Sinoć sam ti, Safo, dvoru dolazio,
na pendžeru tvome ružu ostavio,
da okitiš njedra ljepša od jasmina,
ako mene ljubiš, radosti jedina.
Jutros kad te vidjeh, Safo, mojaa vilo,
na njeedrima tvojim ruže nije bilo. 15-16. septembar 1995.
„Mjesto moga cvijeta, majci živa bila,
kitio te zumbul komšije Halila.
Safo, moja Safo, moj nevjerni druže,
zar su ljepši, dušo, zumbuli od ruže?
Zar je tebi draži gavran od slavuja,
i biseri lažni ljepši od dragulja?
/Safet Kafedžić/
Odlaganje
je prošlo, odnosno prihvaćeno. Zapravo je uvaženo naše pravdanje, situacija u
kojoj smo se našli. Tačnije, u koju smo dovedeni.
Odlaganje
nije uključivalo previše toga. Nastavljamo djejstvovati s ovih položaja, čim
budemo mogli idemo na naredni. Nova naredba je glasila: Surdupe zaposjesti čim
je prije moguće.
Razmišljao
sam o nastalim promjenama. Nisam mogao a ne povezati to s nečim što naizgled ne
bi trebalo imati ikakve posebne veze. Četnici su se najprije bili oglušili o
posljednja upozorenja Svjetske zajednice. Nije im se povlačilo teško
naouraženje s brda oko Sarajeva. UN je bio još uporniji, prijetnje
bombardovanjem njihovih položaja, strateških vojnih objekata je krenulo. Iz
italijanske luke Aviano. To što su gađali radarske centre i slično, nama se
doimalo nedovoljno ozbiljnim pa ipak je dovoljnim ohrabrenjem bilo to das u
uopšte djelovali, i to prilično snažno. Zadnji val bombardiranja je nakon
rejona Pala preusmjeren na područja u okolini Banjaluke te na tuzlanskom
ratištu. Navodno je to natjeralo Mladića da popusti, da obeća otvaranje
sarajevskog aerodrome te povlačenje teškog oružja s brda iznad Sarajeva.
Moje
mišljenje je da je to i nama dalo ovo vrijeme koje smo tražili. Možda i Komanda
isto koristi, da nešto promijeni u samom planu akcije. U svakom slučaju nama
više nije nužno žuriti.
Nikada
nismo bili nespremni, pa ipak se Mido sada tako ponašao.
Možda je
iz njegovih očiju izbijala nespremnost, a možda i ljutnja ili bijes na nekoga
od pretpostavljenih. Prethodno je podržao te iste brzoplete zahtjeve, kada sam
se ja usprotivio on se osjetio i pomalo povrijeđenim, postiđenim. Mislim da je odatle
došao prigovor kako je sam rejon Surdupi preširok pojam, i da prije nego li se zaposjedne potrebno ga je izviditi.
Otuda je ta nespremnost, lično je odlučio krenuti u izviđanje. A
koga bi drugog poveo sa sobom do mene!
Ovaj put ja nisam imao opravdanja bilo kako se suprotstavljati.
Naoružao sam se svojom kartom i ručnom busolom i krenuo u tu avanturu.
***
Početna orijentacija je bila jednostavna. Samo je jedan put vodio
ka traženom rejonu.
Put se malo odbijao. Tražili smo mjesto s kojeg ćemo se odvojiti.
Morali smo ga obilježiti. Zbog toga smo i nosili sjekiru.
Žurbi nije bilo mjesta. Na mjestu odvajanja smo prokresali, a
ponovo se zaustavili nad prvom uvalom na koju smo naišli. Tu smo se malo
provrtili, zaključili da nikako nije pogodna za naš položaj. Na jednom smo
kraju ponovo koristili sjekiru, ovaj put nismo mnogo prokresivali, samo smo
odsjekli jednu jaču kleku koja će nam poslužiti kao strijelica.
Ni sljedeća uvalica nije zadovoljila naše kriterije. Ni ona iza. I
sljedeća. I još nekoliko narednih. Ali smo svaki put na isti način obilježavali
put.
Putem odozdo i nismo puno razgovarali, sad nam i nije do priče. Osjećanja
vjerujem dijelimo, a i misli nam se nečujno sudaraju. I šuteći priznajem kako
je Mido više u pravu po pitanju ovog našeg izviđanja.
Pomalo se prepirem sam sa sobom, sigurno je bolje ovako. Bolje da
se i nas dvojica malo pomučimo, nego da je to radila cijela četa, pod teretom. Iako
je i razlika što ću ja biti i kad budemo donosili minobače i minu. Razlog više
da se trudim dobro upamtiti put kojim idemo, ma koliko se protegao. Tako je i elja
da čim prije nađemo što tražimo kod mene razumljivo jača.
Nadu nismo smjeli gubiti. Ali smo morali konstantno malo savijati,
nismo smjeli položaj odmaći predaleko.
Konačno smo došli iznad jedne vrtače gdje nam se pogledi uhvatiše
kazujući kako se potpuno slažemo. Još kada smo busolom provjerili da će pravac
našeg gađanja ići dijelom koji je najmanje pokriven klekom konačno smo sjeli
odmoriti.
Ja sam mirno pušio cigaretu dok se Mido ponosno šetao vrtačom.
Naglas je razmišljao gdje bi mogli metnuti jedan, gdje drugi, eventualno i
treći minobacač, gdje ćemo staviti šator, kasnije kopati i skloništa za nas i
mine. Šutio sam, a u sebi pojašnjavao kako će praksa proizvesti puno više
improvizacije. Ipak, najbitnije je da smo našli što smo tražili.
Bilo je vrijeme za posljednji dio našeg zadatka. Trebamo odmah
odrediti koordinate kako bi on mogao izvijestiti pretpostavljene.
Red se znao. To ću najprije ja da obavim, on će poslije samo da
provjeri.
Moj izlazak na rub vrtače otkrio je da to i neće biti
najjednostavnije. Tek, desno se vidjelo jedno fino uzvišenje koje bi moglo
značiti rješenje ovog problema. Činilo se da do njega vodi brina što će nam
svakako olakšati.
Mido je već bio pored mene i brzo se složio s prijedlogom. Kako smo
se peli neizbježno smo pogled razbacivali okolo.
Prizor je bio impresivan. Iz najmanje dva razloga.
Prvi je ono u čemu sam tražio pojašnjenje samog naziva čitavog
rejona. Priznao sam Midu da mi ni sada nije poznato šta riječ surdup znači, ali
šta god da značilo mislim da odgovara i nazivu za ovakav pejzaž. Ovo je jedan
od specifičnih djelova Treskavice, na destine, stotine malih uvalica, vrtačica,
vjerovatno surdupa. I to se uglavnom jedna u drugu uvlače, odnosno jedna iz
druge izviru, stvarajući tako pomenutu impresiju.
Drugo je bila ona neka unutarnja impresija. Ne javlja se prvi put,
i uvijek je na površini ista a u dubini čovjeka ima nešto svoje. Svjesnost da
sada ovdje, u krugu od nekoliko kilometara nikoga drugog nema sem Mida i mene. Čini
mi se kako nikad nisam bio mirniji zbog te činjenice.
Treću impresiju tek treba sami da napravimo. U nekome ovakvom
ambijentu da smo ipak našli potreban položaj, pri tome naravno i dobro
obilježili put do njega.
Vrh koji sam odabrao dobro nam je poslužio. Jasno smo uočili
dovoljno poznatih tačaka na osnovu čega ćemo precizno odrediti njegove
koordinate.
Vrtače su na karti drukčije iscrtane, zapravo su samo predstavljene
one najveće. Odnosno, nekada nekoliko manjih uvezanih. No, udaljenost od vrha
do položaja nije bila tolika da možemo i sada mnogo pogriješiti. Mido već zna
kako će to javiti u Komandu, dok ćemo se mi potruditi da brzo po zasijedanju
imadnemo i sasvim tačne koordinate položaja.
Vraćajući se u logor, a s obzirom da nas je i sumrak sustizao
uvjerili smo se kako smo put dobro obilježili. Sada sam ja bio ponosan
svješnošću kako ću ujutru lahko i precizno dovesti ostatak ekipe.
***
Ne mogu to ni sebi objasniti, čovjek se u ovome ratu stalno
premara, miče granice svoje izdržljivosti, a opet nevjerovatno brzo se
oporavlja, spreman na nove fizičke napore.
Glup sam sam sebi, ali jedva sam čekao da svane. Da povedem grupu
koja će iznijeti sredstva na novi položaj. Položaj sam im nahvalio, usput tako
hvaleći ono što smo Mido i ja izviđanjem uradili.
Nije mi se činilo kako bilo ko od njih sumnja u mene. Nisam ni ja
sumnjao u sebe ali kako smo sada bili pod teretom i meni se cio put nekako
uduljio. Razumljivo je onda što je vremenom nezadovoljstvo ulazilo u kolonu.
Dan ranije tako miran, sad pod nepotrebnim pristiskom. Nastojao sam
biti uvjerljiviji kako smo na dobrom putu, kad god bih čuo pitanje o tome, nego
što sam lično bio siguran. Radovao sam se svakoj novoj potvrdi, tragovima rada
sjekire. Teret postaje teži, prelazi granice mojih ponavljanja kako smo blizu. Što
je ostale više ljutilo nego da čuju određenije, makar bilo govora i o još
nekoliko sati. Dojam je i da je istina kako ne bih samog sebe mučio jedino što
me je branilo od jačih prijekora.
Ipak se istrpilo. I s olakšanjem je prihvaćena činjenica da smo
konačno stigli. Dobro oznojeni i prilično umorni, ali na koncu ipak zadovoljni.
Nisu mogli reći da položaj nije dobar, da nije pružao sve što je
potrebno, ipak se neće lako odreći utiska kako se sličan nije mogao naći i
bliže. Zalud su moje tvrdnje da smo nas dvojica pregledali svaku usputnu
vrtačicu, i da je ovo prva koja je odgovarala.
Za razliku od usput, sada mi i nije bilo mrsko odgovarati. Bio sam uvjeren
da će umor popustiti a da će stečene impresije bivati jače.
***
Nakon polusatnog odmora krenuli smo u drugi zadatak, odrediti tačne
koordinate našeg položaja. To će Edina Barlova i Lutva Podruga uputiti na onu
stranu koju Mido i ja dan ranije nismo istraživali.
Kada su se Edin i Lutvo vratili imali su korisne informacije. Uz
ono što smo već imali zadatak će biti perfektno odrađen. Upečatljivije će ipak
ostati jedno drugo saznanje.
Položaj koji smo Mido i ja našli nalazio se toliko blizu onog
glavnog puta da je blagi bijes koji su ostali tek iskazali bio potpuno
opravdan. Ne događa se često da neko mine ili dijelove minobacača nosi
kilometar-dva duže nego je trebao. Po strani ide i ono pozitivno u tome, a to
je naš boravak ovdje koji će ovime biti olakšan.
Nije da ja njima dvojici nisam vjerovao, ipak sam otišao i sam
vidjeti. Samo na trenutak pomislih i kako ovo nije mjesto koje smo mi izvidili.
Misao, koja će to i ostati, s obzirom da znam da ne može biti istina. Osim toga,
i logika to govori. Da je položaj daleko koliko smo mi hodali pitanje je bi li
u dometu imali sve što nam je cilj.
Glavom mi je kovitlalo kako to da Mido i ja uopšte nismo dobili
predstavu da smo ovoliko okružili, čime mi je cijela situacija bila još
komičnija. Razlog je to smiješku s kojim sam se vratio.
Lutvo me je odmjeravao. Svjestan je da je bilo kako je bilo, da se
ništa promijeniti ne može, da svi trebamo sad biti sretni da je situacija
ispala ovakva, ali nije mogao odoliti da on ne zaokruži ovu priču:
- Znaš, nije mi ko vas je pravio. Nego, ko vas dvojicu sastavi!
