Kofiljačo, moj debeli hladu,,
Plave grade, moj veliki jade.
Đe u tebi hlada ne imaše,
osim bora na sred Budopolja,
i njemu su polomljene grane.
Vješajući momci džaferdare,
a đevojke sa grla đerdane.
Gledajući njemu u vrhove,
s koje strane sunce da ograhne.
Uz svitanje zore su i temperature malo niže, zato smo se sami, i na vrijeme probudili. Budni, ali u tišini, puštamo zoru da iščezne, a ispraćamo i prve minute jutra.
Ako se po njemu dan poznaje, nije nam žuriti. Što se više razdani, sigurniji smo.
Na polasku je Adem prvi proučio bismilu, da bismo ga odmah svi popratili. I, za početak, lako se vraćamo na cestu.
Nas dvojica, prvi. Tiho smo se provukli kroz granje, gledajući da izbjegnemo sve moguće šumove. Na samome smo izlazu stajali petnaestak sekundi, nakon čega smo sigurno iskočili. Odmah glasno pozvali i ostale.
Nije ovo bila gluma, ni junačenje. Jednostavan, čisti osjećaj. Prema čistini i svježini zraka. Čak smo bili sigurni da bi i svaka srna isto učinila. Nismo imali njihovo šesto čulo, ali smo znali kako za nas niko ne zna, ne čeka nas u čeki, samo nam je trebao osjećaj da u blizini nema nikog koga slučajnost ovuda navodi. U prokresu nije bio tako izražen...
Pravimo kolonu, identičnu sinoćnjoj. Opet je Adem prvi, ja za njim, pa Zaim... i tri preostala Durića na kraju. Samo da se odlučimo za jedan od dva puta. Teren pravo je bio ravan, onaj lijevo se peo.
- Ja bih lijevo – samo to sam rekao, u sebi sam imao obrazloženje ali sam ga namjerno prećutao.
- Misliš? – Adem se kao kolebao – ovo mi se raskršće nikako ne uklapa, ne mogu skroz biti pametan. Ne vidim drugog rješenja nego da se razdvojimo. Mora ono biti blizu, koji ga vide neka zvižde.
- Kakvo razdvajanje – Ferid je, ovaj put, bio potpuno u pravu odlučivši ga brzo prekinuti, izvjesno je i jedini još noćas o ovome razmišljao – ne dobijamo tako ništa, svakako bi se jedni morali vraćati. Ja bih da probamo na sreću. Valjda ćemo brzo skužiti ako budemo profulili, a može se desiti i da potrefimo. Uštedimo i snage i vremena!
- Dobro, ne moramo vrijeme štediti, ali možemo napore – ovo sam rekao samo da se složim s Feridom – a sve je uhar!
- Ako ste svi za to, i ja sam – Adem prihvati – samo, kako ćemo... da bacamo novčić?
- Kad bi ko im'o novčić – našali se Kemura.
- Je li Asim rek'o lijevo. Idemo, onda, lijevo – ovaj put, Senad presudi.
Adem je, valjda, mislio kako je prirodno da, ipak, mene prepusti na čelo. Isto tako, meni je jednako kao svima bilo drago što to nije dugo trajalo. Nakon ne više od pet minuta dočekaše nas prve livade. Par minuta poslije nailazimo i na ograde i sadjevena sijena, odmah zatim primjećujemo i krovove. Samo da što prije budemo sigurni i da smo u selu koje nam treba!
Tempo kretanja nismo mijenjali, nisam osjećao ni da je neko imalo nesigurnije gazio. Bili smo i spremni jedino za takvu istinu.
Ono nešto nam, ipak, nedostaje. Nema živih potvrda života. Ne čuju se psi, a trebalo bi da su nas davno osjetili. Ni pijevci se ne javljaju, ovce, krave... Ili su Dragomilići mrtviji nego smo bili shvatili one koji su nam već pričali o njima, ili...
Po odgovor idemo ravno prvoj kući.
Nismo ga dobili. Ne samo da u njoj nikoga nema, već je tako duže vrijeme. Prolazimo je i otkrivamo ostatak sela. Sve ostale kuće su u čoporu, a ima ih preko deset.
Zastajemo na nekoliko sekundi, pogledima tragamo za nekom u kojoj bi ponajprije moglo biti da neko ima.
Učini nam se da smo čuli ovčije zvono, a neko jasno vidje i dim iz jedne kuće. Prema njemu smo i krenuli.
Svi koji smo pomislili da je tu i tor iz kojega smo čuli ovce, griješili smo. Zato smo sada sigurni da su bar dvije kuće naseljene.
Adem je samo nekoliko trenutaka razmišljao, zatim predložio, a svi se odmah složili, kako je sigurnije da se za put malo raspitamo. Ali i, ne znam iz kojih razloga, da ne kucamo domaćinu na vrata. Staćemo ispred, zaturiti priču kako je dan lijep, što i jeste bila istina, i kako je i selo lijepo, što se baš i ne može tvrditi. Ni jedno nije važno, već da nas domaćin čuje.
Nismo dugo čekali. Na vratima se pojavi čovjek srednjih godina, srednje brade, crne i prilično uredne. U rukama je držao lovački karabin, nije imao kompletnu uniformu, što je sve skupa potvrđivalo da se, u svakom slučaju, ipak nalazimo među našima.
- Ko ste vi? – nije skrivao malu iznenađenost.
- Fočaci, ljudino – Adem je govorio – u stvari, sa Sutjeske.
- Sa Sutjeske? Otkud ovdje?
- Krenuli na Grebak, a baš nismo sigurni u put.
- Na Grebak? Sa Sutjeske? Kako ovako rano, i ovuda?
- Tako što sad nismo sa Sutjeske, već s Igmana idemo. Tu dolje smo noćili, sad trebamo na Grebak, a...
Dok je Adem polahko počinjao gubiti strpljenje i podizati ton, iz kuće izađe drugi, čija ga pojava zaustavi u misli. Bio je mlađi, krupniji, sav u maskirnom odijelu.
Ali, i pristojniji. Odmah se rukovao s Ademom, i predstavio - Meho Alić. A kada je Adem predstavio sebe, i nas ukratko, odmah smo čuli sve što nas je zanimalo.
- Nema veze, niste trebali ovdje ni svraćati, samo ste trebali produžiti. Ništa, ovako se samo vratite. Lakše vam je putem kojim ste i došli, nego da pokušavate niz livade. Čim siđete na cestu, samo produžite. Idite do potoka. Tu se cesta gubi, ali ćete vidjeti put koji odvaja naviše. Ne možete pogriješiti, dobro je utaban. Masa je svijeta, ovih dana, sišla niz njega. On će vas ravno odvesti do logora na Grepku. Nećete zalutati, vidjećete vodu. A i od nje tragove, i samo njima, dok vas šatori ne dočekaju!
- Koliko ima do gore?
- Zavisi kako idete, koliko ste umorni. Ali, nema mnogo, do dva-tri sata.
- A, što je ovo selo pusto?
- Nije ovo toliko bezbijedno. Jest se ovdje skupilo dosta vojske, ali je i golem prostor. Sve je odavde ranije otišlo, prije nego su ova srpska sela zauzeta. Opet se narod ne vraća, blizu Jahorina, četnici na sve strane. Eno, prekjuče... Ovdje ima samo jedna nana što noćijeva, što neće nikud odavde. Huso ponekad siđe, nju obiđe, ja sam sinoć prvi put doš'o od kako sam se puške ufatio. Ja sam s jednom posebnom diverzantskom grupom, nije sad da svaki dan nešto radimo, ali smo smješteni dalje. Huso i ostali su tamo, u Vojnovićima, zato on može svaki drugi dan, donese joj koju konzervu, prinese vode, namiri ono malo stoke, očisti im, pricijepa drva... Nana je zaslužila, fina je uvijek bila, ali su svi njeni u Sarajevu. I ja sam maksuz doš'o obići je, upitati za zdravlje.
Sigurno je Adem u početku razmišljao pomenuti našu glad, ali je držanje onog s bradom, pogled kojim je žudio što prije nas ispratiti, bilo jače od sve Mehove prijatnosti.
Bar nek bude istina u pogledu dužine puta koji nam je preostao, toliko možemo i bez doručka. Zahvalili smo se na informacijama, pozdravili i krenuli.
Dragomilići
