Kad ja pođem u Stambol čaršiju,
čuješ li me, jangine,
u Stambol čaršiju!
Da ja kupim iglu od biljura,
čuješ li me, jangine,
iglu od boljura!
Da sašijem jorgan od behara,
čuješ li me, jangine,
jorgan od behara!
Da pokrijem sebe i bećara,
čuješ li me, jangine,
sebe i bećara!
Bećar spava, oči ne zatvara,
čuješ li me, jangine,
oči ne zatvara!
Remzija se već spuštao obližnjoj stijeni, dok sam se ja prvo povukao objasniti Aliji i Mufu naše namjere. Bez obzira na njihovu zbunjenost i vidno neodobravanje, nisam čekao i da čujem to što oni misle.
Uskoro sam bio uz Remziju, kako bih čuo njegov plan:
- Spuštamo se ovom uvalom lijevo. Odatle se brzo prebacujemo onom žbunu. Zatim ćemo strčati do onih šljiva, ondje ne bi trebalo da nas vide. Zatim se, sve onom kosom, penjemo do „u pravca kuća“. Dalje možemo i prepuzati.
Niti sam imao primjedbi, niti bolji plan. Zapravo, to je bio i jedini mogući način da se neprimijećeni privučemo. Do mjesta odakle smo planirali puzati nije ni bilo opasnosti, dalje računamo i na sreću. Nije lijepo razmišljati kakva bismo bili meta njihovom mitraljezu ili artiljeriji, ukoliko nas primijete.
Bar taj prvi dio sam razmišljao o nečemu drugom. Činilo mi se kako osjećam dio uzbuđenja, kojeg su imali kada su opkoljavali one u Trošnju...
Iza kose smo provirili. To je bilo to, tačno naspram kuća!
Dvije minute smo osmatrali, prepuštajući se ponovo osjećajima. Puzati je imalo više nego nam se ranije činilo. Tišina nas je osvajala.
- Šta kontaš? – opet je Remzija prvi progovorio.
- Šta i ti!
- Jašta radi! Ako bi puzali, opet nas mogu vidjeti. Tad bi im duže bili meta. Ako pretrčimo, ako nas i vide, ne mogu odmah na nas zapucati. Samo hrabro, idem ja prvi!
Iznad kuće je bio sočan malinjak. Ako ništa drugo ne nađemo, nek ne bude da smo se džaba mučili.
Nije nas nešto bilo strah, ali smo kontali kako treba tako. Ne odmah pred vrata, malo se tu zadržati. Ispuhati se, odmoriti, pojesti koju malinu.
Da su bile „ne znam ti kakve“, mi bismo uživali. Ni jedan nismo bili ljubitelji voća, ali je ovo najposebnija prilika. Osmijehe smo prebacivali, što bi se reklo, deset centimetara preko lica. U njima je i divljenje malinama, naš samoponos, ali i prkos četnicima.
Ovaj put nisam čekao da Remzija bude prvi. Prošao sam kraju malinjaka i lagano skočio pred kuću. Zaustavi me pogled na bravu. Tek mi sada u glavu dođe da bi kuća mogla biti minirana. Brava je bila neoštećena, vrata odškrinuta. Pažljivo sam pregledao uz okovratnik. Ništa sumnjivo, koliko se ja mogu pouzdati u svoje znanje.
Sklonio sam se kako bi i Remzija pogledao. On je imao objašnjenje:
- Nema govora da je ovo minirano. Major nema mina za bacanje. Mada, šta znaš... Ali, mislim, ako su je već negdje postavili, nisu ovdje gdje bi svak pomislio da je. Moramo, samo, biti oprezniji kad uđemo unutra!
Negdje sa zadnjim riječima, već je rukom držao za vrh vrata. Od njega drugo nisam ni očekivao. Znao sam da nikako neće odustati, ne bi to učinio ni da zna da ima mina. Radije bi se posabitao da je razoruža.
Malo je nedostajalo da se predomisli i da ih normalno otvori, ipak se odlučio glumiti pravila ratovanja. Držeći vrh vrata, povukavši tijelo malo unazad, snažno ih odgurnu. Ništa se nije čulo.
Koliko god smo bili uvjereni da će tako biti, olakšanje nije izostalo.
Razočarenje je uslijedilo obilaskom kuće. Nismo imali velikih očekivanja, znali smo da vlasnik nije otišao nespreman, da je imao vremena skloniti sve što bi moglo koristiti, pretpostavljali smo da nismo ni prvi posjetioci... ali, ipak, nadali se, vjerovali, osjećali da ćemo naći bilo šta!
Ni pretraga tavana nije bila bolja. Nismo se morali skroz ni peti, dovoljan je bio samo jedan pogled. Jedino što bi se tu još moglo naći je miš. I to mrtav, živi gore više ne stanuju.
Bez razloga da se duže zadržavamo, ipak sam odlučio nešto ponijeti. Neobična flaša od tri frtalja, plastična, učinila mi se praktičnom. Iako je Remzija napomenuo kako se u njoj voda brže grije, meni se svidjelo što se mogla nositi u džepu. Kako se puno znojim, dobro će mi doći dok ne nađem nešto bolje.
***
Druga kuća je bila starija. Od nje smo i trebali očekivati više, sigurno je imala manje ovakvih posjeta. Lično sam se tome i nadao, u suprotnom ću se naći na mukama kako Remziju odvratiti od daljnjeg spuštanja, u kuće niže, u samoj dolini.
Vrata su bila zavezana špagom, brava je već bila obijena. Naše nade su opet upitne, ali se bar nismo razmišljali oko ulaska.
Prvi pogled na unutrašnjost vraća nam osmijehe. Špaiz je bio otvoren i pun, uglavnom suđa. Ipak ćemo prvo kroz kuhinju i sobe.
Za uzeti je bilo nekih sitnica. Došao je i on do češlja i ogledala, našli smo nekoliko maramica, par peškira, igala, konaca... jednu čakiju i ručni sat koji je, za divno čudo, još radio. Bez straha što bi ga neko mogao poznati na njegovoj ruci, kako Remzija reče - mi ne krademo, uzimamo samo ono što nam treba, a što pravom vlasniku očito nije bilo neophodno! Isto važi i za po jednu majicu, više nismo htjeli.
Na tavanu, malo bolji prizor nego u prvoj kući. Skoro pola vreće suhih šljiva. Koje su bile ponešene, ali je vreća pukla. Njome je domaćin, vjerovatno, dopunio ostale vreće. Što nije moglo stati, očito je nama suđeno. Remziju sam ubijedio da ih ponesemo bez bojazni od mišje groznice, pošto na tavanu nije bilo takvih tragova.
Špaiz je Remzija, bukvalno, pretresao! Policu po policu. Bilo je svega po malo. Litar ulja, tek načet, šećera u jednoj kofi, soli u drugoj, par kesica bibera...
Dok je on to pakovao u jedan ceker, ja sam razgledao obuću u hodniku.
- Koji ono ti broj nosiš? – pitah ga.
- Četrdeset jedan.
- Jebem te malehna... Ove patike su prva liga, al su četrdeset!?
- Nema veze, trpaj. Ne mognu li meni, damo ih Aliji!
Od ostale obuće nije bilo ništa vrijedno, tako da se i ja uputih u špaiz. Bez obzira na Remzijina uvjeravanja kako je on sve detaljno pregledao, ja sam bio nošen nekim unutarnjim predosjećajem.
Pažnju su mi privukle flaše poredane u ćošku.
- Njih sam prvo pregled'o – Remzija me još odvraćao – ništa, prazne, u ponekoj malo ubuđale vode.
Čuo sam ga, ali i pucnje! Zastali smo, pogledali se, sačekali hoće li se ponoviti.
Nismo osjećali potrebu da se zabrinemo, drugi put smo ih jasnije čuli. Nisu meci padali puno daleko, ali nam nisu ni zviždali iznad glava. Nešto nas je, ipak, zbunjivalo. Možda još nismo vješti tačno procijeniti, a možda i...
- Meni ovo liči ko da je odozgo – potvrdio je moje misli – kao da su naši šupci odlučili da nas uplaše. Mora da su nas skužili, ne vjerujem da su Aljo i Mufo rekli.
- Ne znam, i meni se učinilo... Opet, šta su mogli reći ako su ih pitali gdje smo. Zbog nijh se i ne smijemo baviti!
Kako sam i rekao, požurio sam s pregledavanjem preostalih boca, zanemarujući što će se pucnjava čuti još koji put.
- Nisi vidio ovo sirće? – uzviknuo sam zadovoljno.
- Jesam. Jebeš sirće, koji će nam kurac?
- Kako šta će nam. Zaboravio si da sa sirćetom možeš i trave ručati. Šteta što nema puno. Sad ću izliti u ovu malu bočicu...
Nekoliko preostalih kapi sam ispio, namjerno se okrenuvši prema njemu. Nije ništa rekao, ali se držao spremnim da odmah pođemo, čim se uvjerim kako ništa drugo sem tog sirćeta neću naći.
- Znao sam ja da ti nisi dobro gledo – ubrzo ću ga ponovo iznenaditi – da jesi, ovo ti ne bi promaklo!
- Koje? To što na dnu piše „alkohol“. To se neko zajebav'o, ko na rakiji tako piše?
- Znači, vidio si. Onda, sreća što sam i ja gled'o. Jer, ovo nije rakija, i nije se niko zajebav'o. Ovo ti je, drug moj, alkohol, i to više nego što vidiš. Čisti, medicinski alkohol!
- Daj da vidim – skoro mi je oteo, pomirisao, da bi uz osmijeh pustio i neskriveni uzdah – jebote, ovo stvarno ima neki čudan miris.
- Rekoh ti! Ne piše, ali je, garant, najmanje - devedesetšestpostotni! U to se naspe vode i dobije se votka original.
- Nemoj zajebavati. Kol'ko ide vode?
- Ja ne znam tačno. Ali, ima ko zna.
- Mufo?
- Ko drugi. Daj, samo, da kako skontamo da mu odmah ne kažemo. Da ga malo mezimo, šta veliš?
- Važi. Nego, bježimo mi odavde. Ko god puca, neće se kaniti dok nas ne istjera.
I meni je to bilo jasno. Kao i da će bocu, kao najvrijednije što smo našli, Remzija nositi. Tako ćemo se i dogovoriti: ja šljive, on ostalo.
Teret nije bio lagan, posebno meni. Uzbrdo nam je, pa smo izabrali opasniji ali kraći put.
Odahnuli smo u jednoj udolini. Čudilo nas je da više nije pucalo, kao i što onu bocu niko prije nas nije uzeo. Shvatio sam to kao zaostatak sumnje kod Remzije, zato naš odmor i nije potrajao.
Pri vrhu je bilo najstrmije, kupali smo se u znoju. Željeli smo u cugu izaći, ali se nije moglo. Na dvadesetak metara do vrha, morao sam ponovo uzeti daha. Remzija me čekao.
Onako priljubljen uz zemlju, da ne bih mislio o nečemu gorem, iznio sam mu svoj plan:
- Pusti mene da obrađujem Mufa. Vidjeće me znojem okupanog, zamoliću ga da mi iz Basarića donese vode. Ti se samo pravi ozbiljan.
- Valjda neće dugo otezati...
imanje ispod Arapova Groba
