Mala Fata, ali plemenita,
pute gradi preko moje bašče.
Vodu nosi sa moga bunara.
Da te mogu uhvatiti Fato:
B'jelo bih ti lice obljubio,
crne bih ti oči posisao,
ruse kose bih ti pomrsio.
On mislio niko ga ne čuje,
slušala ga pomalena Fata.
Slušala ga pa je govorila:
"Možeš, ago, ako ti je drago.
Al' u tvome dvoru, ne u mome.
Kad me vjenčaš, ljubi i obljubi.
Ak' ne vjenčaš, samo me poljubi,
da nas mlade crna želja mine."
Sam početak marša nije bio naporan, usiljen, odabrani tempo nije ni blizu kako smo zamišljali. Bit će kako i nije nužno žuriti, razmišljam da je sve dobro isplanirano, vjerovatno postoje dionice koje se trebaju proći noću. A valjda nam treba vremena da se zagrijemo.
Također, nismo se dugo kretali ni uobičajenim putem. Brzo smo skrenuli desno, suprotno od onoga što smo svi očekivali. Ako su na Trebovoj ostali oni koji ovo nikako nisu shvatali kao Majorove zamisli, više ni mi nismo bili sigurni.
Teren je bio blago naget, vrijeme vrlo ugodno, toplo ali ne previše, i dok je tako nemamo razloga se žaliti.
Prvi odmor smo očekivali ranije. Uslijedio je tek po silasku u dolinu, poslije više od sata hoda, pred kraj - i nakon što smo išli dosta ubrzanijim tempom.
Odmor nije dugo trajao. Koliko je trebalo da oni što puše zapale cigaretu načinjenu od onoga čime su raspolagali, uglavnom od raznih trava kojima je Trebova bila bogata. Vrijeme, koje sam ja potrošio da se kod Semira probam raspitati za trenutni pravac. Nije mogao biti siguran, ali je pretpostavio jedinu realnu mogućnost. Očito ćemo negdje prijeći Sutjesku, potom i Drinu, tako da ćemo u Goražde - obilazeći Foču s druge strane.
Ako je on u pravu, a ja nisam imao svoje mišljenje, teško da će nam tri dana biti dovoljna. Odnosno, sve je izvjesnije da je do sada izdržani napor ništa u odnosu šta nas tek čeka. Mislim da će neki ubrzo požaliti što su se priključili, ako ne dođe i do odustajanja.
Ipak, puno je rano da se to desi još na prvoj pauzi, dok je put još sasvim podnošljiv.
***
Nastavljamo uz brdo. Ali, više se ne držimo nikakvog puta. Ako je nekada i postojao, izvjesno se već dugo rijetko ili nikako koristio. U tempu nismo gubili, što je moglo značiti da raste dvoumljenje kod onih kod kojih je postojalo.
Sve vrijeme smo se kretali šumom, izlazeći na brdo susrećemo tek prve ogoljene predjele. Gazimo po kamenju, koje doduše ni izbliza nije nezgodno kao po Orufi, svejedno idemo prebrzo.
Čistina na koju izbijamo omogućava da po prvi put vidimo veći broj ljudi ispred ili iza. Vježbao sam oko - kada bi mi se učinilo da je ispred mene tridesetak ljudi, brojanjem ne bih izašao ni na dvadeset. Shvatam kako ovakva kolona, ovako žureći i držeći ovakvo rastojanje, svakako se čini većom nego jeste. Da nisam znao, mislio bih da nas ima preko dvije stotine!
Za druge nisam znao, ja nikako nisam slutio dokle smo stigli. Ipak me nešto čudilo. Ako ćemo već preko Sutjeske, ona ne može biti toliko daleko. Zbog čega smo izabrali ovaj dio dana za kretanje, zbog čega žurimo, u ovome broju teško možemo dugo ostati neprimjećeni...
U jednom trenutku izbijamo na kosu s koje se pruža predivan pogled. U daljini se jasno vidi Prijeđelska kotlina. Put, ako je ikako postojao, nije pružao drugi izbor. Morali smo preko ove kose. Vrijeme sunčano, vidljivost izuzetna, ako neprijatelj ima bilo gdje iznad Prijeđela osmatračnice - sigurno ćemo biti uočeni.
Dužina kose je bila pedesetak metara, bez obzira na povremenost zaklanjanja dužina kolone je opominjala. Kako smo išli usiljenim maršom, to se nismo mogli prebacivati niti puzati, mada je bilo i onih koji su i to pokušavali.
Trebali smo koristiti noć, osim ako Mujo ne računa sa zavaravanjem. Možda ubrzo naglo promijenimo pravac, pojačamo još tempo, pa na nekom drugome mjestu „udarimo“ na Sutjesku...
***
Kada smo ponovo svi ušli u šumu, uslijedio je novi odmor. Koji smo bili bliže kraju nikako nismo mogli vidjeti Muja i one iza njega. Nikada nismo čuli komandu za odmor. Čim vidiš da je sjeo onaj ispred, činiš isto. Znaš da nemaš vremena tražiti kakav panj ili uočljivu veću žilu, sjedaš na mjestu gdje si se zadesio.
Krećeš na isti način. Bez komentara, za onim ispred.
Odmor je opet bio prekratak, ali se bar dalje krećemo brinom, bez previše uzvišenja i nizbrdica, odlično zaklonjeni, već naviknuti na tempo, opet s nadom da bi mogli i uspjeti. Ne razmišljamo više o ovim suvišnim manevrima, možda iza stoji Mujova riješenost da nas provjeri, da prvi dan samo vidi ko je doista spreman izdržati...
Nakon sat vremena, brina nas ponovo dovodi do novog prokresa. Prijeđelsku kotlinu opet vidimo, sada iz drugog ugla. Znak da smo savladali dobar dio puta, ali da smo još uvijek daleko od Goražda!
Ponovno hvatanje šume najavilo je i novi odmor. Da ćemo tu i ručati znali smo kada su oni ispred počeli vaditi meso.
Jelo se halapljivo, nije se znalo koliko bi odmor mogao trajati. Posebno pušači, kako bi stigli i zapaliti. Srećom, brze zalogaje su omogućavali svjež hljeb i dobro kuhano meso.
Bili smo u po ručka, kada smo naglo prekinuli. Bar mi koji smo bili pri samom začelju. Sustizao nas je - Caka!
Semir je provreo od ljutine, prepoznavši lagani korak brata. Nosio je lagani ruksačić na leđima, očito se sam pobrinuo za hranu, dok ispod dobro oznojenog lica nije skrivao odlučnost i nimalo kajanja zbog učinjenog.
Dopola sažvakan zalogaj je sačekao da se Caka skroz približi.
- Sakrio sam se u šumi, dok ste uzimali hranu. Pratio sam vas polahko, da me ne primijetite, nisam se puno približavao. Sada se više ne mogu vratiti! – u dahu je Caka Semiru objašnjavao.
- Babo i majka? – Semir se borio sa zastalim zalogajem, ali i situacijom u koju je doveden.
- Ne znaju. Ali će skontati!
Bilo mi je žao zbog Semira, ali i drago zbog Cake. Znao sam da slijede Semirove psovke, koje ne bi trebale potrajati.
Biće da je kasno za ispravke, brzo će to i Semir shvatiti:
- Jedi sad! – nekako je prevalio preko usana.
Prijeđel
