Sarajka djevojka, majci plakala:
Ne daj me, ne daj me, majko, daleko!
Osta mi, osta mi, cv'jeće nejako.
Ko će ga, ko će ga, majko, zaljevat'?
Izjutra, izjutra hladnom vodicom,
uvečer, uvečer, rosnim suzama!?"
Braća Ušto su znali svoj posao. Razumjeli su upute onih momaka, a i sami su poznavali i ovaj put. Nećemo svraćati na Grebak, idemo kroz Trnovo. Žurićemo, pokušaćemo, za svaki slučaj, u grad prije mraka.
Teret mi nije utužio, činilo mi se kako bih bio kadar nositi ga do Igmana, ipak sam bio među najsretnijima kad je najavljena pauza.
Nisam mario šta bi drugi mogli reći. Do sad sam šutio, osjećao sam pravo na ovo. Nisam lagao, niti se Boga bojao. Nisam rakiju nosio da bi se napili, već da povratimo snagu!
Iznenadio me broj onih koji nikako nisu željeli, skoro polovina. Zato su ostali bili sretni i zahvalni. Vidio sam da je i sama pomen već djelovala. Računica je prosta, stalno ćemo tjerati tijelo da izdrži do sljedećeg zaustavljanja, kada će ponovo biti nagrađeno jednim gutljajem.
Bog je, kažu, prvo sebi stvorio bradu. Tako smo nas petorica prvo napunili svoje flaše, ali su i ostali bili zadovoljni.
Ovaj događaj dijeli naš put na dva dijela. Prvi nam je donio dosta neočekivanog, iscrpio nas, raspoloženje pokvario. Odavde bi trebalo biti bolje, sve loše je zaboravljeno, raspoloženje i snaga nam se vraćaju. Čak i oni što ne piju, prihvataće dio naše energije.
Pletenku ostavljam kraj puta. Možda mi, u povratku, posluži kao orijentir. Ja sam je pokušao iskapiti, kušaću tako Mufovu teoriju. Valjda se slegne bar čašica, ako neko drugi prije ne zaviri u njeno dno.
Nastavljamo se forsirati. Naniže je, pa se malo precjenjujemo. Od svega što nas je do sada vodilo, još je jedino volja sasvim s nama. Noge polahko otkazuju, ona nam tijela nosi.
Ne obazirem se ni kuda idemo, samo pratim kolonu. Čujem, i navijam za one koji zagovaraju noćenje u Trnovu. Zašto ne, san nam svima jednako nedostaje. Dotle ćemo sigurno izdržati, tako smo mozak tempirali.
Kad osjetih asfalt pod nogama, znadoh da smo blizu. Računajući na konak, nismo odmarali.
***
Zajedno s akšamom, pred nama se ukaza i Trnovo. Zapravo, ono što je od njega ostalo. Nebo iznad se još crvenilo, ostalo je ličilo onome što smo gledali na televiziji poslije pada Vukovara. Gotovo da nije bilo cijele kuće. Nije nas to trebalo čuditi, ovaj grad četvrti put mijenja vlasnika. Prvo su ga četnici okupirali, već tada dosta toga zapalili. Mi smo ga oslobodili, nismo htjeli ništa paliti. Kad je opet pao u četničke ruke, ništa nije ostalo od muslimanske imovine. Ovaj put, ni naši nisu imali milosti!
Trnovo je sablasno. Nije lako ni poželjeti u njemu zanoćiti. Samo da nam je malo odmora, sna, produžili bi bez razmišljanja.
Pomalo smo se iznenadili susretu s jednom grupom naših boraca. Rekli su nam za hotel „Treskavicu“, ostao je čitav, tamo ima mjesta. Uputili su nas.
Stotinjak metara smo do hotela, iza ugla je. Naša tijela počinju zamišljati hotelski smještaj, ili bilo kakav... kad nam četnici počinju razbijati misli! Ne znamo jesmo li mi primijećeni, bitno je tek to da počinje granatiranje. Padaju u našoj blizini.
Nošeni kakvim-takvim iskustvom, zaliježemo na mjestu gdje smo zatečeni. Pokraj nas trče dvojica momaka, kažu da je u hotelu jedino sigurno. Neki od nas su voljni poći njihovim primjerom.
Nismo stigli diskutovati o tome. Jedna granata je pala pred ulaz, čujemo jauke. Oni najbliži išli su vidjeti. Pričaju tužnu priču, jedan nije stigao na vrijeme dotrčati do vrata. Odbilo mu je ruku. Pokušavaju ga previti, čekaju vozilo kojim će biti transportovan do bolnice.
Palo je još nekoliko. Zaključujemo da nismo mi bili meta, već upravo hotel. Slute i četnici da je sada pun naše vojske. Svakako, u njemu nije toliko sigurno.
Sve više je naših koji žele da promijenimo plan. Može se očekivati da grad cijelu noć bude granatiran, posebno područje oko hotela. Trebali bi što dalje odavde!
Ne znamo ni dokle ćemo stići, gdje ćemo biti sigurni. Samo, idemo dalje.
Neko pominje neko selo, tu bi mogli noćiti. Ime sela me ne zanima, važnije mi je čuti da do njega nema mnogo. Pitam se - koliko je to „ne mnogo“!
Valjda nam je izdržati, mada mi sve polahko i gubi smisao. Od granata smo dovoljno odmakli, do Igmana noćas nećemo, premoreni smo, sve češće se zaustavljamo, odmaramo. Svaki put kada trebamo ustati i nastaviti, sve je teže...
Neko je opet zatražio predah. Nije bitno ko, važno je da smo posjedali. Onako, uz škarpu, uslonili se. Mrkli je mrak, čovjek ne može znati da li drži oči otvorene ili su mu se same sklopile. Ja sam budan, vidim da neki pale cigarete. Odmor će bar toliko potrajati.
Ne sjećam se jesam li posegao za flašom iz ruksaka...
