Zmaj prolijeće s mora
na Dunavo
i pronese pod krilo
đevojku.
Procviljela pod krilom
đevojka:
„A oj zmaju, mladi vatrovane;
„A oj zmaju, mladi vatrovane;
Spusti mene da vodice
pijem,
sa izvora kojeg tebi
drago;
Ja li s bunara bega
akovskoga,
ja li vode s Lima
studenoga,
ja li na Pešter, s
čobanskih jezera!“
1/2. oktobar1994.
Njoj govori zmaje
ognjeviti:
„Prođ se bunara bega akovskoga,
beže mi te može
ugrabiti;
Man se vode Lima
studenoga,
može mi te mladu
ponijeti;
Na Pešteri, s
čobanskih jezera,
mogu mi te premamit
čobani.
Mogu mene krila da
ukradu!
Napićeš se vode na
Dunavo!“
Ko je izviđao usta Đevigrada nije se bavio. I bio
je u pravu, prošli smo mirno kao da četnika nigdje u blizini nema.
Kuda dalje idemo, ko nas vodi, malo je onih koji
to sada znaju. Sigurno je da se to pitanje vuče kolonom, ali ja o svemu ćutim.
Samo gledam da se sa Sedom redovno smjenjujem, sretan sam što nema opasnosti da
izgubimo kolonu. Tu su i ovi iza, a i kratki predasi su redovni.
Jeste se sve uduljilo, ali to pridajem tome da Treskavica
mora biti veća nego se na karti čini, kao i realnoj mogućnosti da nam je cilj
ubaciti se duboko među četnike, još bolje - proći im iza leđa.
Od svega najbitnije da nema dužih predaha, zbog
nekih novih mogućih opasnosti. U nas i našu kondiciju ja nikako ne sumnjam.
Jedino, što se zora poče javljati a mi nismo
nigdje stigli. Tu gdje nas buđenje jutra dočeka, nikako nije mjesto s kojega
bismo mogli krenuti u napad.
U kotlini smo, poviše nekakvog jezera. Krećemo
naviše, uz neke strme stijene. Do čijih vidjivih vrhova teško da bismo i do
podne mogli stići. A i to, samo ako najprije dobro odmorimo.
Drveća odavno nema, ali smo se dohvatili nekakvog
poluniskog rastinja. Između se da probrati mjesto gdje se može opružiti. Još
kad sunce malo izviri biće ugodno. Za par sati bit ćemo ponovo puni snage,
spremni i za juriš naviše.
Nije mi puno toga jasno, je li uopšte moguće da
se sve ovo ne vidi ni odakle, kao ni zašto se ovdje ulogorujemo. Osim ako nismo
išli dokle smo imali snage.
Ne znam, možda naprijed traže da idemo dalje. Ili
je i našoj Komandi dovoljno gledati daljinu vrhova pred nama da znaju kako ih
se jedino možemo dohvatiti poslije dobrog odmora.
Postoji i najmanje vjerovatna mogućnost, stigli
smo gdje treba...
***
Bilo bi ugodno odmarati i prizivati lijepe
predosjećaje, da stvarnost ne bi mnogo brža. Na par stotina metara od nas,
odmah poiznad jezera zagrmješe puščani pucnji.
Prava borba. Akcija je krenula.
Mi kasnimo. To je očigledno. I razlog više da
brinemo o tome ispod.
Da li smo mi napali četnike, ili smo uletjeli u
zasjedu? Šta je god, krenulo je. I traje.
Gunđajući među sobom slijedimo jedni druge.
Sigurni kako je kasno da sada bilo ko razmišlja o onome ispod. Ono što je, to
nama donijelo je snāga kojih mišljasmo da nemamo.
Da je neko tražio da izdržimo do vrha siguran sam
da ne bismo mogli. Ovako, podne je puno dalje nego vrhovi. Ako još okolnosti
budu takve, možda ih se dočepamo ni ne odmarajući!
Pucnjava stade. Pola sata je bilo dovoljno, ko je
god pobijedio. Kad se dočepamo vrha imat ćemo valjda informacije, do tada nam
se ponašati kao da borbe još traju. I boriti se s onim s čime moramo.
Čudnom, Božjom snagom polahko svlađujemo tešku
uzbrdicu. Stjenovitu, prirodnu, i tako tešku da niko ne određuje mjesta gdje
ćemo praviti pauze. Pravi ih kako ko stigne, najčešće stojeći, uzimajući samo
daha, a ponekad se mora malo i sjesti.
Sjedoh i pričam sa Sedom. Pominjemo nekadašnje
Titove partizane, njihove bitke. Prošli smo i mi mnogo toga, Jahorinu i Trebević
na minusima za ne povjerovati, gazili opasnu Bistricu i duboku Neretvu, sad se
veremo uz stijenje koje mišljasmo da ima samo u filmovima. I to onim američkim,
s Divljeg zapada.
Kraj nas prolazi Mesud Šadinlija, s kamerom.
Logično da je nije donio da nas, kao neki dan, snima kako igramo lopte, kako se
šalimo sa Alijom Šljivom, ni da samo bilježi pjesmu i bećarce naših boraca.
Čini mi se kako je jedva čekao da rasvane, da je upali. I da je jedini koga je
ona pucnjava radovala.
A ako se ne varam, ne vidim pušku da nosi. Zato
je nogama laganiji od svakoga od nas.
Prolazeći kraj njega dok snima dno kolone, potom
se sklanjajući dok grabi naviše snimajući ispred, vidjevši kako jednom skreće
ustranu, birajući idealno mjesto za snimati skoro cijelu kolonu, pomislih da
noćas nije ni išao s nama nego da nas je tu negdje čekao. S kamerom.
Gledajući ga tako neko vrijeme, popušta me
početni, i meni nejasni bijes, a poče me uzimati onaj prijatni, ali i mogući
osjećaj. Sve će ovo izaći na dobro.
Vođen njime, a praćen Sedom, pravim i ja mali
iskorak ustranu. Da i sam spustim i dignem pogled, uzdahnem, budem ponosan na
sebe. I drugih četiri stotine, par hiljada.
Ovo je historija, ovo nije film. Stvarnost se ne
može filmom pokazati.
Gledam u Seda i šesetku, oni u mene, osjećamo
Šidijevu kameru. Osjećamo historiju, predosjećamo pobjedu.
Snaga više nije problem. Ni doba dana, stijenje i
kamenje. Ništa nas ne može zaustaviti.
Idemo dalje. Samo da iskoristim priliku i od
Šidija saznam u kojoj smo sceni.
Nije mu bilo drago zastati, nisam prvi koji ga
pitam. Ali je u par riječi rekao koliko je trebalo.
Čupovi, diverzanti Viteške su odradili svoje.
Uhvatili su četnike na spavanju.
Mi kasnimo, tačnije pokušavamo što prije izaći na
kotu na kojoj smo već trebali biti. I bili bi da nam vodič nije pobjegao. Ovako
je odlučeno da pratimo Vitešku.
Veliko
jezero, i Ljeljen
