Na dvoje se sunce
razdvojilo,
priko Gore u Ivine
dvore.
U tim dvorim' nigdi
nikog nema,
već sam Ivo u dušeku
spava.
3/4. septembar 1992.
Iznad njeg se tiho
draga šeće,
tiho šeće, da ga ne
probudi.
Ne budi ga rukom, ni
rukavom,
već ga budi od bisera
grano:
„Ustan', srce, granulo
je sunce!“
Toliko
sam uživao u svom prisjećanju da sam polako i tonuo u san. Zapravo, kad su mi
misli prekinuli pucnji, najprije sam pomislio kako je sve samo dio istog sna.
To
me nije moglo dugo držati, drugi oko mene su čuli isto i neki od njih su već
skakali na noge. Puške se odmah uzimaju. Dok se za obuvanje i nema vremena.
Kako
se moje čizme ne šnjiraju, a na vratima sam već naišao na gužvu, to ću ja
potpuno spreman izaći. I bez guranja. Vjerujem da neće biti kasno, iako sam odabrao
ostati posljednji.
Pored
mene je još Tito miran, dok ostali bi svi u istom trenutku da prođu kroz vrata.
Ne obazirem se na njih, pokušavam oslušnuti odakle dolaze pucnji, koji se još
čuju.
Nisam
bio siguran, a u trenutku kad smo konačno i nas dvojica mogli iskročiti kao da
je sve stalo. To me zadrža na onom prvom osjećaju, koji može biti i samo
posljedica nedavnog izviđanja, odnosno razmišljanja u vezi s njim.
***
Tako
smo Tito i ja pravo s vrata uskakali u mrak kroz koji ćemo se probiti potoku. A
zaustavili smo se odmah ispod kuće, kako bi sve bolje čuli.
Pucnjava
je prestala. Ili je samo zastala!? Što je u svakom slučaju manje iznenađenje od
činjenice da sem nas dvojice, mi nikog drugog niti čujemo niti osjetimo!?
Čekao
sam još nekoliko trenutaka, a onda sam se u tri nečujna koraka našao uz šljivu
odmah do potoka, za koju sam sigurno znao da je tu. Tri sekunde kasnije je i
Tito bio pored mene. S tim da je on legao ravno na zemlju, lovaru stežući jače
nego ja svoju. Nisam ni ja puno razmišljao, slijedio sam njegov primjer, samo s
druge strane šljive.
Još
ne progovaramo ni riječ, ali sam siguran kako isto mislimo. Nemamo dilema da su
četnici. Ako pravac odakle je pucnjava došla i nismo dobro ocijenili, znamo
razlikovati automate od lovara i karabina. Istina, pitamo se i gdje su. Ako su
tamo gdje bi jedino i mogli biti, bliže nam ne mogu prići a da ih ne
primijetimo.
Usput
se pitamo i gdje su naši. Znamo da ispred nas nisu, čuli bi ih. U potoku,
također. Bilo bi preopasno, a osim toga on se odavde sasvim dobro kontroliše.
Razumijem da je neko trebao proći i s druge strane kuće, ali ne bi moglo biti
da su svi. Tako bi ih, opet, morali čuti.
Misli
okrećem ka Sutkovoj grupi. Trebalo bi da su oni, ispod već zauzeli svoja
mjesta. Ali, ni odozdo ništa ne čujemo. Naravno, nikako ne može biti ni da su
svi pobjegli. Da je i tako, zašto bi onda četnici ćutali...
Mozak
brzo radi, ali katkad se desi da zariba. Odlučan sam zaustaviti misli, što
koncentrisaniji čekati razvoj situacije.
Zaustavljam
dah, uporno pokušavam čuti nekog osim nas. Opet ništa. Da nisam posljednji napustio
kuću još bih povjerovao kako je ovo samo san, i poruka da još nije vrijeme za
ljubavne stihove. Ovako, budan sam. I sve je stvarno. Tito i ja, i ova nejasna
tišina. Koja još ne smeta, samo da ne potraje.
Neće!
Konačno se nešto čulo. Iznad nas. Kao da je neko repetirao pušku. Opet je prva
misao na četnike, ali se uvjeravam kako bi trebalo da su njihove već sve bile
otkočene. Osim toga, sad čujemo i nešto kao glasove, a oni nikako ne bi imali
potrebe da pričaju.
Moraju
biti naši, samo nije lako pogoditi ni razloge koji su ih naveli na takvo
ponašanje. Čekajući da još nešto čujemo, čekamo i mogući odgovor.
-
Ne čuje se ništa – nakon dva minuta, više se
nisam mogao suzdržavati, prošaputah da me Tito jedva čuje.
-
Ništa – on je s odgovorom čekao još minut, kao da
je tako želio potvrditi kako su nam razmišljanja bila skoro identična.
-
Gdje su ostali? – mada nisam očekivao ikakav
direktan odgovor, to je bilo jedino čime sam znao prekinuti tišinu nakon novih
minut-dva.
-
Svi su otrčali gore, rovovima – ipak je on iz
kuće izašao trenutak prije mene.
Konačno
mozak ponovo dihtuje, oslobađajući mi misli. Vrtim glavom zbog izbora ostalih,
tek se pitam o ulozi dvojice stražara i činjenice da niti su odgovorili a niti
uzbunu dali prije nego smo napadnuti. Također, postajem po ko zna koji put
svjesniji naše sreće da četnici pojma nemaju čime mi raspolažemo. Bojim se kako
u suprotnom ova tišina ne bi ovako dugo trajala.
A
vrijeme je i bilo da stane...
-
U redu je – Sutkov glas je proparao nebo iznad
nas – ovo je bila uzbuna, provjera spremnosti!
***
Tito
i ja se pogledasmo. I opet su nam misli bile iste. Zadovoljstvo ovim što smo
čuli nismo mogli skriti, mada ni nezadovoljstvo što se ovo ikako dogodilo. Također,
u trenutku nam je postalo jasno sve što nas je ovo vrijeme mučilo.
Prebirali
smo po mogućim komentarima, mada smo znali kako ćemo se ipak suzdržati. Svakako je bilo izvjesno i da
u ocjenama provedene uzbune naš postupak mora dobro proći. Zato smo i jedva
čekali da se ostalima pridružimo.
Gore,
naš i Sutkov dolazak smiruje atmosferu. Jedni se počeše glasnije smijati,
drugima do toga još nije bilo. Biće da smo propustili nešto zanimljivo. A o
čemu se radi, moramo sačekati da se jedni udalje. Njihovi pogledi prema nama
najavljivali su takav postupak. Onom što se ovdje zbilo oni će se nastaviti
smijati u kući, njih smo mučili Tito i ja.
Zato
su bili ljuti, ljubomorni, zato što smo samo nas dvojica postupili drugačije. A
na Sutkovom ponašanju su vidjeli kako mu se više sviđa naš postupak,
pretpostavljali su kako će to htjeti i istaći. A očito im se nije slušalo.
Svi
možemo reći da smo prekinuti u snu, ali ako je ovo bila proba onda o njoj treba
popričati. Nas dvojica hoćemo, mada ne shvatamo ljutnje ostalih. I mi smo
mišljenja da nije trebalo ovako, u ova doba, ali ako su se pucnji već čuli, zar
nije bolje što su iz naših pušaka?
Nismo
namjeravali, ali koristimo situaciju. Ne znam kako bi završili da se doista
radilo o četničkom napadu, ovako smo se pokazali hrabrima. Dovoljan razlog da
Sutko pozove nas dvojicu u kuću.
Ostali
ionako nisu bili voljni. Ispratili smo nastavak njihovog gunđanja, u kojem su
tražili opravdanje za svoj postupak, čak nalazeći kako je on ispravniji, kako
je normalnije bilo krenuti suprotnoj strani od one gdje smo znali da bi trebali
biti Sutkovi, bez nekog obzira što se pucnjava čula baš iz tog pravca.
Tako,
Tito i ja brzo ostajemo ponovo sami, te lako pristajemo uz pratnju Sutkovog
smijeha ući „na pet minuta“. Da na miru još jednom čujemo hvale na svoj račun.
