Daj mi, Bože, da joj spržim lice!"
"Nemoj, sunce, gore ću joj dati:
sitnu djecu, muža pijanicu!"
Od jutra Alja više nismo držali u neizvjesnosti.
Iako se vidjelo na njemu da mu nije mrsko što je istina ipak takva, bilo je i
malo žala u tom vedrom staračkom duhu. Žala što nije koju godinu mlađi, tada ga
niko ne bi tjerao.
Upravo je on taj koji mene i Seda posebno
isprati. Kao da je dio nas, samo nekom višom silom spriječen.
Ostali?
Teško je reći. Čini se da i dalje kod većine
postoji najviše ljutnje. Ljubomore, barem se nije vidjela. Stida? Ne treba ga
biti, svi samo vršimo naređenja. Ali sam siguran da će ga biti, makar i bez
osjećaja krivice, kod ovih najmlađih: Nerma Hanjalića, Harisa Gagule, Edina
Kokića, onog momenta kada kolona od četiri stotine boraca ponosno bude
prolazila, od kojih je najmanje stotinjak onih koji su prije trebali izostati.
Dok krećemo u glavni logor, odakle ćemo svi
zajedno poći, razmišljajući o svemu ovome i lakše mi je što idem. Isto vidim i
na Sedu.
***
Tamo, u tom prednjem dijelu Gluhače, ona pomalo
zaboravljena scena, kada vrvi kao u košnici. S tim da je, bez obzira što skoro
svi idemo, danas sve organizovanije nego ikad.
Logistika je sve pripremila. Napravljeno je na
desetine punktova, od onih na kojima se dijele hljebovi, konzerve i druga
hrana, posebnog sa cigaretama, preko punktova s čarapama i vešovima, do zadnjih
gdje se dijeli, kako neko i nazva - kolektivna municija, i sanitetski
materijal. To što je potrošno, dok je prije kolone izuzimano ono što je
zaduživano, uključujući i našu jurišnu šesetku.
Ferceraju punktovi, fercera kolona. Kako smo se
postrojili tako se i krećemo, unaprijed ili usput uparivani zbog samih raspodjela
u nošenju.
Fercera i dobrovoljnost, niko ne uzima ono što mu
se doima suvišnim, a svega, čini se ima. Osim čuturica, njih nesta prije nego
ja dođoh na red. Hoću izbjegavati loše predosjećaje, pa se tješim time da je bar
ima Sedo, a i vjerujemo u tu narodnu složenicu: trista šezdeset šest dana u
prijestupnoj godini, trista šezdeset šest vrela na Treskavici. Ali i, za svaki slučaj,
odlučih u ranac ubaciti plastičnu flašu...
Na kraju, uobičajena negodovanja oko kolektivnog
naoružanja. Možda to jedino Zuhdiji zamjerah, zašto baš naše mine ostavi
posljednje. Svega ih je predviđeno dvadeset, njegov lični primjer, te činjenica
da Sedo i ja uzesmo po tri, opet ne bi garancija da će i ovo proteći kao sve
ostalo.
Većina je imala opravdanje, nosili su neke druge,
za RPG ili RB, dok su pojedinci ovo i čekali da pomenu one koji nisu u stroju.
Mi nismo kao oni, mi i šesetka, i mine za nju, trebaju nam svima. To je Sajo nekoliko puta ponovio, sam uzeo jednu a svojim autoritetom i ovom pričom
privolio još nekoliko. Devetnaestu je uzeo Abid Hajdarević, da bi dvije-tri
minute kasnije posljednju uzeo ja. Ako bude baš viška, baciću nešto drugo. Osim
flaše.
***
Punktovi su tako ispražnjeni, i robom i ljudima.
Kako su koji završavali s podjelom tako su se priključivali stroju.
Raspoloženje, kakvo i treba da bude pred akciju
kojoj se je dao epitet historijske. Poredio bih jedino s onom na Trebević, s
razlikom da je sada puno bolje vrijeme, te da ćemo jedan dio puta ići zajedno s
drugim jedinicama. Što daje nadu, a baca slutnju dobroga raspoloženja.
Jedne misli nikako da se oslobodim, misli o onome
što mi se nikako ne sviđa, i o čemu više ne znam s kime bih pričao.
- Šta je sa Suljom? – pitah Saja, koji mi se činio
posebno raspoloženim, iako očekajući da ću na kraju ja da dam odgovor.
- Kojim Suljom? – dobro raspoloženje prijeđe u
ozibljnost, iskrenost da ne zna za koga ga pitam, a ne da mi neće moći
odgovoriti.
- Ramićem. Vodičem – pojasnih.
- Šta ja znam, prekomandovan je u Drugu vitešku.
- Sjećaš se Trebevića, znaš šta nam je tada značio
vodič. Zato mislim da Sulja nismo tek tako trebali pustati.
- Sjećam. Ali kažu da i ovaj brko nije loš.
- Vidjećemo. Nadati se. Ali, ako ništa - ne sviđa
mi se način na koji smo dali, tačnije prodali Sulja.
- Šta mlatiš, šta prodali!? – mrzovoljno odmahnu
glavom, ali reče još nešto, nešto što će zadržati moje sumnje – ja ti se oko
toga... Zapravo, znaš da imamo i svoje izviđače. A i ti dužiš kartu, treba da si
spreman da nećeš uvijek biti iza vodiča, nikad ne znaš kuda će situacija da te okrene...
- Ama, mene strah da nas Bog ne kazni. Ali hajde,
nek bude da je i ovo Božija volja bila – nisam bio spreman na novu njegovu lekciju,
te završih na ovu temu.
Polazak nas razdvaja. On će na čelo svoje čete, a
ja sa Sedom i šesetkom na samo začelje stroja.
Tačnije, iza nas je dvanaest policajaca Devete brdske,
koji su nam pridodati. Koje predvodi Nermin Osa Sadiković, s kojim se
upoznajem, i kojem priznajem što mi je i drago što ih nije više. Kojemu sam to
pokušao na brzinu pojasniti, makar i svjestan da me neće shvatiti. Ali će bar
moći razumjeti što treba.
Pridodavanje neke grupe nama, uz ponovni raspored
mene na začelju, neizbježno mi bi još jedno prisjećanje na Trebević, pa ako ih
budem morao sačekivati, volim što ih nije više.
Osa je razumio, nije shvatio. A njegovo ćutanje je
moglo značiti i jedno i drugo, i da ja ne trebam brinuti za njih, ali i da nije
siguran u to.
***
Formirana kolona kreće.
Sve malere pokušavamo razbiti onim čime smo mi i
navikli, bećarcem.
Onim uobičajenim pridružujemo neke nedavno
skovane, poput „Jedva čekam da mi žena
krepa, da se lola oženi iz Džepa“, ali i jedan vrlo frišak
Kupi Galib ćoravo i gluvo
da bi stolicu sačuvo.
panorama Bjelašničkog platoa
