Ja iskopah bunar u avliji,
i posadih višnju na jaliji,
i zagledah konu na kapiji.
Nije prošla ni godina dana,
puhnu vjetar, slomi višnji grane,
i presuši bunar u avliji.
Draga mi se za drugog udala,
da je za kog ne bih ni žalio,
već za moga najprvog jarana.
Kada smo se vratili, Mustafa i ostali su već bili otišli. Ispratili smo Šefedina, a ćutanje naših shvatili kao potvrdu da još nema novih informacija u vezi našeg odlaska. Iz dana u dan sve lakše prihvatamo tu činjenicu.
Ne mislim da se nešto promijenilo u nama, i dalje držimo kako ćemo prihvatiti sve, a ništa nećemo izazivati!
U nama nije, ali jeste oko nas. Grebak nam je svakako izgledao drukčiji od Trebove, samo nam se činio pitomijim. Ipak, iznenadio nas je brzinom promjene klime.
Do noći smo se nadali, očekivali lakšu, ponovo prolaznu kišu. Bili smo sigurni da će nam bajta izdržati.
Pogotovo, kad se činilo da joj vjetar nije mogao ništa. Ipak, zaljuljao je naše slabe gredice. Tako da glavni problem nasta kada se vjetar smirio.
Nebo se otvorilo, ubrzo će snažni pljusak dovršiti što je vjetar započeo a što mi sad nismo, ni imali vremena ni mogli spriječiti.
Mogao sam se prisjetiti one noći na Trebovoj, u skloništu, kad smo slično doživjeli Aljo i ja, i još Mufo. Brzo shvatiti i razlike. Onda je manje bilo do zore, kad je voda došla do nas kiša je već jenjavala, Aljo je brzo smislio rješenje, usput mi davši lekciju o zaplitanju vatre. Sad nisam mogao primijeniti naučeno, vatru nismo ni ložili.
Noćas je kiša brzo i lako odnijela pobjedu, predugo je ostalo do jutra a ono vremena što smo možda i imali za razmišljati potrošili smo u nadanjima kako možda i neće na ovkao izaći.
Nismo imali kad ni plakati za našim „domom“, ali jesmo - pomirljivo postati svjesni svoje nemoći.
Odavno smo iz ležećeg prešli u stojeći položaj, hodajući preciznije. Pri čemu smo grupisali rančeve, računajući kako nam je najbitnije njih ikoliko zaštiti.
Mučno nam je, ali se uspijevamo i nasmijati toj našoj muci. Nismo se pokazali kao dobri građevinci, ali jesmo kao pravi ratnici čim više brinemo o rančevima nego o sebi.
Smijeh jenjava, postaje neizdrživo. Pokušavali smo se i mi zbiti u drugom uglu onog što je ostalo od bajte, ali jedino što smo uspjeli je shvatiti kako ni to nije rješenje.
- Za nas trojicu je najbolje da se fatamo dobre, lijepe lade – Zaim je prvi imao konkretniju ideju – ono, nije ni u njoj sjajno, ali je sto puta bolje nego što će nam ovdje biti. Makar nećemo glavu zijaniti. Vidite, samo što nismo ostali pod vedrim nebom.
- Šta s ostalima – nisam se mogao brzo složiti – s nama bi mogao još jedan, za nevolju dvojica, a ostali - nek „poginu“?
- Hajte četvorica-petorica u ladu – Senad je, nakon dugog minuta, imao rješenje za sve – da bar mi ostali možemo napraviti kakve kabanice. Bitno je preživjeti. Samo, ne znam smijemo li naložiti kakve vatrice?
- Što ne bi smjeli – Adem je već tragao za nožem iza pasa – ako požurimo, možda i stignemo nešto uraditi. Možda se još da naći koja suha grana, za po sata - dabogda! A, vala, što će i četnik po ovome negdje krenuti, bujrum nek prvo mene zakolju.
Do lade smo imali samo nekoliko metara. Ipak, dovoljno da još nešto shvatimo, možda je ovo i blaga Božja kazna!?
Dok kudismo Grebak a žudismo za Trebovom, bi nam lijepo. Nismo smjeli ni u podsvijesti pokazivati želju za odgađanjem povratka.
prostranstva Trebove
