Slavuj ptica mala
svakom pjesmu dala.
A meni junaku
tri tuge zadala:
Prva mi je tuga
što ja nemam druga.
Druga mi je tuga,
na srdašcu mome,
što me nije mlada
oženila majka.
Treća mi je tuga,
valja umrijeti!
Kopajte mi mezar
na ravnu sokaku.
Vežite mi đogu
za nišan kod nogu;
Nek moj đogo znade
da me više ne imade!
Pola sata, vedrih kao vrijeme, ispunili su nas malom, ali nama itekako važnom radošću, dolazak gostiju je najbolja potvrda da je naša gradnja ove, makar i privremene bajte imala smisao. Njena skromnost nas je izvela vani, gdje se pak javlja druga smetnja. Osnovne informacije smo razmijenili pa na jednostavan način rješavamo tu smetnju.
Dijelimo se u nekoliko grupa, više ćemo reći i čuti. Naravno da ću ja u šetnju opet sa Šefedinom, a još će nam se pridružiti Alija.
Ovaj put smo birali one priče, prisjećanja koja neće dublje roviti po duši. Takvo ćaskanje, prije svega, potrebno je njima dvojici. Jedan je bez braće, drugi bez gotovo cijele porodice, previše je minuta i sati u kojima se njihove misli same usmjeravaju!
Odšetali smo se tako do jednog od okolnih proplanaka. Možda danas o ratu ni riječ ne bi progovorili, da tu nije bilo nešto što je Šefedina ponukalo.
Samim početkom svoje priče uspio me zbuniti. Pomenuvši kako je na mjestu gdje smo se nalazili, neki dan poginuo jedan momak, meni je pogled sam otišao na ograđeni grob u blizini.
- Ama, jok, ne blehni u taj grob – uz oteti smijeh, prekinu da objasni – Boga pitaj od kad je on ovdje. I mene je zanimao, al' se vidi da je stariji, neko reče da je iz onog rata, ili će biti i koju godinu poslije. Samo, koga god sam pit'o, niko ne zna čiji je. Ne znaju ni kako je strad'o, da to znaju skontali bi i zašto je ovdje ukopan. Prirodnom smrću nije sigurno, ne znam ni šta je radio u ovoj vukojebini.
- Je l' nema selo bliže nego što su Dragomilići?
- Nema. A, vala, beli su ti iz Dragomilića puno ovud zvrljali. I da jesu, kopali bi ih doli. Doduše, ima selo tamo, na drugu stranu, tu su negdje, a i njega bi, valjda, im'o ko snijeti u selo. Lakše bi i to bilo nego odozdo iznositi pijesak i cimentu.
- Koje je to selo?
- Podgrebak.
- Jah, logično, svašta i ja pitam. A, vala, nek su ga ovdje ukopali, možda je čovjek im'o tu želju, htio da počiva u miru, nije kont'o da će ovo biti! Sto ljudi - sto ćudi, svako selo - posebni adeti.
- E, i to ću ti objasniti, al' prvo da ti ispričam kako je momak pogin'o – napravio je nekoliko koraka ustranu – evo, ovdje sam ja tačno stajao. Pogledajte onu bukvu ispred same šume... Tu je bio on. Ja ne znam ni da sam ga ranije viđ'o, zaboravio sam mu i ime. Možda se i sjetim, a bio je mlad, lijep k'o upis, što se ono kaže. Još je bilo četiri-pet momaka, znate - mi dođemo ovdje kad je lijepo vrijeme da malo provjetrimo ćebad ili da osušimo haljine i čarape. Tako mi svi stojimo, kad nešta zazuja...
- Avioni? – upita Alija.
- Jok. Znam ja kako avioni... Oni ne zuje. Huče, bolje rečeno bukaju, buču, stvaraju jaku buku. Ovo jok, samo čuješ oštri fijuk.
- Ve-be-er-ovi? – pokušah i ja pogoditi.
- Kakvi vebeerovi. Oni kad zagrme, to se u sekundi sruče sve granate.
- Nisu granate, nego rakete. A, imaju i lanseri, jednocijevci, koji ispaljuju po jednu.
- Granata ili raketa, isti kurac. Jedna ili deset, isto huče, sluš'o sam ja i to, al' ovo je posebno, ovo mi je bilo prvi put da čujem. Jeste raketa, al' vodeća. Maljutka!
- Ko? – nije mi se sasvim učinilo poznatim.
- Maljutka. Vodeća, navodeća raketa. Jesi l' je gled'o?
- Nikad. K'o da sam čuo, ali... Veliš, strašan joj je zvuk?
- Nije on toliko strašan, samo što ni ja to prije nikad nisam čuo. Al' tek kad je vidiš, k'o zmaj. Ima neku nit iza sebe...
Ovdje je pustio nas malo da zamišljamo to o čemu priča, poslije čega je nastavio:
- I, po sred tog momka. Direktno u stomak! Ja, meščini, tu sliku nikad neću izbrisati. Uvijek ću, kad god mi na um padne, jasno da se sjetim svega. Možete zamisliti, gledate u momka, čujete zujanje, ne znate o čemu se radi, onda eksplozija. Taman hoćete da se bacite na zemlju, vidite da tog momka nema! Došla je otud – zakrenuo se i pokazao pomenuti pravac – to je bio djelić sekunde, čini mi se. Zvuk je post'o jači, ja se pođem okrenuti, vidim nit, tad sam i skont'o da je maljutka, sluš'o sam i čit'o, učili smo, brate... Kako sam samo bio glavu zakren'o, skontam da mi je lakše opet je vratiti, naprijed se baciti - nema momka! Ona je njega raznijela, a mene je tek zvuk obarao. Nisam ja stig'o ni zaleć', prije me je to oborilo. Oni momci su prije zalegli. Eto, sudbine, ja sam ga posljednji vidio živog. Tri noći nisam ni oka sklopio, čim bi pošlo da me prebaci, sve mi to dolazi na oči...
- Tako ga je razvalila!?
- Čuj njega!? Samo zamisli, direkt ga pogodilo. Ništa nije ostalo!
- Kako je sahranjen?
- Kako!? Formalno! Skupljali komade mesa s one bukve i, ilšća i granja iza. Znam da je na bukvi bilo ostalo i malo kose, skupa s komadićem lobanje i na njoj malo mozga. Evo, i sad se naježim, zatresem. Sve kad sabereš, ne znam jesu l' dvije kile skupili. Nek je tri, toliko je od njeg ostalo... Nije tri, u dvije je šake sve moglo stati. Šta će, zamotaj u malo najlona, i ukopaj, nek makar ostane zabilježeno...
- Mogao se voditi i k'o nest'o – rekoh ovo inertno, odmah mi bi krivo, ali...
- Vjeruj da bi tako i bilo – Šefedin nastavi – da ga ja nisam vidio. Ionako su neki njegovi jedva povjerovali da se više ostataka nije moglo naći. Zamisli da je bio sam, ko bi išta primijetio, a ne bi ga ni tražili. Pomislili bi da su ga četnici zarobili, ili - ne daj Bože - da je pobjeg'o. Ovo bi vjetar raznio, ostalo kiša saprala, k'o što i jeste, nikad se ne bi ni saznalo. Poslije rata četnici bi tvrdili da ga nisu zarobili, k'o što i nisu, njegovi bi se nadali da će se nekad pojaviti živ...
Ovdje je zastao. Odbijao je misli koje su ga ponovo napale. Mahinalno nas je poveo bukvi, usput nekako vraćajući misli na ovaj događaj.
- Tako vam je to bilo. Ružno je reći, to je i jedino dobro, mislim... Njegovi znaju da je pogin'o, ne nadaju se zalud. Znaju i da se nije patio. Vala, jadnik, nije ni dahn'o. Nisam ni znao da se može onako duša pustati. Tol'ko je dobar bio, tako kažu kad neko lahko dušu pusti.
Jahorina
